HR
Draga braćo i sestre!
Evanđeoski odlomak koji smo slušali dio je osmog poglavlja Markova evanđelja koje opisuje zgodu umnažanja kruha, kada je Isus sa sedam kruhova i nekoliko riba nahranio četiri tisuće ljudi. Taj događaj izazvao je različite reakcije. Najprije su farizeji, iskušavajući Isusa, zatražili od njega znak s neba. Potom su i sami učenici, zabrinuti za kruh svagdašnji, pokazali nerazumijevanje i tvrdoću srca, zbog čega ih je Isus upozorio da se čuvaju „kvasca farizejskoga“. Poglavlje završava Petrovom vjeroispoviješću i Isusovim pozivom narodu i učenicima da ga nasljeduju, spremni odreći se sami sebe, uzeti svoj križ i poći za njim.
Razmatrajući čudo umnažanja kruha, na prvi pogled čini se da je ono samo po sebi dovoljan znak Isusove moći i božanstva. Stoga zahtjev farizeja za „znakom s neba“ može izgledati kao ignoriranje očita čuda. No, evanđelist Marko otkriva nam dublju dimenziju njihovih namjera. Prvo, naglašava da farizeji ne traže znak iz iskrene vjere, nego iskušavaju Isusa. Oni nisu previdjeli čudo koje je učinio, nego ga žele iskoristiti protiv njega. Drugo, evanđelist nam donosi i raspoloženje Isusove duše pred naraštajem koji neprestano traži znak, a ne otvara srce onome što je već objavljeno.
1. Znak s neba
Kad je Ivan Krstitelj, iz tamnice, preko svojih učenika upitao Isusa: „Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?“, Isus mu je odgovorio: „Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje. I blago onom tko se ne sablazni o mene“ (Mt, 11,3-6). Isus je Emanuel - Bog s nama. On nije tek znak s neba, nego samo nebo koje je pohodilo zemlju. Kao što je Ivanu bio dovoljan znak ono što je Isus činio, tako ni farizeji nisu mogli ostati ravnodušni pred čudesnim umnažanjem kruha, koje je bilo jedan od znakova mesijanskih vremena. Ipak, oni traže znak s neba. Što zapravo stoji iza njihova zahtjeva?
U Starom zavjetu znak je bio javni događaj koji je potvrđivao ili razjašnjavao neko nepouzdano proročanstvo ili spornu tvrdnju. Tražio se kao dokaz legitimnosti kad je netko učinio ili rekao nešto što je bilo čudesno, neočekivano, nekonvencionalno ili naizgled suprotno Mojsijevu zakonu. Taj znak nije nužno morao biti spektakularan ili nadnaravan, već je prvenstveno trebao potvrditi određeni nauk ili predviđanje. U ovom slučaju, umnažanje kruha samo po sebi bilo je znak. Ono je potvrdilo Isusov nauk o Božjoj providnosti i njegovoj skrbi za narod. Onaj koji je učio da se ne brinemo što ćemo jesti, što piti i u što se odjenuti, već da prije svega tražimo Očevu volju, sada je djelom potvrdio da se Bog doista brine za svoj narod.
Posebno je značajno i to da su slušatelji koje je Isus čudesno nahranio bili većinom pogani. U očima farizeja to je bilo nešto novo i neobično, nešto što je zahtijevalo dodatnu potvrdu. Stoga od Isusa traže „znak s neba“, ali pod tim ne podrazumijevaju bilo kakav znak - oni očekuju nešto drugo od onoga što Isus želi posvjedočiti. Tumači Svetoga pisma primjećuju da izraz „znak s neba“ u ovom kontekstu nosi apokaliptični ton i trijumfalistički karakter, nalik onim znakovima koje je Jahve činio u pustinji prilikom izbavljenja Izraela iz egipatskog ropstva. Farizeji ne žele znak koji upućuje na Božju skrb i ljubav - oni očekuju znak sile, znak moći, znak koji će potvrditi njihov vlastiti pogled na Mesiju. No, Isus ne dolazi kao trijumfalistički vladar, nego kao sluga Božji, koji otkriva Boga u poniznosti, milosrđu i ljubavi.
2. Naraštaj koji traži znak
Isus se u svom odgovoru ne obraća samo farizejima, nego naraštaju koji oni predstavljaju. Riječ je o tvrdoglavom i neposlušnom naraštaju, nalik onome iz pustinje koji je bio slijep za Božja čudesna djela i za veličinu njegove darežljivosti. Farizeji zapravo žele da Isus učini nešto što bi im potvrdilo da će Izrael biti politički oslobođen od svojih neprijatelja i da će ih poraziti. Oni žele Boga prema vlastitoj mjeri i svojim očekivanjima.
Za razliku od Ivana Krstitelja, koji je s iskrenom vjerom tražio potvrdu Isusova poslanja, farizeji nisu dobronamjerni. Njihovo iskušavanje je proračunato i krije u sebi zamku instrumentalizacije Isusova djelovanja. Nije im bilo dovoljno što Bog već čini, jer to ne odgovara njihovim vlastitim prohtjevima. Svjesni su da je Isusovo čudesno umnažanje kruha bilo znak Božjeg blagoslova, a ne uništenja pogana koji su ga slušali. Zato je njihovo traženje znaka s neba znak njihove zatvorenosti i tvrdoće srca za Isusovu univerzalnu poruku i ponudu spasenja.
Farizeji koji tvrde da poznaju Boga i poučavaju druge njegovu zakonu ne prepoznaju znakove koje im Bog već pokazuje po Isusu. Njihova duhovna sljepoća sprječava ih da vide istinsku Božju prisutnost u sadašnjem trenutku.
