Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački i veliki kancelar KBF-a
Homilija na početku akademske godine 2016./2017.
Katedrala, 20. listopada 2016. godine.
Liturgijska čitanja: Ef 3, 14-21; Lk 12, 49-53
Dragi sveučilištarci, cijenjeni studenti, profesori
i djelatnici Sveučilišta u Zagrebu,
veleučeni gospodine Rektore i prorektori,
gospodo dekani i prodekani,
braćo i sestre!
1. U ovome sveučilišnom zajedništvu Evanđelje pred nas stavlja dvije slike koje su važne za naš susret s Isusom i s njegovom Radosnom viješću. Obje su slike neočekivane, iznenađujuće i višeznačne.
Prva je slika podjele. Ta je slika neočekivana, jer Boga redovito povezujemo s ujedinjavanjem, okupljanjem, a ne s podjelama. Božji neprijatelj unosi među ljude podjele, sukobe i nemire. Kako je, dakle, moguće da Isus govori da je došao donijeti razdijeljene? Da bismo ispravno razumjeli tu naizgled proturječnu stvarnost, trebamo poći od istine da Bog želi razlučiti, razmrviti zlo, da bi i čovjek lakše razlučio zlo od dobra. Isus donosi to razlučivanje, da bi oslabio zlo. A zlo se oslabljuje tako da ga se razotkrije; da mu se skine krinka, jer ono je najsnažnije kada djeluje skriveno, pomiješano, neprepoznato; kada djeluje čak i pod prividom dobra.
Isus, dakle, ne misli na razdor, na razbijanje zajedništva, nego na razlučivanje, na prepoznavanje. Takvo je dijeljenje nužno, jer bez njega nema svijesti o vlastitostima, o identitetu, o poslanju što nam ga je Bog namijenio.
Zlo pokušava stvoriti dojam čvrstoće i jedinstva; dojam o tome da ga većina prihvaća i podupire; ono potiče ljude da se suprotstave Bogu te da se vide jednakima Bogu i polako Boga zamijene idolima.
Upravo u te spletke zla Bog zadire najprije snagom svoga Duha koji nam omogućuje prepoznati zlo i razlučiti ga od dobra. Tako se zlo oslabljuje jačajući nadu. Odlučiti se za Boga u sebi sadrži pretpostavku da smo razlučili dobro od zla i da u slobodi izabiremo dobro.
2. Druga je slika ognja. I ona je višeznačna te se može shvatiti na dva temeljna načina: kao oganj koji uništava i kao oganj koji grije i pročišćuje, oganj Duha o kojemu govori Isus. S jedne strane prijeteći oganj, povezan sa slikom propasti, s druge strane živi plamen ljubavi, o kojemu govore mistici.
Bog očito želi da u svome životu budemo gorljivi, da čeznemo za istinom, da svjetlom dopiremo do dna bića. Znamo da nitko između nas ovdje nazočnih nije iskusio život poslije smrti, tako da bi nam mogao prenijeti svoje iskustvo. Ipak se u Objavi oganj pojavljuje u slici vječne propasti za čovjeka, baš kao i u slici ljubavi. Oganj ne pripada 'neutralnosti', ravnodušnosti, mlakosti. Očito je da nas Bog poziva na gorljivost, na predanost, životnu uronjenost. Bogu nije draga neodlučnost. Zato govori Crkvi u Laodiceji: »Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta« (Otk 3, 15-16).
Braćo i sestre, od nas se zahtijeva zauzimanje stava, jer ljubav nikada nije ravnodušna, ona ne slijedi neodlučnost. Pa ni Bog nije neopredijeljen, nego staje na stranu potlačenih, odbačenih i siromašnih. On je sama istina, dobro i ljubav.
Ne iznenađuje stoga što je Dante Alighieri u Božanstvenoj komediji, tom velebnom djelu i biseru kršćanske književnosti, mlake, nemarne i neodlučne stavio u predvorje pakla, te time čitateljima poslao poruku da takvi nemaju mjesta čak ni u paklu, jer su živjeli život koji ne zaslužuje ni sramotu ni pohvalu (»senza 'nfamia e senza lodo«).
3. Premda je Isus sve bliže svojoj muci i premda snažnije osjeća da se mora nositi s kušnjom napuštenosti, jer ga napuštaju oni koji su ga slijedili i povlađivali mu, On ostaje dosljedan i vjeran svome poslanju. On najavljuje Božji sud, konačnu Božju riječ koja se očituje njegovim prolaskom kroz trpljenje i smrt.
Isus kaže: »Krstom mi se krstiti i kakve li muke za me, dok se to ne izvrši!« (Lk 12, 50). Krštenje je uranjanje u muku i smrt. I mi smo uronjeni u Kristov vazam, u njegov prelazak k Ocu, u umiranje sebičnosti, da bismo se rodili na novi život. Naš kršćanski život trajno je u tome otajstvu koje nas poziva na čežnju za preobraženjem, za ognjem Duha Svetoga koji nas učvršćuje. Pozvani smo na trajno zauzimanje stava između Boga i onoga što Novi savez naziva svijet; između radosne ljubavi koja služi i svijeta koji nas ne prestaje pozivati na stjecanje nadmoći, na vladanje nad drugima.
