HR
Liturgijska čitanja: Iz 50,5-9a; Jak 2,14-18; Mk 8,27-35
Dragi hodočasnici, dragi Zagrepčani;
dragi biskupi, prezbiteri i đakoni;
redovnici i redovnice, bogoslovi i sjemeništarci;
drage obitelji, draga djeco,
dragi mladi Zagrebačke nadbiskupije;
predraga braćo i sestre u istoj vjeri!
1. Danas smo došli k Majci Božjoj Bistričkoj, kao hodočasnici. Kao Crkva na putu, došli smo k Mariji koja nam pokazuje Dijete Isusa u svome naručju. Obavljamo 284. put zavjet vjernika grada Zagreba u zajedništvu s brojnim mladim vjernicima Zagrebačke nadbiskupije i drugim hodočasnicima. Ovaj hodočasnički dolazak čin je koji nas uključuje u zajedništvo vjere, koji govori da nam je stalo do susreta s Bogom po susretu s ljudima. Ako kao vjernici i nosimo određene nejasnoće; ako u sebi osjećamo nesigurnosti, ovamo smo došli Isusu reći: Ti si moj Spasitelj! Isuse, Ti si za mene Spasitelj svijeta i smisao moga života! Taj se odgovor potvrđuje u našim životnim izborima i u konkretnim odlukama koje svjedoče istinu o Isusu Raspetomu koji je uskrsnuo.
Današnji evanđeoski razgovor Isusa i učenika događa se na putu. Apostoli su s Isusom krenuli selima; prolazili su, poput hodočasnika, da bi susretali ljude i naviještali, ali jednako tako da bi se međusobno upoznavali i dublje živjeli zajedništvo s Isusom. Apostoli su osjetili da Isus za njih ima životnu važnost. Zbog toga osjećaju težinu Isusova pitanja iz današnjeg evanđelja koje ulazi u dramu njihova stava, odluke, prihvaćanja ili odbijanja.
Isusovo osobno pitanje o tome tko je Isus za mene traži i osobni odgovor
Dragi vjernici, dragi mladi vjernici, Isusovo osobno pitanje o tome tko je Isus za mene traži i osobni odgovor. Naviknuti smo govoriti o tome što je neki čovjek ili događaj za druge, a premalo se daje prostora odgovoru koji se tiče upravo mene. Odgovore koje stvarno ili navodno daju drugi možemo shvatiti kao mogućnost nametanja mišljenja, manipulacije. Zato je važno u slobodi zauzeti stav. To je Isus očekivao od apostola. To očekuje i od nas.
2. Na hodočasničkom putu Crkve susrećemo Isusa koji je morao trpjeti i sebe predati, da bismo ga mogli vidjeti u svojoj sredini, među nama; da bismo blagovali dar vječnosti na oltaru ljubavi. Apostol Petar nije mogao povezati Božjeg poslanika i Isusovo trpljenje te smrt, kao ispunjenje proročkoga navještaja o Sluzi Gospodnjemu. Isus je utjelovljenje poslušnosti svome Ocu. Njegovo je uporište vjernost i ljubav. Na zlo ne odgovara zlom; ne uzmiče i ne traži osvetu. Kao izruganoga i poniženoga, Bog ga ne napušta. Upravo takav Isus živa je Božja riječ, dar milosti i snage. Tako bol postaje plodnim tlom za zaustavljanje nasilja koje izjeda i razara ljudski duh, tako bol liječi ljudske rane.
Protiv takvoga se stava buni naša ljudska narav i prigovara poput apostola Petra. Ali znamo da je to istina. Ovdje, u Bistričkome svetištu ta se istina obnavlja. Bol iz ljubavi uvijek je plodonosna. Uzeti svoj križ znači prihvatiti da pripadamo Kristu, prihvatiti kršćansku istinu da ljubav ima snagu preobraziti grijeh i bol.
