HR

Riječ Nadbiskupa

​Pozdravni govor zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše na otvaranju 65. Teološko-pastoralnog tjedna

Pozdravni govor zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše na otvaranju 65. Teološko-pastoralnog tjedna

Nadbiskupijski pastoralni institut (Dvorana Vijenac)
Zagreb, 21. siječnja 2025. godine

Kršćanska nada u vremenu beznađa
 
Draga braćo i sestre, sudionici ovogodišnjeg Teološko-pastoralnog tjedna!
 
1. S velikom radošću i zahvalnošću pozdravljam vas okupljene na 65. teološko-pastoralnom tjednu koji nam ove godine donosi iznimno aktualnu i izazovnu temu: „Kršćanska nada u vremenu beznađa“. Zahvaljujem Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na ustrajnoj organizaciji ovog važnog skupa kojim se već desetljećima njeguje tradicija razmatranja i dijeljenja aktualnih teoloških i pastoralnih pitanja i iskustava.

Ove godine, u kontekstu Redovitog jubileja 2025., poruka kršćanske nade postaje središnjom porukom teoloških i pastoralnih aktivnosti Crkve i njezinih institucija pozivajući nas da proširimo obzore vjere. Naslov ovog skupa sugerira da je kršćanska nada alternativa beznađu koje se, nažalost, sve češće doživljava kao trajno stanje u suvremenom svijetu. Naše vrijeme obilježeno je beznađem koje proizlazi iz pretjeranog oslanjanja na materijalni napredak i vanjske čimbenike - tehnologiju, znanost i društvene strukture - koji, unatoč svojim postignućima, nisu uspjeli ukloniti duboku ljudsku tjeskobu, neizvjesnost i strah. Beznađe je, u svojoj srži, duhovno stanje koje nastaje ondje gdje nedostaje Božje prisutnosti. Čovjek bez Boga često ostaje prazan i nesiguran, suočen s neizvjesnom budućnošću. U tom kontekstu valja oživjeti značaj kršćanske nade - ne samo kao unutarnje utjehe, nego kao snage koja mijenja svijet kako bismo s prorokom Izaijom mogli reći: „Al’ onima što se u Jahvu uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se“ (Iz 40, 31).

2. Kršćanska nada nije puko iščekivanje boljeg sutra. Ona je dar Duha Svetoga, čvrsto povjerenje u Božju vjernost i vječni plan ljubavi. Nada nas usmjerava prema budućnosti koja nije neizvjesna, nego zajamčena u Kristu. Nije to bijeg od svakodnevice, nego njezino duboko razumijevanje: u svakoj patnji, borbi i nesigurnosti kršćanin nalazi poziv na pouzdanje u Boga.

Papa Franjo, u buli Spes non confundit kojom je proglasio Redoviti jubilej 2025., ističe da znakovi vremena odražavaju ljudsku čežnju za Božjom prisutnošću i pozivaju na preobrazbu u znakove nade (usp. br. 7). Upravo u toj čežnji, koja je zapisana u ljudsku narav i koju jedino Bog može ispuniti, krije se put prema punini života.

Papa Benedikt XVI. to je izrazio riječima: „Prava, velika čovjekova nada, koja opstaje unatoč svim razočaranjima, može biti samo Bog - Bog koji nas je ljubio i ljubi nas 'do kraja', sve dotle 'dok se sve ne ispuni' (usp. Iv 13,1 i 19,30). Onaj koga ljubav dotakne počinje shvaćati što 'život' stvarno jest“ (Spe salvi, 27). Kršćanska nada nas ne tješi nekim obećanjem buduće domovine u kojoj će biti zadovoljena naša težnja za pravednošću. Već sada, u ovome životu, svoju domovinu prepoznajemo u darovanoj Božjoj ljubavi koja je razlivena u našim srcima. Kada znamo da je Bog već pobijedio, svaki trenutak straha, boli i nesigurnosti postaje prilika za svjedočenje vjere i Božje ljubavi u svijetu koji toliko žudi za pravdom i mirom. 
         
3. U svijetu koji često ostavlja dojam da su radost i mir nedostižni kršćanska nada nudi djelotvornu snagu, ukorijenjenu u Kristovoj pobjedi nad smrću, snagu koja nas poziva na aktivno svjedočenje Božje ljubavi. To svakodnevno znači donositi ljubav, milosrđe i pravdu tamo gdje su najpotrebniji. Kršćanin koji živi nadu nije samo promatrač; on je protagonist, osoba koja vjeruje da Bog koristi naše ruke i srce za izgradnju boljeg svijeta.
           
Čest razlog zbog kojeg i mnogi vjernici gube nadu jest patnja. Bol, siromaštvo, bolest, smrt, prirodno nas preplavljuju osjećajem beznađa. No, upravo ovdje kršćanska nada pokazuje svoju istinsku snagu. Ona nas vodi kroz trpljenje podsjećajući nas na Kristov križ koji nije završio smrću, nego uskrsnućem.

Na koncu, poruka kršćanske nade poziv je na zajedništvo i odgovornost prema drugima. U svijetu u kojemu su podjele duboke, kršćanska nada poziva nas na izgradnju mostova. Ona nas podsjeća da je svaki čovjek stvoren na sliku Božju i da je pozvan sudjelovati u obnovi svijeta. Zajedništvo koje gradimo mora biti odraz Božje ljubavi, zajedništvo koje prihvaća različitosti, ali ostaje ukorijenjeno u Istini. Da bi naša nada bila autentična, poseban naglasak stavljam na potrebu unutarcrkvenog zajedništva koje treba čuvati „dobre savjesti“ kako ne bismo poput Aleksandra kovača iz Druge poslanice Timoteju (usp. 4,14) nepotrebno unosili zlo protivljenja i razdora.
           
4. Ovih ćemo dana zasigurno čuti mnoge vrijedne misli i promišljanja o nadi. Neka ovaj skup bude prilika da bogoslovnu krepost nade približimo svakom vjerniku. Molitva, rad i trpljenje te promišljanje o posljednjem sudu i Kristovu ponovnom dolasku u perspektivi nade samo su neka „mjesta“ učenja i odjelotvorenja nade na koja nas upućuje enciklika Spe salvi.

Svjestan da preobrazba znakova vremena u znakove nade može doći samo iznutra, iz ljudskog srca koje je sposobno ljubiti i prepoznati ljepotu svijeta unatoč mnogim iskušenjima, želim izraziti nadu da će ovaj skup, uz Božju pomoć, donijeti plodove ne samo u teološkim i pastoralnim raspravama, već i u svakodnevnom svjedočenju naše vjere. Molimo Gospodina da nam udijeli snagu kako bismo i sami postali svjetlo nade onima koji su u tami.

Neka Bog blagoslovi ovo naše okupljanje i neka plodovi ovog Tjedna budu na korist Crkvi i društvu!
Hvala vam i neka vam ovaj susret bude plodonosan i ispunjen nadahnućima!
Ispišite stranicu: