Riječ Nadbiskupa

 
Dragi braćo i sestre u Kristu!

Ova je župna crkva blagoslovljena 1. siječnja daleke 1942. godine kada je osnovana i nova župa usred tada novonastalog radničkog naselja ovdje u Dubravi. U toj prigodi blaženi Alojzije Stepinac izrekao je ove riječi: „Ova dakle župna crkva, posvećena vojvodi nebeske vojske sv. Mihovilu Arkanđelu, ima da svraća vaš pogled i vaše misli i želje na jedan drugi svijet. Onaj svijet blaženih duhova, kamo smo i mi po Božjem milosrđu određeni da dođemo, ako izvršimo što Bog od nas traži.“^[1]

Danas sam s velikom radošću među vama jer liturgijskim činom posvete vaše crkve dovršavamo djelo koje je ovdje započeo blaženi Alojzije Stepinac. No to je djelo od samih početaka donosilo plodove u rastu žive zajednice, Crkve, koju činite vi, dragi vjernici. Blaženi Alojzije je te 1942. godine u svojoj propovijedi istaknuo stvarnost nevidljivoga svijeta odakle nam prijete tolike pogibelji sotonskog djelovanja, ali odakle nam jedino može doći sigurna pomoć Božjih slugu anđela u svim zbivanjima zemaljskog života.[2]

Kao što je rekao blaženi Alojzije, naš pogled, naše misli i želje trebaju biti usmjereni prema onomu drugom svijetu koji ne vidimo, ali koji je itekako stvaran - svijetu u kojemu se sve mjeri mjerilima vječnosti. I sam obred posvete crkve usmjerava našu pozornost prema toj stvarnosti jer upravo u nebeskim dobrima nalazimo pravi smisao onoga što se ovdje posvećuje i uzdiže na službu Bogu. Ovaj prostor, posvećen i odijeljen za Boga, ima jednu jedinu svrhu: slavljenje vječnih Božjih otajstava. A tko nas može bolje od vašeg zaštitnika, svetog Mihaela, podsjetiti na tu svrhu i pozvati da budemo vjerni nebeskom cilju? Njega se u ikonografiji često prikazuje s mačem usmjerenim prema nebu kao pokazateljem konačnog cilja svake duhovne borbe.

Dragi vjernici, u vremenu u kojemu događaji u svijetu ne ostavljaju puno prostora optimizmu, promišljanje o konačnoj sudbini i o vječnosti nameće se samo od sebe. Crkva, naša Majka i Učiteljica, nudi odgovore koji nisu usmjereni na izazivanje straha, nego na jačanje nade „naglašavajući da naša sudbina ovisi o slobodi koju smo odlučili živjeti u ljubavi. (…) Vječnost, dakle, nije samo buduća nagrada nego stvarnost koja počinje ovdje, u mjeri u kojoj učimo živjeti u ljubavi i zajedništvu s Kristom.“[3] Dopustite mi, stoga, da o tim nevidljivim stvarnostima u koje smo svi uronjeni, danas progovorim iz perspektive prispodobe o milosrdnom ocu i njegovim izgubljenim sinovima - kako nam je naviješteno u Evanđelju.
 
1. Slijepi za vlastito dostojanstvo
Prvi znak da nam oči nisu uprte u nevidljive stvarnosti jest sljepoća za dostojanstvo koje nam pripada kao baštinicima vječnih dobara. „Oče daj mi dio dobara koji mi pripada“ (Lk 15,12a) - riječi su koje, obuzet duhovnom sljepoćom, izgovara mlađi sin svome ocu. On, koji je već bio dionik svega očevoga, traži dio. Taj dio traži za očeva života kao da mu time poručuje da mu više nije potreban otac, nego njegova dobra. Nisu mu potrebni ni odnos ni zajedništvo, nego neovisnost i uživanje u ispraznostima ovoga svijeta.

Stariji sin naizgled je poslušan i vjeran ocu, ali jednako je kao i mlađi bez svijesti o dostojanstvu vlastitoga položaja u očinskoj kući. Ni mlađi ni stariji sin ne doživljavaju da je sve očevo ujedno i njihovo. Mlađi traži svoj dio, dok stariji sinovski odnos svodi na trgovački izračun: „Evo, toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim“ (Lk 15,29).

Primijetimo, draga braćo i sestre, da je podjelom imovine na zahtjev mlađega sina i stariji dobio svoj dio. Cjelina se time narušila. U duhovnome smislu možemo reći da kada jedan ud Crkve zbog grijeha otpadne od zajedništva s Bogom, trpe svi udovi otajstvenog tijela Crkve. Stariji je sin ostao fizički uz oca, ali srce mu je bilo slijepo za njegovu dobrotu i zatvoreno za ljubav. Njegova reakcija na očevu radost pri povratku mlađeg brata odaje uskogrudnost i sebičnost, kao i to da njegov ostanak s ocem ne prati ispravna slika oca - ne vidi u njemu ljubitelja svoje djece koji poznaje njihove napore i poštuje njihovu slobodu, nego ga promatra kao poslodavca kojemu nije stalo do radosti njegove djece.

