Riječ Nadbiskupa

Draga braćo i sestre u Kristu,
 
vaša je župa danas obasjana posebnim svjetlom slave njezina časnog zaštitnika, svetog Blaža, mučenika, kojeg Dubrovčani nazivaju svetim Vlahom. Na mnogim mjestima vjernici mu se utječu za pomoć kod bolesti grla zbog predaje koja govori o čudu spašavanja mladića kojem je riblja kost zapela u grlu. Ipak, Crkva nas danas ne usmjerava prvenstveno na čudesa koja se pripisuju svetom Blažu, nego na njegovu odvažnost u svjedočenju vjere za koju je položio život podnijevši mučeništvo. Poznata je Tertulijanova izreka: „Krv mučenika sjeme je novih kršćana.“

Kako ovu izreku razumjeti u našem vremenu, kad nas žalošću ispunjavaju podaci o broju progonjenih kršćana diljem svijeta? Prema podacima organizacije Open doors, u protekloj je godini više od 380 milijuna kršćana doživjelo progon ili diskriminaciju zbog svoje vjere, od čega je njih 310 milijuna pretrpjelo vrlo visoku ili ekstremnu razinu progona. Kršćani su i danas najprogonjenija vjerska skupina na svijetu. Progoni zasigurno nisu nešto što bismo trebali priželjkivati ili smatrati pozitivnim. No, oni su stvarnost koja prati kršćansku egzistenciju. Sam je Gospodin rekao: „Nije sluga veći od svoga gospodara. Ako su mene progonili i vas će progoniti“ (Iv 15,20). Iako ovakvi podaci žaloste, oni svjedoče da živa vjera u srcima kršćana širom svijeta nije ugasla. Naprotiv, unatoč patnjama ona raste i donosi plodove.

Ne pretvara, međutim, svaka patnja ljude u svece i mučenike. Kršćanska tradicija u mučeništvu vjere časti zasluge patnje koju je Krist podnio za naše otkupljenje. Postojana vjera mučenika, baš kao i nada i ljubav, nadnaravni su darovi milosti. Budući da smo u Jubilejskoj godini koja je u znaku nade, večeras vas želim potaknuti na razmišljanje o odlomku iz poslanice Rimljanima koji nam pruža dragocjenu pouku o izgradnji kršćanskog karaktera - pouku koju je svaki sveti mučenik usvojio i proveo u život.
 
1. Dičimo se nadom slave Božje
Peto poglavlje Poslanice Rimljanima započinje riječima o našem opravdanju vjerom i pomirenju s Bogom po Isusu Kristu. Sveti Pavao podsjeća nas da je opravdanje dar Božje milosti koji se po vjeri prima, ali se u punini ostvaruje kroz posvećenje i suradnju s Božjom milošću. Samo po Kristu stojimo u milosti i možemo se dičiti nadom slave Božje (usp. Rim 5,1-2). To nismo zaslužili vlastitim djelima, niti je opravdanje samo pripisivanje Kristove pravednosti. Ono je i unutarnja preobrazba koju Bog izvodi u dušama koje surađuju s njegovom milošću. Ulazak u milost omogućilo nam je Božje Objavljenje po Isusu Kristu, sakramenti koje nam je Krist ostavio, osobito krštenje koje je početak opravdanja i euharistija koja nas trajno sjedinjuje s Kristom (usp. 1Pt 1,13; KKC 1987-1995). Kad su ljudi u ispravnom odnosu s Bogom, mogu se pouzdati u njegovu milost, uživati unutarnji mir sabranosti i čiste savjesti. Pozvani su također trajno rasti u svetosti i vršenju dobrih djela, jer „vjera bez djela je mrtva“ (Jak 2,26). Ipak, postoji dublje iskustvo spasenja i nade u Božju slavu. O njemu nam svjedoče životi svetaca, a osobito mučenika.

Kad Pavao govori o opravdanju vjerom i miru s Bogom ne misli samo na osjećaj duševnog mira ili na spokoj savjesti nakon oproštenja grijeha. On govori o miru koji nije samo odsutnost sukoba; to je, u starozavjetnom smislu šālôm - punina ispravnog odnosa s Bogom. Opravdanjem taj odnos postaje moguć, ali nije dovršen trenutačnim činom vjere, već se kroz život vjernika razvija i usavršava po Božjoj milosti i slobodnoj suradnji čovjeka s njom. O tome sveti Pavao na drugome mjestu poučava Korinćane: „A svi mi, koji otkrivenim licem odrazujemo slavu Gospodnju, po Duhu se Gospodnjem preobražavamo u istu sliku - iz slave u slavu“ (2Kor 3,18). Ova preobrazba događa se po sakramentima, molitvi, ljubavi i dobrim djelima, jer opravdanje nije samo  mehanički čin, već i nutarnja obnova duše (usp. Tridentski sabor, Dekret o opravdanju, DH 1520-1583). Mučenici su podnoseći nevolje u duhu vjere i nade na savršen način odražavali Gospodinovu slavu, jer to nisu činili svojom, nego njegovom snagom, surađujući s milošću koja ih je nosila do kraja.

