Riječ Nadbiskupa

 
Draga braćo i sestre u Kristu!

Korizmeno vrijeme pomaže nam vježbati želju za Bogom otimajući se ispraznosti, kako bismo srce usmjerili prema vječnoj zbilji. U tom istom duhu, uzdižući svoje misli i čežnje prema nebeskim visinama, radosno slavimo petnaestu obljetnicu uspostave Bjelovarsko-križevačke biskupije te ređenja njezina prvog biskupa, preuzvišenog mons. Vjekoslava Huzjaka. Ovom svečanom prigodom upućujemo mu srdačne čestitke i najiskrenije molitve želeći da ga Gospodin i nadalje krijepi svojom milošću, a njemu povjereni puk obilato blagoslovi vodeći ga putem vjere, nade i ljubavi. Iako su naše crkve, katedrale, kapelice i oltari zemaljske građevine, njihova je svrha nebeska: slavljenje vječnih, Božjih otajstava. Jednako tako, svaka naša biskupija oblikovana je na sliku sveopće Crkve i kao Božji narod ima nebeski značaj (usp. LG 13; 23). Svako biskupsko ređenje posvećivanje je za izgradnju Kristova Tijela - Crkve.

Stoga bih volio da danas u svijest dozovemo dostojanstvo i zadaće koje imamo kao Božji narod. Život vjernika ima jednu posve drukčiju perspektivu od života onih koji ne vjeruju. To je upravo perspektiva vječnosti. Jednako tako, svaka biskupija nema samo društvenu dimenziju zajednice vjernika s biskupom na čelu, nego je živo tijelo oblikovano na sliku sveopće Crkve, sakramenta spasenja. Nikada ne smijemo izgubiti iz vida da je Crkva u isto vrijeme vidljivi zbor i duhovna zajednica obdarena nebeskim dobrima (usp. LG 8). To nas, dragi vjernici, otvara perspektivi vječnosti i naše konačne sudbine. Na tu nas perspektivu poziva i ova Jubilejska godina sa svojom porukom nade.

Vječni život također je tema duhovnih vježbi koje su prošlog tjedna bile priređene za članove Rimske kurije pod naslovom „Kraj će biti početak.“ U vremenu kada događaji u svijetu ne ostavljaju puno prostora optimizmu „promišljanje Crkve o vječnosti života nema za cilj ulijevati strah, već hraniti nadu, naglašavajući da naša sudbina ovisi o slobodi koju smo odlučili živjeti u ljubavi. (…) Vječnost, dakle, nije samo buduća nagrada nego stvarnost koja počinje ovdje, u mjeri u kojoj učimo živjeti u ljubavi i zajedništvu s Kristom.“[1] Promišljati o vječnosti znači promatrati pravu svrhu svih zemaljskih stvarnosti. Učinimo to slijedeći današnja liturgijska čitanja kroz tri točke.
 
1. Božja odluka boraviti s ljudima na zemlji
Prvo čitanje pred nas stavlja kralja Salomona koji je izgradio Božji Hram i pred narodom se obraća Bogu u prigodi prijenosa kovčega Saveza na mjesto za nj predviđeno. Salomon je započeo svoju molitvu slavljenjem i zahvaljivanjem Bogu Izraelovu koji sklapa i drži saveze (usp. 1Kr 8,23). Prisjeća se Saveza koji je Jahve sklopio s njegovim ocem Davidom obećavši mu da će učvrstiti njegovo kraljevstvo i da će njegov potomak izgraditi Hram (usp. 2Sam 7). Salomon je u svojoj vladavini uspio ostvariti zadaću izgradnje Hrama, što njegov otac nije mogao zbog ratova koje je vodio. Svjestan je također da Božje obećanje da će prebivati među sinovima Izraelovim i da ih neće ostaviti ovisi o njihovoj vjernosti Bogu. Salomon pamti riječi koje mu je Jahve uputio: „Ako budeš hodio prema naredbama mojim, ako budeš vršio naredbe moje i držao se mojih zapovijedi, tada ću ispuniti tebi obećanje što sam ga dao tvome ocu Davidu: prebivat ću među sinovima Izraelovim i neću ostaviti naroda svoga Izraela“(1Kr 6, 12-13).

Dok se Salomon molio, bio je preplavljen kontrastom između Božje veličine i beznačajnosti posla koji je učinio u izgradnji Hrama. Pita se: „[Ali] zar će Bog doista boraviti s ljudima na zemlji?“ (1Kr 8, 27). Salomon je slično pitanje postavio kralju Hiramu prije početka gradnje te je sam na njega odgovorio: „I tko sam ja da mu zidam dom, osim zato da mu se kâd diže pred lice?“ (2Ljet 2,5). Čovjekovu nesposobnost da Jahvi izgradi dom izrazio je i prorok Izaija (usp. Iz 66,1), a apostol Pavao je tu istinu naglašavao propovijedajući poganima na Aeropagu. Njegove su riječi: „Bog koji stvori svijet i sve na njemu, on, neba i zemlje Gospodar, ne prebiva u rukotvorenim hramovima“ (Dj 17,24).

