Foto: Te Deum, 2021. (TUZG)
Molitve prikazanja
Nakon što završi procesija priprema se oltar, a na njega se stavljaju kruh i vino. Svećenik dolazi do oltara, uzima kruh i izgovara kratku molitvu. U tim gestama vidimo Krista kako započinje moliti naše molitve. U Njegove smo ruke stavili svoje darove; po Njegovim će se rukama prinositi Ocu. Ako zajednica još uvijek pjeva, svećenik izgovara molitvu tihim glasom. Inače, može ju izreći naglas, a ljudi odgovaraju kratkim poklikom. Molitva, izgovorena naglas ili potiho u svakoj misi, izričito ukratko govori o onome što su zajednica i procesija izrekli na implicitni i opsežniji način. Bog je blagoslovljen za dar kruha, u kojem izričito prepoznajemo, kao što smo rekli, nešto što je „plod zemlje i rada ruku čovječjih“. Slična je i molitva nad vinom. Očekuje se preobrazba i kruha i vina te svatko osjeća težinu onoga što će se dogoditi, „postat će nam kruhom života... postat će nam piće duhovno“.
Mala otajstva
U ovom trenutku mise vrijedi usredotočiti se na još tri mala trenutka obreda. To su vrlo drevni čini i kad shvatimo njihovo značenje vidjet ćemo da puno izražavaju. Nazivam ih malim otajstvima jer, iako nisu bitan dio ovog dijela obreda, oni su nešto konkretno kroz što blista transcendentna dimenzija onoga što se događa.
Voda pomiješana s vinom
Prvo od tih otajstava očituje se u trenutku kada đakon ili svećenik ulijeva vino u kalež dodajući malo vode. Riječi koje izgovara tihim glasom definiraju ovaj čin kao otajstvo: „Otajstvo ove vode i vina učinilo nas dionicima božanstva Isusa Krista, koji se udostojao uzeti dijela u našem čovještvu“.
Na čisto prirodnoj razini, miješanje vina vodom u antičkom svijetu bila je uobičajena gesta i ona je bila dio pripreme vina. Ali u ovom konkretnom činu postoje i oni koji su primijetili, od najstarijih vremena, divnu sliku u kojoj se vidi naše zajedništvo s Kristovom žrtvom. Od dva elementa, vino i voda, vino je dragocjenije i stoga predstavlja božanstvo. Voda dodana u vino predstavlja naše siromašno čovječanstvo, koje će se u potpunosti sjediniti s božanskim Kristovim životom tijekom onoga što slijedi. Već od sredine trećeg stoljeća sv. Ciprijan je o tome govorio na ovaj način. Rekao je da nikada ne bismo smjeli prinositi vino bez vode jer bi to značilo prinositi Krista bez njegova naroda. To je mala gesta, jedna više, ali čini se već dugo i otajstvo je koje je upečatljivo.
Kađenje
Odnos između darova koje narod donosi te njihova tijela i života posebno se jasno očituje kada se u ovom trenutku liturgije koristi tamjan. Prvo se kade sami prinosi, obredna gesta kojom se naglašava njihova svetost da bismo shvatili kako neposredna budućnost već prožima ove darove. Kruh i vino koji će uskoro postati Kristovo tijelo i krv već su na neki način sveti! Tada je oltar označen kao svet: stol na kojem se nalaze prinosi očituje se kao sveto mjesto koje je uistinu središte svijeta: mjesto Kristove pashalne žrtve. Zatim se kadi biskupa kao glavu tijela, a nakon njega i cijelo tijelo, zajednicu, kako bi se naznačilo da je ona sama ono što se nalazi na oltaru. Čitava je Crkva postala slatki i mirisni prinos Ocu; cijela crkva postaje otajstveno i sveto mjesto upravo zahvaljujući onome što će se dogoditi. Izgovarajući „cijela crkva“ prije svega mislim na zgradu, ali zgrada i zajednica koja je ispunjava u ovom trenutku očituju otajstvo, tako da možemo reći da je cijela Crkva u svim dijelovima svijeta taj slatki i mirisni prinos i da se otajstvo očituje sada u ovoj konkretnoj zajednici.
Pranje ruku
Zatim svećenik, stojeći sa strane oltara, pere ruke te izgovara tihim glasom redak psalma: „Operi me, Gospodine, od mog bezakonja i od grijeha me moga očisti“. Opet, na čisto prirodnoj razini, ovo je pranje nekada bilo potrebno. Primanje rukom mnogih darova moglo je za posljedicu imati prljave ruke. Čak i danas, nakon korištenja tamjana i kađenja, pranje ruku je praktična potreba. Redak psalma to nadilazi i prati ovu praktičnu gestu i kako bi podsjetilo svećenika da će se razina djelovanja uskoro promijeniti. Čak bi i narod, kad vidi svećenika kako pere ruke, trebao to zapamtiti. Naši su darovi doneseni i postavljeni na oltar. Svećeničke ruke sada se okreću novoj svrsi. Sada će Krist učiniti ruke svećenika vlastitim rukama jer postoji samo jedan svećenik i ruke koje će uzeti ove darove, preobraziti ih i prinijeti Ocu - Kristove ruke.
Zaključne molitve
Svoj smo život prinijeli kao žrtvu kako bi se mogao sjediniti s Kristovom žrtvom te nas svećenik potiče: „Molite, braćo i sestre, da moja i vaša žrtva bude ugodna Bogu Ocu svemogućemu“. Narod ustane i odgovora kratkom molitvom koja se odnosi na ruke svećenika. Aludirajući na ono što će se dogoditi, narod odgovara: „Primio Gospodin žrtvu iz tvojih ruku“. Naša se žrtva prinosi samo po Kristu. Završna molitva naziva se molitvom nad prinosima. Razlikuje se od nedjelje do nedjelje, od svetkovine do svetkovine; ali uvijek na neki način spominjemo darove koje smo donijeli i molimo se za njihovu i našu preobrazbu. Kad kažemo „Amen“ na kraju ove molitve, kažemo „Amen“ na sve što se dogodilo od prinosa darova do sada. Sada smo spremni za najveću od svih molitava.
Knjigu prevodi vlč. mr. Tomislav Hačko, a prijevod se objavljuje uz dozvolu autora i izdavača
Gracewing Publishing.