Iskustvo mučenika tijekom povijesti Crkve stoga nije subjektivno i fanatično tumačenje vjere, već plod duboke iskustvene spoznaje povijesne istine o Kristovu djelu spasenja. Njihovo svjedočanstvo, da bi proslavilo Boga, moralo je biti utemeljeno na stvarnom, objektivnom iskustvu spasenja. Sveti mučenici ne bi očitovali Kristovu slavu samo trenutačnim zanosom, navalom osjećaja ili snagom volje. Njihova postojanost plod je preobraženog života i djelatne snage Duha Svetoga. Zato su svjedoci. Iskustvo ljubavi Božje u srcima mučenika neodvojivo je od povijesne stvarnosti Kristova djela spasenja. Kristovo se djelo nastavlja u Crkvi po djelovanju Duha Svetoga. Nada kojom se dičimo zahvaljujući primljenoj milosti otkupljenja nudi se razumu koji prianja uz istine vjere. Ipak, potrebno je više od intelektualnog prihvaćanja - da bi nada postala čvrsto sidro naše duše, potrebna je suradnja s Božjom milošću.
 
2. Dičimo se i u nevoljama
Sveti Pavao se ne zaustavlja na prvoj stepenici, na ulaznim vratima pomirenja s Bogom koje nam je darovano u Kristu i nadi u njegovo milosrđe. Ide korak dalje i objašnjava kako nas upravo životne nevolje i progonstva vode do iskustva nade koja ne postiđuje, koja je kao čvrsto sidro duše. Grčka riječ „thlipsis“, koju naš prijevod Biblije prevodi kao „nevolja“, znači i „prešanje“. Znamo da se preše koriste za istiskivanje soka iz grožđa ili ulja iz maslina. Slično tome, Bog iz našeg karaktera želi „istisnuti“ ono što nije plemenito i uliti nam vino i ulje svoje snage i ljubavi. Zar začuđuje što se za taj bolni proces služi nevoljama kojih u ljudskom životu nikad ne manjka? Bog zna da smo ranjeni i slabi i želi nas učiniti jakima.

Sveti Ivan Zlatousti ističe da prokušanost pridonosi budućem dobru jer jača nadu koja je u nama. Nitko nije postojan u patnjama ako se iz dubine svoga srca ne nada nekom budućem dobru. Nevolja rađa postojanošću, a postojanost rađa prokušanošću koja izgrađuje karakter u kojemu se nada usavršava. Izraz „prokušanost“ označava dokazanu kvalitetu - vrline i otpornost na životne pritiske. Kad promatramo nevolje iz perspektive vječnog života obećanog u Kristu, svaka patnja postaje malena.

Papa Benedikt XVI. u enciklici Spe salvi govori o trpljenju kao o jednom od načina na koji možemo oživjeti nadu. Piše: „U ljudskoj je povijesti upravo kršćanska vjera osobito zaslužna što je u čovjeku potaknula novu i snažnu sposobnost za oblike trpljenja koji su presudni za njegovo očovječenje“ (br. 39). Njegove se riječi odnose na trpljenja iz ljubavi prema istini i pravednosti, kao i na trpljenje poradi ljubavi i želje da postanemo osobe koje istinski ljube. Osmišljena patnja uči nas ljubiti i osposobljava nas za istinsku ljubav. Mučenici poput svetoga Blaža, podnijeli su patnju i smrt zbog vjere. Sveti Blaž nije zanijekao Boga, a prokušanost njegove vjere urodila je čvrstom nadom.

O kakvoj je nadi riječ najbolje vidimo u mučeništvu svetog Stjepana. Dok je bio izložen smrti, Stjepan se nije bojao, već je promatrao slavu Božju govoreći: „Evo, vidim otvorena nebesa i Sina Čovječjega gdje stoji zdesna Bogu“ (Dj 7,56). Slava je Božja otvoreno nebo, blizina koja je ponuđena ljudima. Bog se raduje našem dioništvu u njegovoj pobjedi nad grijehom i smrću. Poznata je izreka svetog Ireneja: „Živi je čovjek slava Božja!“. Mi, koji smo kršteni u Krista, dičimo se tom nadom Božje slave, a ne vlastitim zaslugama. Iskustvo „otvorenih nebesa“ nagrada je prokušanosti koja dolazi iz nade - nade koja nikad ne razočarava.  
 
3. Dičimo se nadom koja ne postiđuje
Riječi svetoga Pavla o nadi koja ne postiđuje možemo shvatiti iz perspektive osobnog iskustva, ali i iz perspektive zajednice vjernika. Osobno iskustvo nade hrani se i podržava iskustvom zajednice. Vjera Crkve nije začarani krug lažnih utjeha od kojih imamo koristi onoliko koliko smo u stanju okoristiti se njima.