Salomon je, dakle, shvatio da je Božja spremnost da prebiva sa svojim narodom u potpunosti djelo milosti. Mi znamo da se ta milost Božjeg boravka među nama ostvarila u Isusu Kristu i nastavlja se ostvarivati po njemu u njegovoj Crkvi. Svaki je čovjek pozvan biti baštinikom Kristova djela spasenja i članom Božjeg naroda. Otajstvo je to veliko koje nas, dragi vjernici, obvezuje. Krist je nas, krštene u njegovo ime, učinio „kraljevstvom i svećenicima Bogu i Ocu svojemu“ (Otk 1,6; usp. 5,9-10), a Drugi vatikanski sabor slijedom toga poziva sve Kristove učenike da „ustrajući u molitvi i zajedno hvaleći Boga (usp. Dj 2, 42-47), prikazuju sami sebe kao živu, svetu i Bogu ugodnu žrtvu (usp. Rim 12,1). Teško je zamisliti Crkvu i svijet bez takvih prinosa Bogu, bez muževa i žena čija su srca oltari s kojih se Bogu uzdiže ugodan miris molitve i žrtve. Dragi vjernici, naučimo se iznova duhovno okoristiti svojim životnim križevima, žrtvama i žrtvicama prinoseći ih Bogu u svijesti da on gleda veličinu ljubavi, a ne same žrtve.
 
2. Božji narod Božja je građevina
Crkva je Kristova Zaručnica i njegovo Tijelo u kojemu svaki ud ima svoje mjesto i svoju zadaću. Crkva je također Božja građevina kojoj je zaglavni kamen sam Krist (usp. Mt 21, 42). „Ona od njega prima čvrstoću i povezanost.“ (LG 6). Sve što naziđujemo na ovom temelju izići će na vidjelo u „onaj dan“, kaže sveti Pavao. Oganj će pokazati kakvo je čije djelo. Stoga je važno kako radimo u Crkvi i za Crkvu. Pavao nas metaforom hrama potiče na promišljanje o tome gradimo li na ljudima ili na Bogu. Hram je predivna slika naroda Božjeg u zajedništvu Božje prisutnosti i ljubavi. Biti Božjim hramom i Božjom građevinom daje pravi identitet i pravo dostojanstvo svakom Kristovom učeniku. Izgrađena na temelju koji je Krist, Crkva postaje mjesto Božjeg prebivanja na zemlji, a Duh Sveti učvršćuje jedinstvo vjernika u njoj i daje joj život. Stoga izgradnja Crkve nije izolirani napor njezinih zaređenih službenika, nego je zajednička odgovornost svakog vjernika i od nas traži stalno preispitivanje kome doista vjerujemo i na kome doista gradimo svoj život. Mir, ljubav i sigurnost za kojima čeznemo možemo pronaći jedino na tom čvrstom temelju.

Božji hram je, dakle, potrebno izgrađivati. No, on se može i razarati. To možemo činiti zanemarivanjem temelja na kojem Crkva počiva, korištenjem sredstava koja ne mogu izdržati kušnju ili osobnim udaljavanjem od Boga i zajednice Crkve. Zanemarivanje temelja na kojem Crkva počiva dovodi do podjele, nesloge i nesigurnosti. U korintskoj zajednici nastale su podjele zbog privrženosti vjernika pojedinim propovjednicima: neki vjernici su se nazivali Pavlovima, neki Apolonovima, neki su bili privučeni ezoteričnom i filozofsko-mističnom duhovnošću. Onima koji su se smatrali sljedbenicima pojedinih propovjednika, Pavao jasno poručuje da pripadaju Kristu, ne ljudima, a da su propovjednici tek sluge. Kao i u Pavlovo vrijeme u Korintu, Crkva svakog vremena suočava se s opasnostima strančarenja, duhovnosti koja počiva na osobnim uvjerenjima i emocijama, ili korištenja vjere za različite ideološke ciljeve. Ostanimo utemeljeni na Kristu i budni u svome djelovanju kako bi ono bilo na dobro i na izgradnju Crkve.

Nestabilnost Crkve može uzrokovati i upotreba sredstava koja nisu prikladna za duhovni rast njezinih članova. Da bi opisao tu stvarnost, Pavao nabraja građevinske materijale različite otpornosti na vatru: zlato, srebro, dragi kamen, drvo, sijeno i slamu. Ova simbolika jasno nam pokazuje da zajednica građena nečim što ne može izdržati kušnju - poput sebeljublja, sebičnih interesa i ljudske slave - trpi štetu i slabi. Samo zajednica izgrađena na vrijednostima koje nas učvršćuju u Bogu može izdržati u kušnjama vjere. Isus Krist nije samo temelj Crkve; on je i materijal kojim gradimo. Svaki naš doprinos utemeljen na čvrstoj stijeni njegove riječi i njegova nauka ima vrijednost koja nadilazi prolazno i donosi plodove u vječnosti.

