Riječ Nadbiskupa

 
Uzoriti gospodine kardinale Josipe, preuzvišeni gospodine biskupe Vjekoslave, preuzvišeni biskupi Zagrebačke crkvene pokrajine!
 
U ozračju zajedništva i bratske suradnje u vinogradu Gospodnjem, radosno vas sve pozdravljam na LXIII. sjednici biskupa Zagrebačke crkvene pokrajine. Danas nas ovdje okuplja odgovornost za naše partikularne Crkve, kao i briga za dobro vjernika kojima smo po Božjoj providnosti postavljeni za pastire.

Prije svega, želim od srca zahvaliti domaćinu, preuzvišenom mons. Vjekoslavu Huzjaku, bjelovarsko-križevačkom biskupu, na srdačnom prijemu u biskupskom ordinarijatu u Bjelovaru. Osobito mu čestitam na dvostrukom jubileju koji danas s radošću slavimo: petnaestoj obljetnici uspostave Bjelovarsko-križevačke biskupije te petnaestoj godišnjici njegova biskupskog ređenja.

Radosno slavimo ove obljetnice uzdižući svoje misli i čežnje prema nebeskim visinama, svjesni da je svaki jubilej prigoda za zahvalu Bogu na milostima koje je izlijevao tijekom proteklih godina. Preuzvišeni brate u episkopatu, neka Gospodin i nadalje krijepi Vas u Vašoj pastirskoj službi, a vjernicima povjerenima Vašoj pastirskoj brizi udijeli obilje blagoslova, vodeći ih putem vjere, nade i ljubavi.

Dok započinjemo našu sjednicu, želim istaknuti dvije važne točke dnevnog reda koje će danas biti predmet našeg promišljanja.
 
Prva je tema pitanje Međubiskupijskih crkvenih sudova o čemu će nas izvijestiti prečasni Josip Šalković. Crkveni sudovi zauzimaju važno mjesto u životu Crkve jer su prostor očitovanja crkvene brige za istinu, pravdu i milosrđe. Oni su izraz crkvene skrbi za vjernike koji se nalaze u složenim pravnim i pastoralnim okolnostima, osobito kada su u pitanju crkvena ženidba i sakramentalni život vjernika, ali i crkvena disciplina.

U vremenu kada se susrećemo s brojnim izazovima u tumačenju i primjeni kanonskog prava pozvani smo tražiti načine kako unaprijediti djelotvornost Međubiskupijskih crkvenih sudova vodeći računa o očuvanju crkvenog nauka, ali i o dostojanstvu svake osobe koja traži pravdu u okviru crkvenih institucija. Pravda i pastoralna osjetljivost ne smiju biti suprotstavljene, nego moraju ići ruku pod ruku jer samo tako naši sudovi mogu doista služiti onome zbog čega su i ustanovljeni - traženju istine, izricanju pravde i, u konačnici, dobru duša.

Zahvaljujem prečasnom Josipu Šalkoviću na spremnosti da nam izloži stanje i perspektive crkvenih sudova u našoj metropoliji. Njegovo dugogodišnje iskustvo i stručnost zasigurno će nam pomoći da još bolje razumijemo izazove koji su pred nama te da zajedno tražimo putove za njihovo rješavanje. Neka i ovo promišljanje bude poticaj svima nama da s još većom zauzetošću nastavimo služiti Crkvi i vjernicima, svjesni odgovornosti koju nosimo kao pastiri.
 
Druga tema odnosi se na pitanje Metropolitanskog ureda za socijalni nauk Crkve o čemu će nam govoriti preuzvišeni mons. Vlado Košić. U današnjem vremenu obilježenom društvenim, ekonomskim i moralnim izazovima Crkva je pozvana biti glas savjesti i neumorni zagovornik dostojanstva svake ljudske osobe svjedočeći istinu Evanđelja i promičući pravednost u svjetlu socijalnog nauka Crkve.

Nauk Crkve o društvenim pitanjima duboko je ukorijenjen u Svetom pismu i u naučavanju crkvenog učiteljstva. Već enciklika Rerum Novarum (1891.) pape Lava XIII. označila je početak sustavnog razmatranja socijalnih pitanja s crkvenog gledišta naglašavajući prava radnika, dostojanstvo rada i nužnost pravednog odnosa između kapitala i rada. Kasniji dokumenti, poput Quadragesimo Anno (1931.) pape Pija XI., Mater et Magistra (1961.) i Pacem in Terris (1963.) pape Ivana XXIII. te Centesimus Annus (1991.) svetog Ivana Pavla II., dodatno su razvili ovo učenje odgovarajući na nove društvene izazove.

Posebno želim istaknuti encikliku Caritas in Veritate (2009.) pape Benedikta XVI. koja socijalni nauk Crkve smješta u kontekst autentičnog ljudskog razvoja ističući da je ljubav u istini temelj pravednog društvenog poretka. Papa Franjo u enciklici Fratelli Tutti (2020.) nastavlja ovaj nauk pozivajući na bratstvo i socijalno prijateljstvo u svijetu u kojem su prisutne mnoge nepravde, isključenost i siromaštvo.

Stoga, naša pastoralna skrb ne smije ostati ograničena samo na sakramentalni život, već se mora pokazati i u zauzetosti za pravednije društvo u kojem se promiču evanđeoske vrijednosti. Crkva ne može ostati nijema pred problemima s kojima se suočava suvremeni čovjek: siromaštvom, ratovima, nepravdom, moralnim relativizmom i krizom obitelji. Moramo biti proroci nade i zagovornici kulture života kako bismo svijetu donijeli svjetlo Kristove istine.

Zahvaljujem preuzvišenom mons. Vladi Košiću što je prihvatio izložiti ovu temu, kao i na njegovu dugogodišnjem zalaganju u promicanju socijalnog nauka Crkve. Neka nas njegovo promišljanje i daljnja rasprava potaknu da još odlučnije svjedočimo Kristovu ljubav prema svakom čovjeku, osobito prema onima koji su na društvenim marginama i koji traže nadu i ohrabrenje.
 
Neka nam današnja sjednica bude na duhovnu i pastoralnu korist kako bismo, osnaženi u međusobnom zajedništvu i vođeni Duhom Svetim, mogli još zauzetije služiti Crkvi i narodu Božjem. Hvala vam na vašem doprinosu i pozornosti!