Postupanje milosrdnog oca iz ove prispodobe ruši naše najčešće predrasude o Bogu, ali i o nama samima. Bog nije netko tko bi nas na silu htio držati u zajedništvu sa sobom. On nije ni strogi sudac koji nam plaća po našim krivnjama, nego je beskrajna ljubav koja želi našu radost i naše spasenje. Njegovu ljubav ne moramo zaslužiti. Isus nas je naučio da Boga koji nas ljubi nazivamo svojim ocem. Zbog ranjenosti naše pale naravi teško nam je uživati pravo dostojanstvo sinova i kćeri Božjih. Taj se rascjep dogodio u duhovnome svijetu i utisnut je u ljudsku povijest i narav. Očituje se danas u velikom moralnom neredu i izgubljenosti koja nas okružuje. Velika je milost biti toga svjestan i znati se uteći Božjoj moći i pomoći koju on obilno izlijeva po sakramentima Crkve.

Mlađi je sin progledao u trenutku kada je spoznao da su najamnici u kući njegova oca u boljem položaju od njegova nakon odlaska. Sudbina starijega sina ostaje nam nepoznata, ali teško stanje njegove duše možemo naslutiti svaki put kad se, iz bilo kojeg razloga, zatvorimo u vlastitu sebičnost i postajemo slijepi za sreću koja nam je nadohvat ruke. Slika koju imamo o Bogu i svijest o vlastitom dostojanstvu koje imamo kao djeca Božja određuje naš odnos prema ovozemaljskom životu i prema vječnosti. Zato, dragi vjernici, ni u dobru se ne uznosite ni u zlu ne klonite. Uvijek s ljubavlju prihvaćajte jedni druge i praštajte jedni drugima. Budite blagi i obazrivi i prema drugima i prema samima sebi znajući da blago duše nosimo u glinenim posudama (usp. 2Kor 4,7).
 
2. Slijepi za duhovnu borbu
Drugi znak da nam oči nisu navikle na duhovne stvarnosti jest zanemarivanje duhovnoga boja u našim životima. U Gospodnjoj molitvi svakodnevno molimo Oca nebeskoga: „I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga“ (Mt 6,13). Riječ napast uvijek ima negativan prizvuk zavođenja na zlo ili pada u grijeh. Etimološki, ta riječ označava ono što je privlačno, što navodi na neku neželjenu radnju, čemu se teško oprijeti. Ali glagol peirazein u Bibliji često je bolje preveden riječju „kušnja“. Katekizam nas uči da nam Duh Sveti „omogućuje razlučivati između kušnje, nužne za rast unutarnjeg čovjeka“ i napasti „koja vodi u grijeh i smrt“ (KKC 2847). Duh nije odveo Isusa u pustinju da ga izloži Đavlovu napastovanju, već njegovoj kušnji (usp. Mt 4,1). U Jakovljevoj poslanici čitamo: „Neka nitko u napasti ne rekne: 'Bog me napastuje.' Ta Bog ne može biti napastovan na zlo, i ne napastuje nikoga. Nego svakoga napastuje njegova požuda koja ga privlači i mami. (Jak 1,13; 14). Takvo napastovanje pravi je boj duhovne naravi koji često zanemarujemo i ne znamo se okoristiti njime jer nemamo pred očima konačni cilj našeg života.

Kao ranjena stvorenja, neprestano smo izvrgnuti privlačnosti zla. Ali ako smo toga svjesni, onda ćemo i razviti strategije obrane. Nasrtajima duhovnih neprijatelja nije nam moguće odoljeti bez nadnaravne pomoći Božje milosti. Bez Božje pomoći gotovo ništa ne možemo postići na duhovnom području. Velika je potreba svakog se dana utjecati Gospodinu koji nam jedini može pomoći svojom milošću te stoga ne molimo bez razloga: Ne uvedi nas u napast! Time kažemo: „Ne ostavi nas Gospodine bez svoje pomoći i ne dopusti da podlegnemo napasti usred prijevara Zloga koje često ne prepoznajemo i kojima se ne možemo oduprijeti bez tvoje pomoći.“
 
3. Naravne brane protiv zla
Draga braćo i sestre, bez Boga ne možemo učiniti ništa (usp. Iv 15,5c). Ipak, on traži našu suradnju. Stvoreni smo na njegovu sliku te od nas očekuje da svoj život oblikujemo prema toj slici i sukladno uzvišenom dostojanstvu koje iz toga proizlazi.

