2.3.2. Okružnica iz 1918. godine
Na svetkovinu Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, 8. prosinca 1918., nadbiskup Bauer ponovno izdaje „Okružnicu o pobožnosti prema presv. Otajstvu, o čestoj sv. pričesti i o svagdašnjem klanjanju u zagrebačkoj nadbiskupiji“. Iako je ova „Okružnica“ gotovo identična onoj iz 1912. godine, u ovom dijelu rada prikazat ćemo samo one njezine dijelove koji su sadržajem drugačiji od prethodno izdane.
Dok je „Okružnica“ pisana 1912. nadahnuta događajima s euharistijskog kongresa održanog u Beču, ova koja je pisana samo šest godina kasnije započinje uvodom u kojem biskup Bauer tumači važnost Euharistije u životu Crkve:
Nema pobožnosti u crkvi katoličkoj, koja bi bila svetija, potrebnija, opravdanija i starija od pobožnosti prema presv. oltarskom Otajstvu. Dok drugim pobožnostima častimo svete anđele, svete ljude i svete stvari, ovom pobožnošću častimo samoga Boga-čovjeka, Isusa Krista nazočnoga pod prilikama kruha i vina. Kako dugo postoji Crkva, kako dugo postoji crkveno bogoslužje, kako dugo postoji sv. misa i sv. pričest, tako dugo postoji i pobožnost k presv. Otajstvu, koja imade najljepši svoj izražaj u sv. pričesti i u klanjanju.
Ipak je diljem povijesti ta pobožnost u kršćanskom puku bila veća ili manja prema tomu, kakve su bile vjerske prilike. Ova pobožnost porasla je osobito, kad su protivnici vjere udarili na nauku o presv. Otajstvu!
[1]
Nakon povijesnog prikaza o svagdašnjem klanjanju u zagrebačkoj nadbiskupiji, nadbiskup Bauer piše o plodovima takvog klanjanja u posljednjih šest godina:
I eto kroz šest godina vrši se u našoj nadbiskupiji sveudiljno klanjanje. Kroz šest godina naš je vjerni puk na koljenima pred presv. Otajstvom, koje je svaki dan u drugoj župi i u drugoj crkvi izloženo. Koliko se time dalo dužnog štovanja Gospodu Bogu! Koliko se time isprosilo milosti pojedincima, obiteljima, cijelomu narodu, osobito zadnjih tužnih ratnih godina!
Osvjedočen o uzvišenosti, koristi i potrebi ove pobožnosti ja sam kroz ovih šest godina sam nadzirao, da li se moja naredba vrši i nisam prestao privatno i javno opominjati, da se ta pobožnost što svečanije obavlja. Velika mi je utjeha, što se naredba o svagdašnjem klanjanju u glavnom dobro vršila.
[2]
Kao i u prethodnoj „Okružnici“ slijedi tekst o euharistiji i o važnosti svagdašnjeg pričešćivanja, a „Okružnica“ i ovoga puta završava „Naredbom o uvedenju svagdašnjega klanjanja u zagrebačkoj nadbiskupiji“, ali ovoga puta s jasnijom opaskom kako čuvati Presveti Oltarski sakrament te s ispravljenim rasporedom klanjanja po župnim i samostanskim crkvama.
[3]
S obzirom na čuvanje Presvetog Sakramenta određeno je:
Opaska. Prema liturgijskim propisima presv. Otajstvo imalo bi se čuvati ne u Pokaznici, nego u kustodiji, posebnoj posudi, koja se tako zatvara, da se ne vidi sv. Hostije. Kada se Presveto izlaže, uzme se sv. Hostija s lunulom iz kustodije i stavi u pokaznicu. – Izlaže li se na drugome oltaru, nego li se čuva, to se prenosi u kustodiji, koja se ovije velom. Incenzacija se tek onda obavi, kada se Presveto prenese na oltar ekspozicije, tamo stavi u pokaznicu i izloži. – Kod repozicije pako, odmah, čim se dade blagoslov, izvadi se lunula s Hostijom iz pokaznice, stavi u kustodiju, prenese na oltar gdje se čuva, i bez ikakve incenzacije pohrani u svetohranište (Decr. auth. 3576. ad XII.).