Isusov križ nas povezuje s odricanjem od sebičnosti, da bismo mogli nasljedovati Isusa. Na to nas Isus poziva kada kaže da se odreknemo sebe i uzmemo svoj križ. Psihologija s pravom naglašava koliko je važno da čovjek prihvati sebe, što je temelj duhovnog rasta. No, Isusova riječ je na višoj razini. Radi se o motrištu, o točki s koje gledamo, o perspektivi koja ne polazi od sebe, nego od dubokoga odnosa s Onim koji je sebe dao nama iz ljubavi. Dragi vjernici, pokušaj da se u sebi, u čovjeku i u svijetu nađe konačni razlog i smisao postojanja i življenja vodi u propast.
Marija s Isusom u naručju uvijek nas potiče da naš život bude dar. Osobito bih želio da se tomu raduju naši mladi. Kršćanstvo nije odricanje koje bi tražilo odvajanje od svoga života, odustajanje od ciljeva, nego radosno otvaranje novih prostora za ljubav i dar. Dragi mladi vjernici, u vjeri ima smisla ne samo cvijet koji se otvara, nego i list koji pada; u vjeri ima smisla ne samo ono što se posjeduje, nego i ono što se gubi iz ljubavi prema nekomu, jer je po smrti iz ljubavi Bog progovorio svoju Riječ života.
Sinoda je hod Zagrebačke Crkve i naš govor na putu o tome tko je za nas Krist
3. Braćo i sestre, možda nigdje kao na hodočašćima, osobito onima u marijanskim svetištima, ne vidimo tako jasno živu vjeru vjernika koji svoju nadu temelje na pouzdanju u Boga. Ovo hodočašće na Mariju Bistricu na lijep način okuplja vjernike grada Zagreba po kojima je vidljiva i životnost cijele naše Nadbiskupije, naročito snažna po prisutnosti naših mladih.
Crkva smo u hodu, u zajedničkome hodu. To vrijedi posebno za našu Nadbiskupiju koja je unutar sinodskoga procesa. Kao što vam je poznato, 2002. godine, na blagdan blaženoga Alojzija Stepinca najavio sam Sinodu Zagrebačke nadbiskupije. Taj je put obnove započeo i tijekom proteklih godina neprekidno donosio vidljive plodove.
U pripremnome razdoblju prikupljeni su i obrađivani prijedlozi svih članova Crkve, a zatim se o njima raspravljalo na više razina naše mjesne Crkve. U taj su tijek savjetovanja bili uključeni svi koji su se željeli odazvati na sudioništvo u tome važnom djelu. Rasprave su sačuvane u 2500 (točno: 2499) zapisnika. Svi su oni razmotreni te je od njih nastalo 66 sažetaka o različitim vidovima nadbiskupijskoga života. Na temelju tih sažetaka pristupilo se izradi radnoga dokumenta Sinode (Instrumentum laboris).
Ovoga je ljeta završena i izrada Radnoga dokumenta. U tijeku je izrada Statuta Sinode, a uslijedit će i izbor članova Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Time ulazimo u razdoblje neposredne pripreme za početak održavanja sinodskih zasjedanja. Ponajprije zahvaljujemo Gospodinu za prijeđeni put. Premda se može činiti da je – zbog raznih događanja u Crkvi zagrebačkoj i u općoj Crkvi te uvijek novih izazova i programa pred kojima smo se nalazili proteklih godina – Sinoda usporila svoje korake, ne treba previdjeti da je Sinoda bila živa te čak i ostvarila dio prijedloga koji su početno postavljeni pred nas kao priželjkivani ciljevi.
