Riječ Nadbiskupa

 
 
Draga braćo i sestre u Kristu,
svetkovina Bogojavljenja ili Sveta tri kralja otkriva duboku teološku i duhovnu poruku o blizini Božje milosti i spasenja svim ljudima i narodima. Evanđelist Matej uvodi nas u Isusov dom u Betlehemu gdje mudraci s Istoka vođeni zvijezdom dolaze iskazati štovanje novorođenom Kralju darujući mu zlato, tamjan i smirnu. U tome vidimo savršen primjer odgovora čovječanstva na Božji poziv, na nadnaravnu privlačnost Kristove prisutnosti u svijetu koja nije skrivena nikome tko iskreno, otvorena uma i srca traži Boga.

Dolazak mudraca nadovezuje se na čudesne događaje Isusova rođenja: navještenje anđela Mariji i Josipu, pjesmu nebeskih zborova na betlehemskim poljanama te poruku pastirima o rođenju Spasitelja. Mudraci su pokazali vjeru, strpljenje i odlučnost ne plašeći se poteškoća puta dok su slijedili znak nebeskog vodstva. Na isti način i mi smo danas pozvani prepoznati zvijezde koje Bog stavlja na naš životni put - darove milosti, znakove providnosti i tihe poticaje Duha Svetoga. Na nama je da, poput mudraca, ponizno i s ljubavlju prignemo koljena pred Kristom i darujemo mu svoju vjeru, nadu i ljubav.

Kako bismo dublje razumjeli poruku današnje svetkovine Bogojavljenja, zaustavimo se nakratko na nekoliko ključnih točaka koje nam mogu pomoći pronaći Isusa, pravu Istinu, u složenosti i izazovima suvremenog svijeta.

1. Putovanje prema svjetlu Istine
Mudrace koji su došli pokloniti se novorođenom Isusu Sveto pismo naziva grčkom riječju magos, koja ima različita značenja. U ovom kontekstu ta riječ označava astrologe - učene ljude obdarene znanjem o kretanjima nebeskih tijela. Oni predstavljaju mudre ljude koji u traganju za istinom nisu omeđeni granicama vidljivog i umu dohvatljivog, nego se daju voditi unutarnjom žeđi za Božjom objavom. Njihov primjer svjedoči o strahopoštovanju pred nadnaravnim, pred svetim, a takva je bogobojaznost bila zajednička oznaka naroda staroga svijeta.

Evanđelist Matej napominje da su Mudraci došli „s Istoka“ (Mt 2,1) ne precizirajući iz koje zemlje. Iako postoje razna tumačenja, najvjerojatnije je riječ o Perziji koja je smještena istočno od Judeje. Perzija je bila poznata po svojim mudracima i učenjacima koji su proučavali nebo tražeći odgovore na životna pitanja. Imala je i tradiciju proročanstava pa nije iznenađujuće da su mudraci putanju zvijezde povezali s proročkim najavama. Povijesni izvori svjedoče o tadašnjem općem iščekivanju dolaska velikog vladara ili proroka. Rimljani su u svojim zapisima spominjali proricanja o kralju koji će doći iz Judeje, dok su Židovi iščekivali Mesiju, obećanog Spasitelja. Zvijezda nije samo pokazala mudracima put, nego im je u novorođenom Djetetu otkrila ispunjenje tih očekivanja.

Zemljopisna udaljenost mudraca simbolizira i njihovu duhovnu udaljenost od Božjeg naroda Izraela. U odnosu na Božji izabrani narod, bili su pogani. Ipak, njihovo poganstvo nije bilo bezboštvo. G. K. Chesterton briljantno sažima cjelokupnu duhovnu povijest svijeta u jednoj rečenici: “Poganstvo je bilo najveća stvar na svijetu, a kršćanstvo je bilo još veće, i sve otad je razmjerno malo.“ Razlog tomu nalazi se u postojanju prirodnog osjećaja pobožnosti i poštovanja prema nečemu većem od samoga čovjeka, u poštivanju objektivnih moralnih zakona i u osjećaju štovanja i zadivljenosti transcendentnim.

Možemo reći da su mudraci predstavnici takva poganstva, ljudi s istančanim osjećajem za nadnaravno i s dubokim poštovanjem prema objektivnim moralnim zakonima koje su u poniznosti prihvaćali i pokoravali im se. Poklon mudraca novorođenom Djetetu kazuje da njihovo duhovno traganje nalazi svoje ispunjenje u Kristu, Kralju i Spasitelju. To je prvi znak univerzalnosti Kristova spasenja - ono nije rezervirano samo za Izrael, već je namijenjeno svim narodima i kulturama. Otvaranje spasiteljskoj snazi Kristova kraljevstva prirodan je kraj putovanja svih onih koji otvorena uma i čista srca tragaju za odgovorom na svoja životna pitanja i očekivanja.

