Homilija zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše
Župa sv. Ivana Krstitelja
Lug Samoborski, 16. veljače 2025.
Draga braćo i sestre u Kristu!
Kad god slavimo euharistiju, uprisutnjuje se i vrši djelo našeg otkupljenja. Naše duše ispunjaju se Božjom milošću, a naše zajedništvo postaje vidljiv znak njegove prisutnosti. Nema uzvišenijeg slavlja koje nas može okupiti od euharistijskog. Stoga s radošću izražavam zahvalnost što danas mogu biti ovdje s vama. Danas blagoslivljamo kamen temeljac pastoralnog centra, prostora koji će služiti vašem okupljanju, zajedništvu, gostoprimstvu te djelima ljubavi i milosrđa.
Čitanja ove, šeste nedjelje kroz godinu, uvode nas u samu srž Isusove poruke. U evanđelju po Luki Isus upućuje svojim učenicima četiri proročka „blago“ i četiri „jao“. Tim riječima i nas poziva da promatramo život iz drukčije perspektive, suprotne onoj koju nameće logika ovoga svijeta. Biblijski „blago“ označava radost i puninu života koji Bog daje onima koji ga prime u svoj život i žive za njegovu slavu. Nasuprot tome, četiri proročka „jao“, jedinstvena za Lukino evanđelje, izražavaju Božje žaljenje nad onima koji se protive blagoslovu njegove blizine. Ona su i snažan poziv na obraćenje. Izazov koji donose današnja čitanja odnosi se na pitanje: „Tražimo li svoju sreću s Isusom ili bez njega?“ Razmotrimo zajedno u čemu se krije „blago“ Kristovih siromaha i zašto je „jao“ onima koji utjehu traže izvan njega. Neka nas Božja riječ pouči kako bismo trebali živjeti da sačuvamo Božji blagoslov.
1. „Blago“ Kristovih siromaha
Prva stvar koju treba primijetiti jest da nas nasljedovanje Isusa stavlja pred izbor. Ono nikad nije neutralno. Isus jasno upozorava da će njegovi učenici doživjeti odbijanje i progonstvo, baš kao što je i on sam iskusio. Na to je i pripremao učenike riječima: „Nije sluga veći od svoga gospodara. Ako su mene progonili, i vas će progoniti; ako su moju riječ čuvali, i vašu će čuvati“ (Iv 15,20). U vrijeme kad je Isus propovijedao poći za njim često je značilo izgubiti podršku obitelji, biti izopćen iz sinagoge ili uklonjen iz društvenog života. Isključenje iz sinagoge značilo je također proglašenje nečistim, što je imalo ozbiljne posljedice. Unatoč tome, Isus ohrabruje učenike i poziva ih na radost jer ih Bog vidi i jamči im svoj blagoslov. Kao primjer navodi starozavjetne proroke koji su također bili progonjeni zbog svoje vjernosti Bogu. Jedina izravna zapovijed među blagoslovima jest upravo taj poziv na radost - sve ostalo su obećanja. Isus nas, dakle, poziva da budemo radosni i u teškoćama i nevoljama, svjesni da Bog nikada ne ostavlja one koji mu vjeruju.
Prvi „blago“ odnosi se na siromašne kojima Isus jamči mjesto u Božjem kraljevstvu, u zajedništvu s njime. Znamo da i druga mjesta u Bibliji navode kako siromasima pripada povlašteno mjesto u Božjim očima. Isus se poistovjetio s malenima i poniznima među kojima se i rodio. Oni su često otvoreniji za njegovu poruku jer znaju da ovise o Bogu - svjesni su da život nije u njihovim rukama. Darivanje prvenstva siromasima i malenima znak je Božje darežljivosti, a nama je poziv da sve očekujemo od njegove milosti, a ne od vlastitih moći. Blagoslovljen je „čovjek koji se uzda u Gospodina i kome je Gospodin uzdanje“ (usp. Jer 17,7). Takvoga čovjeka prorok Jeremija uspoređuje sa stablom zasađenim uz vodu što korijenje pušta k potoku; ne mora se ničeg bojati kad dođe žega i ne prestaje donositi plod.
