Foto: Proslava svetkovine sv. Josipa u Karlovcu 2022., TUZN
Ovo će biti najkraće poglavlje u knjizi. Na prvi pogled, postavljanjem cijelog poglavlja na samo nekoliko stranica, mogu ga učiniti neuravnoteženim dijelom cjeline, ali samo se tako jasno može dati do znanja da započinje jedna druga cjelina koja nije dio obreda kao takvog. Koliko god bilo kratko, ovo poglavlje je na neki način najveće s obzirom na to kako se otvara našem stvarnom životu u svijetu, životu nakon mise.
Završna cjelina mise naziva se završnim obredom. To je vrlo kratka, ali izuzetno važna cjelina. Razumijemo li što se u njoj događa, njezina kratkoća neće nas spriječiti da shvatimo njezino značenje. Ako je „Amen“ signal da liturgijska cjelina završava, ponavljanje pozdrava „Gospodin s vama“ znak je da počinje nova. Svećenik je to već ranije rekao. Nije da misli da to nije uspjelo prvi, drugi ili treći put; to je dio obreda, te iste ozbiljne igre koja nam daje do znanja da sada počinjemo činiti nešto drugačije. Kad narod opet kaže: „I s duhom tvojim“, podsjećaju svećenika da bude svjestan svećeničke milosti u sebi za ono što će sada učiniti.
Misa završava kako i započinje; to jest znakom križa „U ime Oca, Sina i Duha Svetoga“. Svećenik, kako bi blagoslovio skup, čini veliki znak križa govoreći: „Neka vas blagoslovi svemogući Bog, Otac, Sin i Duh Sveti“. Dok to čini, narod ponavlja gestu na svojim tijelima i odgovara: „Amen“ na blagoslov. Mislim da nije potrebno ponavljati sve što sam rekao na početku o znaku križa i trojstvenom imenu Boga, ali potrebno ga se još jednom podsjetiti. Znak križa i sveto Božje ime - Otac, Sin i Duh Sveti - struktura su i pečat, početak i kraj cijelog euharistijskog obreda. Cijeli obred odnosi se na dijeljenje otajstva križa u našem tijelu i to dijeljenje otkriva nam otajstvo Trojstva. Ako su na početku znak i trostruko Božje ime bili naša vrata za ulazak u otajstvo, na kraju su znak i ime blagoslov za nas. Ali oni nisu samo blagoslov; oni su i zadatak.
Nakon blagoslova, svećenik ili đakon otpušta narod kratkom rečenicom, puštajući ih da izađu. Ali ovaj otpust ne treba shvatiti jednostavno kao banalnu najavu da je „gotovo, možete ići kući“. To se mora razumjeti unutar dinamike Isusovih riječi: „Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas“ (Iv 20,21; 17,18). Ovaj „kao“ i „tako“ ne izražavaju veliku tajnu; oni su ni manje ni više nego odjek trojstvenog otajstva kroz koje Sin dolazi od Oca. Isto tako, iz one tajanstvene dubine, ovu zajednicu sada uskrsli Gospodin šalje u svijet. Stoga model po kojem je Gospodin ušao u svijet mora postati model po kojem svaki kršćanin, nakon slavljenja euharistije, odlazi u svijet. Sada je zajednica postala Crkva i to je Crkva u svijetu. Na latinskom su riječi korištene za otpust stoljećima bile Ite missa est, a upravo iz riječi missa euharistijsko slavlje uzima jedno od svojih imena: misa. Kao da smo cijelo slavlje nazvali imenom njezinog krajnjeg cilja, „biti poslan“. Ipak, ako je Crkva poslana u svijet na isti način na koji je poslan Sin, tada to poslanje podrazumijeva samodavanje. Očito - ali moramo naglasiti - Crkva nema što ponuditi ako se prvo ne preobrazi u jedno Kristovo tijelo u kojem sudjeluje u životu Trojstva. „Sve što sam čuo od Oca, pripćio sam vama“, rekao je Isus svojim učenicima, a zatim odmah dodaje: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane“ (Iv 15,16).
Dakle, ono što Crkva nudi svijetu nije samo poruka, „riječ“, „mišljenje“ o životu. Na kraju je to sam Krist, vječni Očev Sin, koji je sada nošen tijelom i životom svojih članova, izliven u samodavajućoj ljubavi. To znači biti kraljevstvo svećenika. Zahvaljujući zajedništvu s tijelom i krvlju Kristovom, cijela Crkva i svaki član postaju za svijet ono što je Krist za svijet: „Duh koji daje život“ (1 Kor 15, 45). I Crkva to postaje prema istom modelu Krista i Duha: to jest, sa potpunim samodavanjem. „Nitko nema veće ljubavi od ove“, a samo je ljubav vjerodostojna u svijetu koji još uvijek ne vjeruje.
(Završetak prijevoda knjige koju je prevodio vlč. mr. Tomislav Hačko, a prijevod se objavljivao uz dozvolu autora i izdavača Gracewing Publishing.)