Treći način razaranja zajednice vjernika dolazi izravnim protivnim djelovanjem, čime pojedinac najviše šteti samome sebi. Svaki teški grijeh udaljava nas od otajstvenog zajedništva Crkve te Pavao ističe ozbiljnu posljedicu ovakvog ponašanja: „Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi“ (1Kor 3,17).

Bog nas poziva u jedan narod, zajednicu svetih. Čovjek je po prirodi biće odnosa, ne može živjeti bez drugih. I na samo društvenoj razini, bez zajednice nema sustava odgovornosti, ljubavi i podrške. Bog nam je u Crkvi dao idealno mjesto gdje možemo ostvariti puninu svoga poziva. Crkva nas uči da zajedništvo s njom čuvamo nasljedovanjem ispravnog nauka, sakramentalnim životom ili posluhom zakonitoj crkvenoj vlasti. Ova tri veza zajedništva možemo očuvati samo u suradnji s Kristom i milošću koju nam daje po služenju Crkve.

Dragi vjernici, budite svjesni svoga vjerničkog dostojanstva, poziva na koji ste pozvani, ali i važnosti poslušnosti i jedinstva s biskupima. Samo tako možemo graditi na čvrstim temeljima koje je Krist postavio i s materijalima koji odolijevaju raznim kušnjama. Konačnu pobjedu Krist nam je stekao svojom krvlju. Samo držeći se zajedno u lađi Crkve možemo biti sigurni na nemirnom moru današnjice. Stoga, kao mudri graditelji izgrađujmo svoje obitelji, župe, mjesta u kojima živimo i na kojima radimo materijalima kojima je jamstvo u vječnosti.
 
3. Kuća u kojoj boravi Bog otvorena je svima
Temu kuće u kojoj Bog želi prebivati razvija i evanđelje o Zakejevu obraćenju. Carinik Zakej, zbog niskog rasta popeo se na stablo kako bi vidio Isusa, ali Isus mu govori: „Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.“ (Lk 19,5). Tako kuća javnog grešnika postaje mjesto Božjeg pohoda. Crkvu ne čine savršeni ljudi, nego oni kojima je oprošteno. Razlika je velika i bitna. O Zakeju znamo puno izvanjskoga: ime, fizički izgled, društveni status, znamo i kako ga percipiraju njegovi sunarodnjaci, da je grešnik u njihovim očima. Ono što nam je skriveno jest njegovo srce. Tek će Isusov odgovor mnoštvu koje ga je optuživalo da je svratio „čovjeku grešniku“ otkriti da je Zakej bio izgubljen. Ni s mnoštvom koje mrmlja nije bilo drugačije. Smatrali su se pravednicima i nije im se svidjelo što je uslijedilo: Isusovo blagovanje s priznatim grešnikom. Njihov je grijeh bio mrmljanje, gunđanje i prigovaranje, a to su, sjetimo se, veliki grijesi Izraela u pustinji. I mnoštvo je promašilo svrhu Isusova dolaska, a to je potražiti i spasiti izgubljeno.

Iako je bio na putu prema Jeruzalemu gdje će podnijeti svoju muku, Isus je želio da ga Zakej dočeka, primi i ugosti. Njegov prolazak kroz Jerihon bio je kairos, trenutak milosti koji je trebalo „uloviti“, a to se ne bi dogodilo da u Zakejevu srcu nije bilo spremnosti da prepozna svoju grešnost i uputi se drugim smjerom.

Dragi vjernici, liturgijska proslava petnaeste obljetnice uspostave vaše biskupije i ređenja vašeg prvog biskupa poziv je svima nama da se prisjetimo veličine dara koji nam je dan krštenjem kada smo postali dionici jednoga Kristova tijela. Ono što kao vjernici gradimo na zemlji sudjelujući u Kristovoj žrtvi izravno utječe na našu vječnost. Pritom, ponovno ističem, vječnost „nije samo buduća nagrada nego stvarnost koja počinje ovdje, u mjeri u kojoj učimo živjeti u ljubavi i zajedništvu s Kristom.“

Učimo se svi zajedno živjeti u ljubavi, graditi hram svoje duše i naziđivati na zaglavnom kamenu Crkve najizvrsnijim materijalima darova Duha Svetoga, molitve, pokore i dobrih djela. Neka nas po zagovoru svetog Marka Križevčanina, blaženog Alojzija Stepinca i svih svetih mučenika Duh Sveti vodi u izgradnji Crkve, u kojoj će svaki vjernik biti živi kamen na hramu Božje slave. Amen.