Onima koji sada gladuju Isus obećava da će jednom biti siti. Glad je jedna od posljedica siromaštva. Ljudi kojima se Isus obraća oskudijevali su u materijalnim dobrima, ali želi im reći da ih Bog u kojeg su se uzdali ne može i neće ostaviti gladnima. On se brine za sve njihove potrebe. Sveto Pismo puno je svjedočanstava o tome da se Bog ne brine samo za duhovne, nego i za materijalne potrebe svoga naroda.
Siromašni i gladni često su i ožalošćeni zbog napora života, ali Isus im obećava da će doći vrijeme kada će se smijati. Bog vidi njihove suze i preobrazit će ih u osmijehe. Razočaranje i bol će se pretvoriti u radost. Plač kao slika onih koji nepravedno pate također je tema Staroga zavjeta. Oni koji plaču platili su cijenu bolnog odbacivanja jer su stali uz Boga, ali istovremeno su u njemu pronašli preobilnu utjehu.
2. Nevolje utješenih prolaznim dobrima
Slijed Isusovih „jao“ suprotnost je njegovima „blago“ i pozivu na radost zbog obećane nagrade. Jasno je da Gospodin ne odbacuje bogataše samo zato što posjeduju dobra. On hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznaje istine (usp. 1Tim 2,4). Ponavljanjem zaziva „jao“ Isus upozorava na opasnost koja prijeti onima koji svoju sigurnost nalaze u bogatstvu zatvarajući oči pred potrebama bližnjih. U istoj su opasnosti i oni koji su siti, radosni ili uživaju pohvale svijeta, a pritom su lišeni milosnog života. Ako zadovoljstvo pronalaze samo u onome što im pruža svijet, a ne u Bogu, Isusov „jao“ upozorenje im je na obraćenje - poziv da budu budni i oprezni.
Draga braćo i sestre, kao kršćani pozvani smo svakodnevno prosuđivati svoje djelovanje i svoje stavove. Trebamo se pitati: u čemu nalazimo svoju utjehu i sigurnost? Sveti Franjo Saleški nudi vrlo jednostavan način na koji možemo prosuditi je li to ljubav Božja ili varavo bogatstvo tj. jesmo li među onima na koje Isus zaziva blagoslov ili nam prijeti stanje suprotnih jada. On poziva da svatko ispita pojedinačne predmete vlastitih želja, čuvstava i nakana koje ovaj čas nosi u svome srcu i u svojoj pameti.[1] Ako u srcu nosimo nešto zbog čega bismo bili spremni prekršiti volju Božju i njegovu ljubav smrtnim grijehom, tada smo u opasnosti da tu ljubav trajno izgubimo.
Živimo u vremenu u kojemu nas vjernost Kristu kad-tad može dovesti do nekog neprihvaćanja ili odbacivanja. Možda nećemo biti progonjeni do smrti, ali ćemo se često suočiti s ismijavanjem i omalovažavanjem zbog svojih kršćanskih uvjerenja. To nije razlog da ih napuštamo, dovodimo u pitanje ili posustajemo pred kompromisima. Od temeljne je važnosti Božju poruku spasenja shvatiti u njezinoj ozbiljnosti. Danas se i među kršćanima s odobravanjem prihvaća ono od kršćanstva što donosi utjehu, radost i prestiž, dok se zanemaruju ozbiljna upozorenja na posljedice grijeha. Mnogima je kršćanstvo prihvatljivo na način na koji su im prihvatljive ponude uspjeha, blagostanja, brze zarade, zdravlja i dugovječnosti, dok su im s kršćanstvom nespojive bilo kakve prijetnje propasti duše. Istina, kršćanska poruka je poruka nade i radosna vijest spasenja. Ipak, ako se prisjetimo starozavjetnih proroka, uključujući i Ivana Krstitelja, lako ćemo vidjeti da su svi do jednoga prorokovali propast neobraćenim pojedincima, narodima i gradovima. Sam je Isus rekao onima koji su druge smatrali većim grešnicima zbog nevolja koje su ih zadesile: „Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti“ (Lk, 13,3). Prava kršćanska radost izvire iz križa Gospodinova. Križ su vrata našeg opravdanja i čvrsto uporište obraćenja. To je stablo izniklo iz Božjeg srca koje plodove spasenja neprestano nudi svima koji ih traže. Zato kao vjernici ne gubimo nadu ni radost ni usred nepovoljnih okolnosti i progona znajući da je Krist prošao tim putem - i uskrsnuo!
