Pastoral

1. Misa večere Gospodnje

Uz već ranije spomenutu Misu posvete ulja, Rimski obred na Veliki četvrtak zadržao je slavlje Mise večere Gospodnje koja nekoć nije bila dio svetog vazmenog trodnevlja, već dio koji je pripadao vremenu korizme. Svjedočanstvo o tome nalazimo kod sv. Augustina koji spominje trodnevlje smrti, ukopa i Gospodinova uskrsnuća.

2. Povijest Mise večere Gospodnje

U spisu koji nam je u baštinu ostavila hodočasnica Egerija (spis opisuje liturgijska slavlja Crkve u Jeruzalemu tijekom 4. stoljeća), nalazimo svjedočanstvo kako se ova Misa slavila uvečer u svetištu Raspeća, a na njoj se obnavljao i spomen na ustanovu sakramenta euharistije. Tijekom 6. i 7. stoljeća u Gelazijevom sakramentaru za ovu Misu nalazimo i misni obrazac.

S obzirom na promjene unutar reda mise tijekom povijesti, mijenjao se i tijek slavlja ove Mise, no tijekom cijele povijesti bit i sadržaj Mise i dana ostali su isti: spomen na Gospodnju večeru s apostolima, ustanova sakramenata euharistije i svetoga reda te prisjećanje na Gospodinovu zapovijed ljubavi. A kako bi ušli dublje u smisao slavlja obreda Velikoga četvrtka, pomaže nam i navještaj Božje riječi.

3. Misa večere Gospodnje danas

Nakon liturgijske reforme nakon Drugog vatikanskog sabora, slavlje ove Mise ima pet dijelova: uvodni obred i služba riječi, obred pranja nogu, euharistijska služba i prijenos Svetotajstva.

3.1. Uvodni obred i Služba riječi

U uvodnom obredu govori se ili se pjeva Slava, a dok se ona pjeva ili govori zvone zvona koja šute do Vazmenog bdjenja.

Zatim slijedi služba riječi koja nas svojim sadržajem uvodi u bogat sadržaj cjelokupnog dana, odnosno: spomen na pashalnu gozbu (Izl 12, 1-8.11-14), Gospodinova ljubav tijekom povijesti spasenja (Ps 116, 12-13.15.16b-18 – „Što da uzvratim Gospodinu za sve što nam je učinio?“), spomen na euharistiju (1Kor 11, 23-26 – „Kad god jedete i pijete, smrt Gospodnju navješćujete“) te spomen na Isusov primjer bratske ljubavi i služenja (Iv 13, 1-15 – „Do kraja ih je ljubio“).

3.2. Obred pranja nogu – Mandatum         

Obred pranja nogu ili Mandatum (po Isusovim riječima: „Zapovijed vam novu dajem – Mandatum novum do vobis“), koji slijedi nakon homilije, pripada među najstarije obrede budući da su apostoli i njihovi nasljednici nastojali uvijek izvršavati sve ono što im je Gospodin rekao i činio tijekom posljednje večere. Tako se činom pranja nogu, po Isusovu primjeru, očituje biskupova ili prezbiterova ljubav, poniznost i spremnost služenja prema onima koji su im povjereni. Simboliku toga čina također ističe i pjesan koja se pjeva za vrijeme obreda pranja nogu: „Gdje je ljubav, prijateljstvo, Bog je ondje“). Ovaj obred u liturgiji najprije pronalazimo u 7. stoljeću u Španjolskoj, a kasnije i u Rimu gdje se zadržao sve do današnjih dana. Iako je liturgijska praksa bila da se noge peru samo dvanaestorici muškaraca, Dekretom Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata (2016. godine), obred je izmijenjen te u njemu sada može sudjelovati i više od dvanaest muškaraca ili žena.

3.3. Darovi za siromahe

Nakon obreda pranja nogu slijedi euharistijska služba koja započinje prinosom darova, a uz uobičajene prinose kruha te vode i vina, vjernici mogu u prikaznoj povorci donijeti i darove za siromahe. Tim činom zajednica također očituje da je poslušna Kristovoj zapovijedi ljubavi.

3.4. Prijenos Svetotajstva

Slavlje Velikoga četvrtka završava prijenosom Svetotajstva do „,mjesta pohrane, pripravljenog u nekoj kapeli dolično urešenoj“. Za to vrijeme pjeva se pjesan „Usta moja“. Mjesto pohrane Svetotajstva, tijekom srednjeg vijeka, dobit će i simboliku Kristova groba, što će se i zadržati sve do naših dana. Nakon pohrane, svećenik i ministranti još neko vrijeme mogu se klanjati u tišini nakon čega se ogoli oltar (slika Krista kojega, prije raspeća, svlače) i iz crkve, ako je moguće, iznesu se križevi.

4. Pobožnost „Getsemanske ure“

Poslušavši Isusovu zapovijed o budnosti i molitvi, nakon slavlja obreda Velikoga četvrtka može se još ostati u molitvi pred mjestom gdje je pohranjen Presveti Oltarski Sakrament. U tom molitvenom i pobožnom činu nalazimo i korijene pobožnosti nazvanu „Getsemaska ura“. Kako će se ta pobožnost oblikovati, ostaje na svakoj župnoj, redovničkoj ili nekoj drugoj vjerskoj zajednici. Važno je samo da molitva odražava važnost budnosti i neprekidne molitve kako ne bi pali u napast (usp. Mk 14,38)...

Također, valja napomenuti i činjenicu da svi oni koji su preuzeli obvezu moljenja Časoslova, a ne sudjeluju na Misi večere Gospodnje, mole Večernju (usp. Liturgija časova).