Ako tako budemo činili, steći ćemo i neke naravne brane koje nas priječe da upadnemo u zlo. Pozvani smo ih prepoznati, njegovati i razvijati. To su: samopoštovanje, poštovanje vlastitog porijekla, poštovanje onih koje volimo te strahopoštovanje prema Bogu.

Samopoštovanje. Primjer mlađeg sina zorno prikazuje do kakva poniženja može doći čovjek kada se udalji od Boga. „Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.“ (Lk 15,16). Sin koji je imao sve sada se spušta ispod razine ljudskog dostojanstva. Stariji sin, u određenom smislu, nalazi se u još gorem stanju jer je njegova odijeljenost od oca prikrivena ispunjavanjem dužnosti. Loše je što on to čini bez ljubavi, bez prisnosti i bez srca.

Draga braćo i sestre, budimo svjesni svoga položaja, svoga dostojanstva i svoje vjere. Nismo otkupljeni nečim raspadljivim nego krvlju Isusa Krista (usp. 1Pt 1, 18-19). Kada nas snađu kušnje i napasti, sjetimo se toga dostojanstva i časti jer naša sudbina ovisi o slobodi koju smo odlučili živjeti u ljubavi!

Poštovanje vlastitog porijekla. Ljudi su skloni vrline i podvige pripisivati pojedincima, a zla djela generalizirati. Ako neka osoba učini nešto vrijedno divljenja, reći će se jednostavno da je ta osoba to učinila. Ako pak učini nešto sramotno, odmah će se čuti prigovori na račun čitava njegova roda i naroda: „Takvi su ti svi njegovi! Takvi su ti iz tog kraja! Takav je narod kojem pripada! Takvi su i svi iste vjere kao i on!“ Takve općenite osude čitamo i slušamo gotovo svakodnevno! Stoga u trenucima kušnje sjetimo se kojega smo roda - kojoj obitelji, kojem narodu, kojoj Crkvi pripadamo. Sjetimo se da smo „rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni“ (1Pt 2,9).

Poštovanje prema onima koje volimo. Koliko se puta dogodi da se roditelj ili supružnik nađe u kušnji podlegnuti grijehu, ali se odupre prisjećajući se djece, muža ili žene. Pomisao na one koje volimo postaje štit pred napastima, sili nas da zaštitimo njihovo dostojanstvo, njihov dobar glas.

Koliko su puta vašu djecu od zla sačuvali dobar odgoj, nježnost, obazrivost i poštovanje koje su ponijeli iz roditeljskog doma! Ljubav ne ostaje bez učinka: ona oblikuje savjest i stvara nutarnju snagu da se kaže „ne“ onome što vrijeđa čistoću srca.

Poštovanje prema Bogu. Kad nas kušnja grijeha snažno pritisne, ne zaboravimo da našem nebeskom Ocu ništa nije skriveno. Poštujmo ga - ne iz straha od kazne, nego iz svetoga straha da ne iznevjerimo njegovu ljubav. Na kraju vremena, kako lijepo reče papinski propovjednik: „Pravo iznenađenje posljednjeg suda bit će otkriće da Bog nije imao nikakva očekivanja od nas, osim da nas potpuno prizna kao svoju djecu, već uronjenu u njegovu vječnost.“[4]

Draga braćo i sestre, blaženi kardinal Alojzije želio je da ova župa i crkva posvećena svetom Mihaelu Arkanđelu „bude na pomoć svim župljanima, i našoj nadbiskupiji, i gradu Zagrebu, i čitavoj našoj domovini“[5]. Neka nas taj vođa vojske nebeske štiti u našem dostojanstvu sinova i kćeri Božjih. Neka nas brani od svih pogibelji duše i tijela i neka nam bude zaklon „protiv pakosti i zasjeda đavolskih“.

Na koncu, izričem iskrenu zahvalnost vama, draga braćo Kapucini, na pastoralnoj skrbi koju već desetljećima s velikom predanošću pružate vjernicima ove župe. Zahvalimo svi zajedno Bogu na duhovnim plodovima koje je preko članova vaše redovničke zajednice utkao u povijest ove župne zajednice. U ovoj prigodi s posebnim poštovanjem i zahvalnošću spominjem slugu Božjega o. Antu Tomičića koji je svojim životom i djelovanjem ostavio dubok trag vjere i evanđeoskog nadahnuća. Dao Bog da ovaj Božji dom i nadalje bude rasadište svetosti i vrelo milosti.

Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju! Učvrsti ovu župnu zajednicu u ljubavi prema Kristu, čuvaj naše obitelji, podaj sigurnost našoj nadbiskupiji, našem gradu i našoj Domovini. Amen.