Odbijanje Božje ljubavi najsnažnije se očitovalo u odbijanju Isusa. A Isus na stanovit način izaziva neizbježno zauzimanje stava, pa tako i odbijanja. Ne želi to sakriti pozivajući se na neutralni mir koji sve miješa i sve prihvaća. On ne dopušta takozvani mir koji se zatvara u tvrdoću srca, u neosjetljivost prema potrebama bližnjih. Isus je spreman na sebe prihvatiti sve posljedice odbijanja Boga, jer upravo je u toj napetosti između potpunoga odbijanja Krista i njegove potpune vjernosti Ocu na najizvrsniji način očitovana Božja ljubav čiji se plamen trajno širi s Križa na Kalvariji.
Kako, dragi mladi prijatelji, ne vidjeti snagu toga plamena u životu svetoga Pavla koji za sve nas kršćane moli da ojačamo po Duhu Svetome, da se ispunimo spoznanjem Kristove ljubavi do Punine Božje. To je duboki smisao i vašeg studija i svekolikog našeg kršćanskog poziva.
4. Draga braćo i sestre, zazivajući večeras darove Duha Svetoga za ovu akademsku godinu, molimo ponajprije dar njegove ljubavi. Premda se Sveta godina milosrđa približava svome završetku, ovo je za vas lijepa prigoda da živite dar Božjega milosrđa, moleći za Sveučilište u Zagrebu, moleći jedni za druge, da vaš rad i zajedništvo budu prožeti duhom kršćanskoga prihvaćanja i milosrđa. Ako ono što radite, darovima koje svakomu od vas daruje Gospodin, bude prožeto duhom kršćanskoga prihvaćanja i milosrđa, bit ćete sretni, ispunjeni i radosni.
Studiranje, poučavanje i istraživanje ne mogu bez dvaju darova koje pred nas večeras stavlja Isus: razlučivanje i gorljivost. To su karakteristike sveučilišnoga života, to su odlike mladosti koja čezne za novim spoznajama. Njih u našoj kršćanskoj vjeri povezuje ljubav. Ako nema ljubavi i prepoznavanja dara, tada razlučivanje vodi u razorne podjele, a gorljivost u fanatizam i ideologiju.
Zato zdušno molimo i zazovimo Duha Svetoga koji je istina i ljubav. Istina pomaže razlučivati, odjeljivati, prosuđivati, a ljubav prihvaćati. Samo vođeni istinom u ljubavi doći ćemo do pravoga znanja u svojim životima, u usvajanju znanja radi dobra drugih, u otvorenosti, prihvaćanju drugoga i u izgradnji zajedništva u društvu.
5. Sveučilište, po naravi svoga postojanja i poslanja, živi od slobode, istine i težnje prema zajedništvu. Za sveučilište bi bilo potpuno neprimjereno da se zatvara suradnji, osobito bogatstvu duha i znanja koje živi u njegovu tkivu. Posljednjih smo mjeseci svjedoci tužnih pojava koje ne promiču ni suradnju, niti duh istine. Štoviše, zabrinjavaju gorljivi načini da se ukloni istina i da se pod krinkom brige za Sveučilište promiče duh ideologije.
U vremenu traženja najboljih putova razvoja sveučilišnoga obrazovanja, u vremenu kada se pokušavaju povezati sva znanstvena područja, polja i grane; kada i sam proces promjena, poznat pod nazivom Bolonjski proces ne samo da predviđa, nego i traži snažniju povezanost i suradnju između sveučilišnih sastavnica, kao i raznih sveučilišta, teško je shvatljivo da se netko zalaže da takve suradnje ne bude, ili da je ona neprimjerena. Nisu to stavovi koji su prožeti istinom i plemenitom gorljivošću kakva je potrebna hrvatskomu društvu.
Nažalost, i više od toga: da se iz ideološke netrpeljivosti jedno znanstveno polje prokazuje kao neprihvatljivo za sveučilište, mimo svih pokazatelja i primjera hvalevrijednih odnosa iz europske te svjetske prošlosti i sadašnjosti. Dakle, u hrvatskom se društvu treba zalagati za čuvanje sveučilišnoga duha slobode, istine i zajedništva.
U postupcima koji nisu vođeni istinom, nego razornim nemirom vidimo usvajanje duha komunističke diktature, kada se znanost zatirala, kada se sveučilišne nastavnike proganjalo i zatvaralo, kada je i sastavnica iz koje je rođeno Sveučilište isključena, kada je duboko ranjena duša hrvatskoga naroda. To je vrijeme o kojemu svjedoči politički odnos prema blaženomu Alojziju Stepincu, čiji zagovor rado zazivam na sve vas, dragi studenti i profesori.
U ovome slavlju molimo Duha istine, da imamo snagu razlučivati istinom, prepoznavati dobro i radovati mu se; da imamo snagu prepoznavati zlo i suzbijati ga slabljenjem njegove moći. Želim da u svome sveučilišnom radu uvijek težite zbližavanju i zajedništvu, istinskoj pomoći profesora studentima, da ih uče povezivati, raščlanjivati, doći do jasnih uvida. A za vas, studentice i studenti, molimo duha gorljivosti, čežnju za znanjem i predanost za koju vam je potrebna ljubav, ali i pratnja profesora.
Dragi mladi prijatelji, zahvalite Gospodinu što imate mogućnost studirati i u Hrvatskoj biti naraštaj koji će sebe vidjeti u našoj domovini, spreman uložiti darove za njezino dobro. Zahvalite za one koji vam omogućuju ljepotu studentskih dana; zahvalite za svoje prijatelje i budite graditelji zajedništva u hrvatskom društvu.
Sve vas ovdje okupljene izručujem zagovoru Presvete Bogorodice Marije, Prijestolja Mudrosti i blaženog Alojzija Stepinca, svjedoka istine i čiste savjesti. Amen.