Na razini opće Crkve pastoralna godina koju započinjemo bit će u znaku Jubileja milosrđa. Naime, papa Franjo najavio je izvanrednu Svetu godinu milosrđa, koja započinje na svetkovinu Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije, 8. prosinca ove godine, jer svi, kako kaže Papa, »uvijek imamo potrebu razmatrati otajstvo milosrđa. Ono je izvor radosti, vedrine i mira. Ono je uvjet našega spasenja. Milosrđe: to je riječ koja objavljuje otajstvo Presvetoga Trojstva. Milosrđe: ono je posljednji i najviši čin kojim nam Bog dolazi ususret. Milosrđe: ono je temeljni zakon koji prebiva u srcu svake osobe, kada gleda iskrenim očima brata kojeg susreće na životnom putu. Milosrđe: ono je put koji sjedinjuje Boga i čovjeka, jer otvara srce nadi da smo ljubljeni zauvijek usprkos ograničenju zbog svoga grijeha« (Papa Franjo, Lice milosrđa, br. 2).
Na razini naše mjesne, Zagrebačke Crkve, živeći tu godinu paralelno ćemo se pripremati za zasjedanja Sinode, od kojih prvo plenarno zasjedanje planiramo ujesen iduće godine. Budući da je pripremno razdoblje bilo dugo, planiramo da samo razdoblje zasjedanja bude kratko te da brzo nakon njih dobijemo i završni dokument.
Kao preduvjet zasjedanjima osobito je važno da Sinoda živi u našim župnim zajednicama i u svim stvarnostima naše Crkve, kako je to pokazano u pripremnim radovima i susretima. Zato pozivam sve župnike, župne vikare, redovnike i redovnice, sve voditelje zajednica i župne suradnike, katehete, vjeroučiteljice i vjeroučitelje, Kristove vjernike laike, a posebno mlade da se uključe u proces Sinode te na temelju Radnoga dokumenta pridonose događanjima koja vode prema zaključcima Sinode koji će postati mjerodavnim smjerokazima za život u budućnosti naše Crkve zagrebačke.
Govorim vam to, braćo i sestre, sa zahvalnošću za vaše sudjelovanje u životu naše nadbiskupijske obitelji. Sinoda je hod Zagrebačke Crkve i naš govor na putu o tome tko je za nas Krist, tko je za nas Crkva, što drugi govore o nama i što bismo trebali činiti da se bolje vidi Božja prisutnost među nama i u svijetu.
Molimo za progonjene, osobito kršćane
4. Draga braćo i sestre, svoje smo hodočašće stavili pod riječi molitve Pod obranu se tvoju utječemo, Sveta Bogorodice i istaknuli vapaj: »Ne odbij nam molbe u potrebama našim!« Ta je molitva najstariji himan Blaženoj Djevici Mariji (nastao između 250. i 370. godine).
Puno je potreba koje danas izričemo svojoj Majci, ali prva od njih svakako je da nam pomogne u očuvanju vjere. Marija nas sluša u našim duhovnim i tjelesnim potrebama, a najveća je prijetnja i najveća opasnost gubitak vjere i priklanjanje jednomu od suvremenih idola, kao što su: materijalno bogatstvo, zemaljska moć i vladanje nad drugima, sebični oblici uspjeha i uski interesi koji rade protiv općeg dobra.
U molitvi Pod obranu se tvoju utječemo vidljivo je snažno pouzdanje i istinska pobožnost. Njezina nas drevnost povezuje s početcima Crkve, a proširenost na različite kršćanske zajednice vodi nas na izvore marijanske pobožnosti. Osim u našoj Crkvi, ona je živa u bizantskoj, sirijskoj, armenskoj, etiopskoj i koptskoj predaji, kao i na području cijele sjeverne Afrike. U tome nabrajanju vjerujem da je i vama misao poletjela prema događanjima kojima smo svjedoci posljednjih mjeseci, a u kojima gledamo dramatičnost ljudskih sudbina u kretanju ljudi s područja u kojima je odjekivala baš ta molitva. Stoga molimo osobito za kršćane koji su progonjeni, mučeni i izvrgnuti nepravdama, pa i nestanku na tim područjima.