U svojoj propovijedi utemeljenoj na poslanici Rimljanima, sveti kardinal John Henry Newman posebno se osvrće na kršćane koji, unatoč njihovim dobrim namjerama, vjeri i izbjegavanju grijeha, osjećaju stalnu krivnju i nesigurnost. Za njih je, kaže on, vjera tek niz obveza, ropstvo zakonu koje ne donosi nikakvu radost. Ono što želi poručiti je da se slava evanđelja nalazi u tome što čini da Božji zakon prestane biti ropstvo. Poziva takve kršćane da, unatoč svijesti o vlastitim nedostacima, zahvaljuju Bogu i razmatraju kolikim su dobrima obdareni njegovom milošću.

Doista, kao vjernici trebali bismo neprestano razmišljati o darovima koje primamo, osobito po sakramentima, a napose po krštenju, euharistiji i svetoj ispovijedi. Božjom milošću postali smo dio Crkve i dionici Božje milosti koja nam je već sada dostupna.

Radosna je vijest da se možemo radovati Božjoj milosti unatoč svojim nesavršenostima. Po Kristu, u vjeri, dopušteno nam je iskusiti tu radost, jer naša nada nije utemeljena na pouzdanju u vlastite sile i zasluge u borbi protiv grijeha, već se oslanja na Božje djelovanje u našim životima. Ako se trudimo živjeti kršćanski i izbjegavati grijeh, u Božjoj smo milosti. Ta spoznaja trebala bi otjerati svaku tjeskobu iz naših srca. Milost nije rezervirana za neko buduće vrijeme; ona je prisutna sada. Nada je krepost koja nam pomaže prepoznati tu stvarnost, čak i kroz okolnosti koje nam naizgled guše svaki tračak nade.

Druga dimenzija koju sveti Pavao želi istaknuti tiče se iskustva zajednice vjernika.

Svi pisci Novog zavjeta pisali su u kulturnom miljeu kojim upravljaju čast i sram; čast se trebala tražiti pod svaku cijenu, a sramota, posebno javna sramota, trebala se izbjegavati. Ono o čemu Pavao govori Rimljanima nije stvar samo osobnog razočaranja, nego i stvarne mogućnosti javnog posramljivanja Rimske crkve, posramljivanja i progona vjernika zbog pripadnosti Crkvi. Pavao ohrabruje vjernike kazujući im da nevolje koje podnose nisu znak Božjeg nezadovoljstva, nego su izraz vjernosti Božjeg ljubljenog naroda. Takav se stav temelji na nadi u kojoj stoji Crkva, nadi u Božju pobjedu. I ta nada, izgrađena na strpljenju i karakteru, ne postiđuje. 

Draga braćo i sestre, ne zaboravimo: postojanost u nevoljama rađa prokušanošću, prokušanost izgrađuje karakter, pridonosi ostvarenju dobra koje netko nosi u srcu. Ova Pavlova pouka o načinu kako rasti u nadi koja ne postiđuje otvara pred nama nove obzore. Prvo što nam se otkriva naša je ranjivost, varljivost naših ograničenih nadanja. Svaki čovjek nada se nekom dobru, ali često postavljamo niske i lako dohvatljive ciljeve. Zaboravili smo čekati, jer čekanje iscrpljuje i otkriva naše slabosti. Živimo u kulturi koja ne cijeni strpljivost; sve želimo sada i odmah. Tehnologija i moderni životni ritam učinili su da smo zaboravili što znači strpljenje. A strpljenju se možemo učiti iz prirode, iz napora povezanih s radom, iz zahtjevnosti zajedničkog života u obiteljima i društvu. U stvarnosti, svaki naš odnos traži strpljivost da bi rastao, da bi i sami kroz odnose sazrijevali.

Isus uspoređuje kraljevstvo Božje sa sjemenom koje treba biti bačeno u zemlju, umrijeti, preobraziti se, niknuti, donijeti plod. Ova usporedba nije slučajna ni prigodna. Ratar strpljivo čeka plod koji zemlja daje u svoje vrijeme i u tom je iščekivanju izložen nepredvidljivim okolnostima koje ne ovise samo o njemu, ali ne prestaje ulagati trud i nadati se.

Vječni plod kršćanskog života jamči nam sam Gospodin. Nismo sami u ovom iščekivanju dana kada ćemo ga gledati licem u lice i spoznati stvarnost onakvu kakva uistinu jest. Ostavio nam je Duha Svetoga koji se zauzima za nas neizrecivim uzdasima, kao što se zauzimao za svjedoke vjere u trenucima njihovih kušnji. Ostavio nam je svoju Crkvu koja je nositeljica nade, jer je utemeljena na Kristu, čvrstoj Stijeni.

U ovoj Jubilejskoj godini utecimo se zagovoru svetih mučenika, koji su nam primjer postojanosti i prokušanosti. Neka sveti Blaž, zaštitnik vaše župe, posreduje mnoge milosti za vas i vaše obitelji.

Neka vas prati zaštita i zagovor blaženog Alojzija Stepinca. Svoju je pastirsku službu obavljao pod geslom: „U tebe se, Gospodine, uzdam.“ Neka i vas to pouzdanje osnaži u radosti i miru. Amen.