Specifičnost vremena u kojemu živimo je stavljanje čovjeka u središte štovanja. Riječ je o novom poganstvu koje trijumfalno zavarava samo sebe i koje se Boga ne boji, a ljudi ne stidi. Tragovi takva novog poganstva posvuda su oko nas. I samo slavljenje Božića postalo je općeprihvaćeni ugođaj pod uvjetom da se zanemari ili posve ukloni Dijete iz jaslica. Promišljajući o mudracima, duboko se zapitajmo o vlastitom doživljaju svetoga. Jesmo li i mi danas spremni otvoriti srce Božjoj objavi, živjeti u skladu s njegovim zakonima te s povjerenjem prihvatiti Božje planove, ma kamo nas oni vodili? Je li naša intelektualna znatiželja otvorena svjetlu Božje providnosti? Primjer mudraca poziva nas da budemo spremni na potragu za vječnom istinom Božje ljubavi koja nam je darovana u Kristu. Pritom nismo ostavljeni bez znakova koje treba slijediti. Apostol Petar nas podsjeća: „Potvrđena nam je proročka riječ te dobro činite što uza nju prianjate kao uza svjetiljku što svijetli na mrklu mjestu - dok Dan ne osvane i Danica se ne pomoli u srcima vašim.“ (2Pt 1,19). Istine Svetog pisma, crkvenog nauka, sakramenata i glas savjesti naše su zvijezde vodilje. Slijedimo ih poput mudraca otvorena uma i čista srca.

2. Poklonstvo pred Istinom
Nove pogane suvremenog doba, muškarce i žene koji žive u zaboravu Boga, mudraci uče istinskoj mudrosti koja se ne zadovoljava samo znanjem već teži k punini uređena života, upravo prema onoj Kantovoj: „Znanost je organizirano znanje. Mudrost je organizirani život.“ Mudraci nas uče kako znanje iskoristiti za život ispunjen smislom.

Mudraci vjerom prepoznaju Boga u jednostavnosti. Dolaskom pred Dijete u Betlehemu oni su očitovali iznimnu vjeru. Pred njima nije bio prizor kraljevskog sjaja niti zemaljskog veličanstva - maleno mjesto Betlehem, skroman dom i jednostavni roditelji nimalo nisu odavali da se nalaze pred Kraljem kraljeva. Ipak, mudraci su, vođeni svjetlom vjere, prepoznali ono što je oku nevidljivo. Mudraci nas uče sigurnosti utemeljenoj na Božjoj milosti, na vjeri, a ne na gledanju (usp. 2Kor 5,7).

Mudraci se klanjaju Bogu u poniznosti srca. Pali su ničice pred djetetom Isusom, iskazujući mu duboko poštovanje. Njihovo klanjanje simbol je krajnje poniznosti. Iako su bili mudraci, učeni i visoko poštovani u svojim zemljama, pred Kristom su se ponizili, svjesni svoje malenosti pred božanskom veličinom. Njihov čin govori o onome što sveti Augustin naziva „poniznošću srca“ koja otvara vrata Božjoj milosti. Poklonstvo mudraca i nas poziva da ispitamo vlastito srce: jesmo li dovoljno ponizni da priznamo svoju ovisnost o Bogu? Samo ponizno srce može uistinu častiti Boga i primiti njegove darove.

Mudraci časte Boga s velikim poštovanjem. Štovanje koje su mudraci iskazali djetetu Isusu nadilazi zemaljske časti. U Kristu su prepoznali božanskog Vladara i Mesiju. Njihov čin podsjeća na riječi psalma: „Poklonite se Gospodinu u sjaju svetosti njegove. Strepi pred njim, zemljo sva!“ (Ps 96,9). Mudraci nas uče odnositi se prema Kristu čašću koja mu pripada kao pravome Bogu.

Mudraci su bili velikodušni u ljubavi i darivanju. Darovali su Isusu zlato, tamjan i smirnu. Zlato je simbol kraljevske časti i znak je prepoznavanja i priznavanja Krista kao Kralja. Tamjan se koristi u bogoslužju i simbolizira Kristovo svećeničko dostojanstvo, jer je on posrednik između Boga i čovjeka. Smirna, koja se koristila pri balzamiranju, podsjeća na Kristovu patnju i smrt što upućuje na njegovo spasiteljsko poslanje u svijetu.

Darujmo i mi Kristu darove kojima možemo pokazati da smo ga prepoznali kao Boga ljubavi i milosrđa: zlato naše ljubavi i potpunog povjerenja, tamjan naših molitava i naše hvale, smirnu naše poslušnosti i spremnosti na žrtvu. Tako ćemo iskusiti i praktičnu Božju skrb za nas, jer on neprekidno i na razne načine brine o onima koji se u njega uzdaju.
 