Dok se u Europi čuje govoriti samo o pitanju prihvaćanja onih koji odlaze iz tih zemalja, ne smijemo zaboraviti ni one koji ostaju, našu braću i sestre. Svi koji trpe rat upozoravaju nas na zlo koje je uzrok patnja svih koji su prognani; oni bude savjesti svih koji u sebičnosti ne mare za tuđe živote, za njihove domove; koji se koriste prodajom oružja i šireći svoj utjecaj i vlast vide samo sebe.
Važno je čuti što govore pastiri tamošnjih Crkava, jer biskupi iz tih drevnih zajednica poznaju prilike i ostaju objektivni. Oni upozoravaju da je važno zalagati se za mir i ostvariti mir, jamčiti sigurnost, omogućiti da ljudi žive u svojoj domovini. Oni upozoravaju da je važno učiniti sve da se zaustavi razaranje i rat i da ne dolazi do rasta izbjegličkoga vala.
Nažalost premalo se čuje da je oko pola milijuna sirijskih kršćana napustilo svoje krajeve. U Iraku je u zadnjemu desetljeću od milijuna broj kršćana pao ispod 300.000, a opadanje toga broja se nastavlja. Širitelji terora razaraju svaku klicu društvenoga života, počevši od škola i odgojnih ustanova. Tako je samo u Siriji razoreno oko 20.000 škola, a djeca bez škole postaju prepuštena novačenju u vojsku rušitelja. To je istinska drama.
Tamošnji pastiri upozoravaju da je važna prisutnost kršćana na tim prostorima te svoje vjernike, ondje gdje je kršćanstvo cilj napada, pozivaju i na krajnji oblik svjedočenja. Znakovita je rečenica pastira sirijskih korijena melkitskog patrijarha Grgura III. Lahama da bi se u tim krajevima »bez kršćana dogodio istinski civilizacijski poremećaj, šok«. Očito je da je netko uzrokovao, oblikovao i podupire zlo koje je izazvalo na stotine tisuća mrtvih, među kojima su desetci tisuća djece; zlo koje je pokrenulo oko deset milijuna onih koji traže sigurnost; zlo koje nažalost traje i razara.
Mi u Hrvatskoj još nosimo živa sjećanja na progone i nasilja nad našim narodom. Baš zato je važno upozoravati na uzroke i izvore zla, na suprotstavljanje svima i svemu što pokreće zlo, strah i nespokoj, baš zato je potrebno apelirati na svjetske moćnike da zaustave to zlo svjetskih razmjera. Samo mir na tim prostorima može zaustaviti izbjeglički val.
Braćo i sestre, kao kršćani pozvani smo svjedočiti brigu, susretljivost, ljubav prema svakomu čovjeku: kako prema bližnjima s kojima živimo svakoga dana, tako i prema onima koje nevolja dovodi do naše zemlje i do našega praga. Ondje gdje se živi ispovijed da je Krist Spasitelj, ondje živi i sućut, milosrđe, prihvaćanje, briga i nesebično služenje. Stoga smo kao vjernici i Crkva veoma pozorni i zahvalni za sve poticaje koje nam daje papa Franjo.
Pred svojom Majkom ponovno doživljavamo kako nije moguće vjerovati u ljubav i zatvoriti srce pred potrebama bližnjih; nije moguće nasljedovati Isusa i biti ravnodušan prema bijedi, patnji, progonstvu i drugim potrebama braće i sestara. Susret s Majkom uvijek je poticaj da puninu života vidimo u darivanju sebe drugima. Hodočašće živi od takvih susreta, kojima je izvor vjera ispunjena djelima, a po njoj postaje vidljiviji Bog u čovjeku, Bog među nama.
Blaženi Alojzije Stepinac izabrao je ići Kristovim putem
5. Braćo i sestre, ovogodišnje naše hodočašće u znaku je dviju prisutnosti: prisutnosti Majke Božje Bistričke i prisutnosti revnoga bistričkog hodočasnika, blaženoga Alojzija Stepinca.