3. Isusov trajni poziv na budnost
Iz Isusovih „blago“ i „jao“ možemo naučiti nekoliko stvari važnih za naš vjernički život.
Isus nas poziva na žrtvu i strpljivost. Prvo što Isus poručuje jest da ispunjenje naših najdubljih težnji nećemo pronaći u ograničenom zemaljskom životu, koji Luka označava riječju „sada“: blago vama koji sada gladujete i plačete ili : jao vama koji ste sada siti i sada se smijete. Isus želi naš pogled usmjeriti prema vječnosti. To nipošto ne znači da kao vjernici trebamo biti pasivni i prezirati zemaljske stvarnosti i zemaljski život. Znači jednostavno da se ispunjenje Božjih obećanja ne ostvaruje uklanjanjem siromaštva, bolesti, nejednakosti, progona - jer toga će uvijek biti. Isus svoje učenike poziva na žrtvu i strpljivost. Možemo doživjeti sreću i radost i na zemlji, ali ni tada bez križa. U sjeni križa Gospodinova jasnije vidimo da nas nikakve nevolje, tjeskobe ni progonstva ne mogu odvojiti od ljubavi koju nam je Bog pokazao u svome Sinu (usp. Rim 8,35.38). Žrtva i strpljivost rađaju postojanošću, izgrađuju jake i karakterne ljude koji u pravo vrijeme znaju odoljeti mnogim iskušenjima. Blagodati i ugodnosti koje samo na prolazan način ispunjavaju naše želje i potrebe ne idu dalje od toga.
Isusove riječi pokazuju što je Bogu važno. Isus upućuje svoj blagoslov siromašnima, gladnima, ožalošćenima i odbačenima. On se postavlja kao jamac dobara koja su im uskraćena u svijetu koji uživa radost bez Boga. Još je veliki teolog Bonhoeffer primijetio da se i Antikrist može poslužiti raznim političko-socijalnim ideologijama koje slave siromašne, ali isključivo da bi se obranio od križa.[2] Ljestvica Kristovih vrjednota postavljena je u odnosu na križ. Tako treba biti postavljena i ljestvica naših vrednota.
Trebamo paziti kakve učitelje slijedimo. Društvo u kojem živimo nudi nam bezbroj „uputa za uspjeh“ - kako izbjeći poteškoće, kako živjeti bez napora i kako maksimizirati osobno zadovoljstvo. Ako nismo oprezni, lako usvajamo logiku svijeta. Isus nas poziva da usvojimo njegov pogled i njegovo mjerilo. Njegovi „blago“ i „jao“ ne podudaraju se s našim očekivanjima, jer on gleda prema vječnosti, dok smo mi često prikovani za zemaljske stvari. Zato apostol Pavao s razlogom upozorava: „Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi“ (1Kor 15,19).
Ako od kršćanstva želimo samo zemaljske blagodati, promašili smo bit njegove poruke. Naučimo se, dragi vjernici, okoristiti dobrima ovoga svijeta za vječnost. Sve prilike i sva dobročinstva koja nam Bog udjeljuje upotrijebimo čineći dobro ne tražeći ništa zauzvrat. Znajmo da je najbolja nagrada ona koju nam je pripravio Krist, naš Učitelj i Gospodin. Amen.
[1] Usp. Franjo Saleški, Teotim. Rasprava o Božjoj ljubavi, Zagreb, 2004., str. 197.
[2] Usp. Dietrich Bonhoeffer, Discipleship, Minneapolis, 2015., str. 69-115.