3.  Istina koja dijeli svjetlo od tame
Mudraci iz dalekih poganskih krajeva prepoznali su u Kristu Spasitelja svijeta i krenuli na dug i naporan put kako bi mu se poklonili. Nasuprot njima, Isusovi sunarodnjaci bili su uznemireni viješću o novorođenom Kralju. Čak ni svećenički glavari ni pismoznanci, iako su znali za proročanstva i jasno uputili mudrace prema Betlehemu, sami nisu krenuli na put niti su što poduzeli da urazume Heroda u njegovoj uznemirenosti koja je završila pokoljem nevine dječice.

Ravnodušnost svećeničkih glavara i pismoznanaca poziv je na budnost svima nama koji smo institucionalno blizu Božjim svetinjama. Samo poznavanje crkvenih zakona i Pisama nije dovoljno da se srce održi čistim, budnim i spremnim staviti se u službu Istine. Bog svakodnevno od nas očekuje odgovor vjere - ne samo riječima, nego i djelima. Očekuje da znamo razaznati znakove vremena i svijetu pokazati Krista poklonivši se samo pred njim i čuvajući vjerno istinu njegovih riječi. Isus nas upozorava: „Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati“ (Lk 12,48).

Nevjera nije samo intelektualni stav; ona nosi duboke posljedice, ne samo za ljudsku dušu i njezinu vječnost, već i za narod i njegovu povijesnu sudbinu. Zamislimo, što bi se dogodilo da su svećenici i pismoznanci prepoznali trenutak Isusova dolaska? Oni koji svjesno odbijaju Krista sami sebi zatvaraju vrata prema punini života, osuđujući se na duhovnu prazninu ispunjenu nemirom i nesigurnošću. Takvi ljudi postaju duhovno slijepi, nesposobni prepoznati svjetlo istine i ljubavi koje Krist donosi. Bez Krista, koji je Put, Istina i Život (usp. Iv 14,6), čovjek ostaje izgubljen u tami. Nevjera ne uzrokuje samo trenutačne posljedice, poput duhovne izgubljenosti i sljepoće, već nosi i najtežu posljedicu - vodi prema vječnom razdvajanju od Boga, Izvora života i ljubavi.

Zanemarivanje Krista odbijanje je Božje milosti koja se nudi svakom čovjeku. Bog nikoga ne prisiljava, ali svakome pruža priliku. Kad osoba zanemari Božje pozive, srce postaje tvrdo i nesposobno primiti milost. O tome sveti Augustin kaže: „Bog koji te je stvorio bez tebe, neće te spasiti bez tebe.“ Ljubav Božja je neograničena, ali zahtijeva naš odgovor.

Sveti Pavao piše: „Ako se komu predate za robove, na poslušnost, robovi ste onoga koga slušate: bilo grijeha - na smrt, bilo poslušnosti - na pravednost.“ (Rim 6,16). Odbacivanje Krista vodi u ropstvo grijeha koje uništava istinsku slobodu i radost.
Svetkovina Bogojavljenja podsjeća nas i na hitnost odgovora na Božji poziv. Mudraci su prepoznali trenutak milosti i odmah krenuli na put. Odbijanje ili odgađanje odgovora može značiti propuštanje prilike za susret s Bogom. Poslušajmo riječi psalma: „Danas ako glas mu čujete, ne budite srca tvrda“ (Ps 95,7-8).

Kristov poziv je hitan jer svaki trenutak života donosi mogućnost promjene i obraćenja. Odugovlačenje je opasno jer nitko od nas ne zna koliko mu je vremena darovano. Svaki trenutak je prilika koja se ne smije propustiti, jer sutrašnjica nije zajamčena.
 

Draga braćo i sestre, svetkovina Bogojavljenja nosi snažnu poruku univerzalnosti spasenja: svi smo subaštinici i sudionici Božje milosti u Kristu Isusu (usp. Ef 3,6). Mudraci su primjer kako Bog vodi iskrene i bogobojazne tražitelje prema svjetlu vječne istine. Njihovo putovanje, štovanje i darovi otkrivaju nam dubinu vjere, poniznosti i predanja koje smo i mi pozvani nasljedovati. S druge strane, uznemirenost i nespremnost onih koji su odbili krenuti prema Kristu upozoravaju nas na opasnost zanemarivanja milosti. Bog nas poziva svakoga dana - u molitvi, sakramentima, riječima Svetog pisma i poticajima milosti u svakodnevnom životu.

Danas smo pozvani prepoznati vlastite „zvijezde“ - Božje znakove u našem životu - i odgovoriti na njih vjerom. Po uzoru na mudrace, pozvani smo slijediti Božji poziv, donijeti mu darove našega srca i postati dionicima „radosti veoma velike“ kojom su se oni ispunili vidjevši zvijezdu „povrh mjesta gdje bijaše Dijete“. Neka nas u toj potrazi za Božjom blizinom i življenju vjere nadahnu i pouče mudrost i život blaženog Alojzija Stepinca. Amen.