Hod s relikvijama blaženoga Alojzija po svim našim župama, koje smo započeli s ovogodišnjom korizmom, tijekom ljeta smo zaustavili ovdje, da bi se odavde ponovno u jesen nastavio po župama. Time je naglašeno naše zajedništvo vjere i svjedočanstvo života, poduprto zagovorom bl. Alojzija Stepinca.
Blaženi Alojzije, slijedeći Isusov primjer, prihvatio je trpljenje, prihvatio je udarce koji se od njegova života i smrti nisu odmaknuli do današnjega dana, ali je s pouzdanjem u Boga svladao svaku laž i svojom žrtvom postao svjedok istine. Mi, vjernici, osjećamo koliko je snaga i privlačnost njegova križa važna za naše živote, za našu Crkvu.
Zemaljska mu je vlast nudila razna rješenja po kojima bi mogao udobno živjeti zemaljske dane, ali je zauzvrat trebao zanijekati Boga, Krista i njegov križ, Crkvu i svoj narod. On je izabrao ići Kristovim putem. Odrekao se samoga sebe, darovao je svoj život, zlo je sebedarjem preobražavao u dobro i ljubav. Takav način života nikada ne ostaje bez plodova. Svjesni smo da živimo u vremenu kada se zaokružuje njegovo svjedočanstvo i zatvara krug koji je bio uzrok i izvor zla i neistina.
Naš hrvatski vjernički narod osjeća da smo dionici toga života; da se Blaženikovo trpljenje tiče svakoga od nas i treperi u našoj duši i tijelu. To svjedoče i mnogobrojni njegovi štovatelji diljem Europe i svijeta. Svetost života kardinala Alojzija Stepinca provjerena je i potvrđena od najviših instanca Svete Stolice. Stoga noseći s njime Križ Kristov, mi se ne bojimo istine i spremni smo na argumentirano suočenje s cjelovitom istinom tog tragičnog ratnog razdoblja. Svetost blaženog Alojzija neće biti zastrta nikakvim pokušajima zemaljskih interesa, iako ga se nastoji i dalje ocrnjivati.
To je, braćo i sestre, vidljivo i u okupljanju naše Crkve oko Blaženikovih relikvija. Vjernici koji ih dodiruju, pružaju ruke, promatraju u šutnji i molitvi, osjećaju blizinu onoga odbačenog i pogaženoga Sluge Gospodnjega koji se proslavlja po vjernosti istini i ne zaboravlja nas u našim potrebama.
6. Dragi vjernici, puno je potreba koje donosimo pred Gospodina po rukama naše Majke. Bezbroj je naših nakana koje nas pritišću, koje pritišću naše obitelji i cijelu domovinu. Posebno mislim na one koji ostaju bez posla jer se ukidaju radna mjesta, na mlade koji teško nalaze posao, na tolike koji su prisiljeni tražiti posao izvan domovine. Svi koji žele vladati u hrvatskom društvu trebaju se odgovorno suočiti s tim stvarnim poteškoćama.
Braćo i sestre, sve naše potrebe stavimo pred Majku Božju Bistričku. I ne zaboravimo na zahvalnost. Ovo zavjetno hodočašće vjernika grada Zagreba, hodočašće je zahvalnosti. Zato preporučujem svakomu da, prije negoli izrekne potrebu, nađe u svome životu ono za što može biti zahvalan Bogu.
Moleći blagoslov za našu Crkvu, hrvatsku domovinu i grad Zagreb, pozivam vas da zajedno izgovorimo molitvu koja nas prati na ovome hodočašću i povezuje s kršćanima raznih obreda sa svih strana svijeta. Molit ćemo tako da ćete vi ponavljati izgovoreni redak:
Pod obranu se Tvoju utječemo, sveta Bogorodice.
Ne odbij nam molbe u potrebama našim,
nego nas od svih pogibli uvijek oslobodi.
Djevice slavna i blagoslovljena,
Gospođo naša, Posrednice naša, Zagovornice naša!
Sa svojim nas Sinom pomiri,
svojemu nas Sinu preporuči,
svojemu nas Sinu izruči.
Amen.