Nakon ovog događaja Isus će upozoriti učenike da se čuvaju farizejskog kvasca. Iako su bili svjedoci čuda umnažanja kruha, i oni će se ubrzo naći zabrinuti za kruh svagdašnji, zaboravljajući ono što je Isus već učinio. Kvasac farizejski na koji Isus upozorava, opasan je jer poput kvasca u tijestu prožima sve. Njegova opasnost leži u manipulaciji Božjim čudesnim djelima iz prošlosti kako bi se umanjila i obezvrijedila njegova prisutnost i djelovanje u sadašnjosti. Farizeji prizivaju Božja djela iz prošlih vremena, ali ne da bi u njih vjerovali, nego da bi doveli u pitanje ono što Bog čini danas.
3. Isusov uzdah
Evanđelist Marko piše kako Isus “uzdahnu iz sve duše“ govoreći: „Zašto ovaj naraštaj traži znak?“ (8, 12). Isus odbija farizejima dati znak s neba jer ga je Bog poslao da svoj život na križu položi za cijelo čovječanstvo, a ne da uništi neprijatelje Izraela ili da narodu udijeli političku vlast nad svijetom. On neće popustiti pod pritiskom da promijeni Božji naum i krene drugim putem. Isusov uzdah, pun tuge i čežnje, pred tvrdoćom farizeja zvuči poput molitve. Njegovo uskraćivanje znaka nije izraz odbacivanja, već poziv na ozdravljenje.
Iako to mnogi prijevodi Biblije ne otkrivaju izravno, izraz „uzdahnuo“ u izvornom grčkom jeziku nosi snažno značenje. U ovom kontekstu koristi se vrlo rijetka riječ „anastenázein“ koja izražava duboko zaprepaštenje i bol. Ova se riječ u cijelom grčkom Novom zavjetu pojavljuje samo na ovome mjestu naglašavajući jedinstvenost Isusove boli pred nevjerom svog naroda.
Protivljenje farizeja može se usporediti s protivljenjem Izraelaca Mojsiju u pustinji. Možemo reći da Isusov duboki uzdah odražava Božju nemoć pred tvrdokornošću Izraelaca, slično kako je zapisano u Knjizi Izlaska: „Vi ste narod tvrde šije!“ (usp. Izl 33,5). Ovdje se očituje paradoks: pogani koje je Isus čudesno nahranio kruhom, oni koji su bili „izdaleka“ (usp. Mk 8,3; Ef 2,13-14), dolaze mu bliže od njegova vlastitog naroda. Dok je u pustinji Mojsije zagovarao tvrdokorni narod, u Novom zavjetu Isus svojom žrtvom otvara put k Bogu svima koji ga prihvate ne kao trijumfalističkog vođu, već kao Raspetog Otkupitelja.
Isus, obraćajući se „ovom naraštaju“, misli na one Izraelce koji u njemu neće prepoznati Mesiju. Njegove riječi: „Zaista, kažem vam, ovome se naraštaju neće dati znak“ (Mk 8,12) nisu tek obična tvrdnja, nego predstavljaju skraćeni oblik hebrejske zakletve. Time Isus vrlo snažno, ali istodobno s dubokom boli, odlučno odbija dati znak naraštaju koji farizeji predstavljaju. Nema većeg znaka koji nam je Bog mogao dati od poniženog, raspetog i uskrslog Krista. Prepoznati u njegovu križu Božju moć i mudrost znači biti otvoren za vjeru koja po definiciji nikada ne može počivati u dokazima ili znakovima, inače to više ne bi bila vjera.
Vodeći računa o kontekstu čudesnog umnažanja i dijeljenja kruha, današnje evanđelje pokazuje kako farizeji zbog svoje tvrdokorne nevjere ne uspijevaju shvatiti pravi smisao tog događaja. Vidjet ćemo u sutrašnjem čitanju da isti izazov stoji i pred učenicima kojima prijeti kvasac farizejski i kvasac Herodov. Ako se zatvore pred Isusovim riječima i odbiju ući u poslanje na koje ih poziva i oni mogu zauzeti stav protivljenja njemu.
Opasnost farizejskog kvasca uvijek prijeti istinskoj vjeri koja prati Božje djelovanje. Čak i nama koji svakodnevno sudjelujemo u euharistiji može se dogoditi da zatvorimo svoja srca za Božje milosno djelovanje, dok istovremeno tražimo znakove koji bi potvrdili naša predviđanja i očekivanja. Euharistija je sasvim nešto drugo: ona je spomen-čin, memorija i aktualizacija Božjeg spasonosnog djelovanja i kao takva suprotnost je svakoj okamenjenosti i tvrdoći srca.
Isusov duboki uzdah čežnja je njegove duše za našim srcima. On želi da razumijemo koliko je Bogu stalo do čovjeka, da očistimo svoje pameti i svoja srca od svake zablude i odupremo se napasti da ga iskušavamo poput farizeja. Isus zna da u tome ne možemo uspjeti sami i zato od nas ne traži ništa drugo nego djetinje pouzdanje u njega. Ako se ponekad čini da ne uslišava naše molitve, možda je to poziv da pozornije osluhnemo želje njegova srca i promijenimo vlastitu perspektivu.
Svi smo, barem jednom u životu, iskusili bol nerazumijevanja, kada netko do koga nam je stalo ne prepozna ili krivo protumači znakove naklonosti i ljubavi koje mu želimo iskazati. Gospodin nam u svakom euharistijskom slavlju nudi obilje svoje ljubavi. Otvorimo svoja srca. Umjesto da budemo razlog njegova bolnog uzdaha, budimo razlog njegova klicanja: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima“ (Mt 11,25). Tako neka bude. Amen.