Ako se prema dojakošnjem običaju presv. Otajstvo prenaša u pokaznici iz oltara na oltar ekspozicije, to ga ne treba kaditi, nego tekar kada se izloži i prije nego se dade Njime blagoslov.
[4]
2.4. Prva sinoda nadbiskupije zagrebačke 1925. godine
Nakon okružnica 1912. i 1918. godine, važna točka u povijesnom razvoju župnih klanjanja je i Prva sinoda zagrebačke nadbiskupije koja se održala od 24. do 28. kolovoza 1925. godine.
[5] Naime, treći dio dokumenata te Sinode posvećen je bogoštovlju unutar kojega se donose i odredbe vezane uz Presvetu Euharistiju.
Što se tiče župnih klanjanja o njima Sinoda progovara pod naslovom „Što smo dužni Presv. Oltarskom Sakramentu?“
[6] Odmah ispod naslova slijedi i odgovor: „Presvetom Trojstvu, pojedinim Osobama Presvetoga Trojstva, Kristu Gospodinu, također i u Presv. Oltarskom Sakramentu, dužni smo da se klanjamo (
cultus latriae, adoratio; k. 1255.
[7]).
U tom vidu Sinoda propisuje za „dan klanjanja što je u našim župama uveden, neka se održi što svečanije“ i nastavlja:
Treba ga unaprijed oglasiti i živo preporučiti. Članovi Bratovštine vječnog klanjanja i eventualne druge bratovštine ili organizacije, neka se saberu (ili barem njihovi odbori) da: a) točno odrede sat (ili pola sata) klanjanja svakom svom članu; b) da si razdijele ulice mjesta, kako bi svaki u svojoj četvrti poticao i nagovarao vjernike, da se odazovu glasu zvona, kada svakoga sata (ili pola sata) poziva na klanjanje; c) da se brinu, kako bi oltar, gdje će biti izloženo Presvetom, bio ukusno iskićen. Svakako treba za čitavo vrijeme neprekidno, kad je Presveto izloženo, da gori barem šest svijeća. Duhovni pastir neka odredi način, kako će vjernici dostojno izvršiti klanjanje (klečanje) kroz cio dan, da se izmjenjuje tiho unutrašnje klanjanje pojedinca sa glasnim skupom mnoštva, pjevanje, čitanje o Presvetom i t. d. Svakako će svršiti sa kratkim govorom u čast Presvetog Olt. Sakramenta, večernjom i procesijom, kako je počelo sa sv. misom.
Red svakidašnjega javnog klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu uveli smo u našoj nadbiskupiji okružnicom od 8. prosinca 1912. god. i ponovili ga okružnicom od 8. prosinca 1918. god. Upozorujemo i sada na taj
Red i naredbu
o uvođenju svakidašnjeg klanjanja u zagrebačkoj nadbiskupiji, da se savjesno vrši.
[8]
vlč. mr. Tomislav Hačko
[1] Okružnica 1918, str. 45.
[5] Usp.
Prva sinoda nadbiskupije zagrebačke što ju je održao sa svojim svećenstvom u prvostolnoj crkvi u Zagrebu od 24. do 28. kolovoza 1925. dr. Antun Bauer nadbiskup zagrebački i t.d. i t. d., Zagreb, 1925.
[7] Misli se na kanon 1255.
Kodeksa kanonskog prava uređen po odredbi sv. oca pape Pija X. proglašen po nalogu pape Benedikta XV., a glasi: § 1. Presvetom se Trojstvu, pojedinoj njegovoj Osobi, Kristu Gospodinu, pa i pod svetootajstvenim prilikama, iskazuje pokloničko štovanje; Blaženoj Djevici Mariji mnogočasno štovanje; ostalima koji u nebu s Kristom kraljuju časno štovanje.
[8] Prva sinoda nadbiskupije zagrebačke, str. 103 – 104.
