Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački
Homilija na Misi prigodom 20.obljetnice smrti dr. Franje Tuđmana, prvog predsjednika RH
Zagreb, Katedrala, 10. prosinca 2019. godine.
Liturgijska čitanja:
Iz 40, 1-11; Mt 18, 12-14
Draga braćo i sestre u Kristu!
1. Večerašnje euharistijsko slavlje sabralo nas je u Stepinčevoj katedrali na dvadesetu obljetnicu smrti prvog predsjednika Republike Hrvatske da zahvalimo Bogu za dar života i za djelo pokojnog dr. Franje Tuđmana i da molimo Boga milosrdnog Oca i najpravednijeg ocjenitelja svakog života, da mu udijeli dar vječne svjetlosti u Božjoj vječnosti.
Prorok Izaija u današnjemu Prvom čitanju govori: o utjesi, o okončanju ropstva, o kajanju, o pripremanju puta Bogu, o slavi Gospodnjoj, o dokidanju straha, o Božjoj brizi za svoj narod. U vremenu došašća koje nas priprema na slavlje otajstva Božića crkveno bogoslužje pred nas stavlja snažne kontraste: svjetla i tame, tišine i buke, radosti i tuge, poleta i umora, iščekivanja i dočekanoga.
Božji glas, koji proroku Izaiji govori da glasno poziva i naviješta Njegovu prisutnost, između ostaloga suočava prolaznost čovjeka i neprolaznost Božje riječi. Ljudsko tijelo, koje je poput trave, brzo sahne. I narod je uspoređen s travom koja vene, ali ima nešto što ostaje dovijeka, a to je »riječ Boga našega«. Ona svemu daje život i uvodi nas u vječnost. Ona obnavlja polet i nadu, i čovjeku pojedincu i svemu narodu.
2. Braćo i sestre, spominjući se smrti naših pokojnika slavimo Božji dar vječnosti za koju smo stvoreni. Pred raznim povijesnim događajima razmatramo što je Gospodin činio po ljudima koji su nastojali, proničući glas svoje savjesti, slijediti Božju volju i kako se na ljudske živote i narod odrazilo prihvaćanje dobra ili udaljavanje od Boga prihvaćanjem i promicanjem zla.
Znamo koliko je u vremenu snažnih kontrasta koji su pratili Hrvatsku na putu oslobađanja od nepravda, nasilja i gušenja ljudskoga dostojanstva, bilo važno čuvati nadu, nositi utjehu, imati čvrst oslonac; kada se činilo da je svaka sigurnost dovedena u pitanje. U tom povijesnom vrtlogu naš je narod u Franji Tuđmanu prepoznao darove koji su davali nadu, polet, zanos te imali moć utjehe u patnji i tjeskobama.
Dr. Franjo Tuđman bio je samo čovjek, kao i svatko od nas, sa svojim ograničenostima, manama i grijesima, ali i čovjek u čijemu poslanju, s vremenskim odmakom, jasnije vidimo njegovu suradnju s Božjim Duhom. Ne zato da bismo veličali pokojnog Predsjednika, nego radi toga da bismo ponajprije u svome životu vidjeli bitnu odliku kršćanskoga življenja vjere: da suradnja s Bogom donosi bogate plodove, da samo žrtva za druge može ispuniti smislom. Bog s ljudima, koji ga srcem slušaju i traže njegovu a ne svoju slavu, čini naizgled nemoguće.
Zato danas, moleći za domovinu i za pokoj duše predsjednika Tuđmana, pred Gospodina stavljamo svoje živote. U nakane ove svete mise unesimo spremnost da poslušamo ono na što nas potiče Duh Sveti. Nakon svega, dovijeka ostaje samo Božja prisutnost. U ljudima koje povijest zove velikima istinsku veličinu nalazimo ondje, gdje su pokazali dovoljno malenosti da se Bog očituje u svojoj veličini.
3. Braćo i sestre, čuli smo Isusove riječi kojima evanđelist Matej započinje dio Evanđelja o novome Zakonu. Čuli smo Isusa koji govori kao novi Mojsije, koji je izveo narod iz egipatskog ropstva. Naš Gospodin Isus Krist usmjeruje i oblikuje zajednicu svojih učenika. Riječi današnjeg Evanđelja potaknute su pitanjem učenika o tome tko je najveći u nebeskom kraljevstvu, pokazujući da su malo razumjeli od Isusova poučavanja i življenja s njime.
U cijelom Govoru Isus, kao ključ pruža pogled na malene, na ljude koji u društvu ne igraju važnu ulogu i čine se nebitnima. On traži da upravo oni budu u središtu brige zajednice, jer – kao što smo čuli – nebeski Otac »neće da propadne ni jedan od ovih malenih« (Mt 18, 14), a sam se Isus poistovjećuje s malenima. U Isusovoj zajednici, dakle, treba vladati duh služenja i darivanja, bez traženja vlastita probitka i sebeljublja.
4. Spominjući se predsjednika Tuđmana, njegova iznimno zanimljivoga životnog puta, spominjemo se odgovora i odaziva malenih, vidljivoga u punoj snazi u posljednjem desetljeću njegova života. Uz sva osporavanja, nekritičke prosudbe, klevete i optužbe, ti maleni i danas dobro razlučuju što je bilo pogrješno, a što vrijedno i dobro; što treba njegovati i prenositi na nove naraštaje.
Premda je u političkom životu najčešće teško odrediti na što se netko poziva kada spominje narod, ipak postoji dubok osjećaj za dobro koji se s vremenom kristalizira, a iskustvo naše suvremene povijesti ipak govori da se narod ne dopušta lako prevariti. Uvijek je ipak moguće pokušati zavesti narod, zlorabiti ga, davati mu lažna obećanja.
Poteškoće u društvenom životu samostalne Hrvatske umnažaju se, kad se ne pazi na malene. Dr. Tuđman je i u onim pitanjima koja su bila povjerena samo nekima u bitnome nastojao osjetiti bilo naroda. I ta se povezanost očitovala, ne u apstrakciji, nego u stvarnosti: od poziva na obranu domovine do njegova sprovoda. Dok su i u jednome i u drugome neki bili protiv, narod je odgovorio na svoj način: hrabrošću i molitvom.
Gospodin nam je dao predsjednika Tuđmana u određeno vrijeme, a na nama je da njegov život, važan za hrvatsku povijest i današnje hrvatsko društvo, čitamo pozorno, ne kao nešto što pripada samo prošlosti, nego kao poticaj da se pitamo što je nama povjereno, te da ostvareno dobro nastavimo razvijati.
5. Polazeći od riječi iz Knjige proroka Izaije, prigodom današnjega spomena, u molitvi za hrvatsku domovinu i za pokojnoga prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana, misli mi odlaze unatrag na vrijeme, ne samo dvadeset godina od njegove smrti, nego trideset godina, kad se u zemljama Srednje i Istočne Europe počeo urušavati komunistički totalitarizam, što simbolizira pad Berlinskoga zida (9. studenoga 1989. godine). Papa Franjo je rekao: »Pad se dogodio iznenada, ali je omogućen dugim i napornim zalaganjem tolikih osoba koje su se za to borile, molile i trpjele, pa i žrtvovale vlastite živote. Među njima je vodeću ulogu imao sveti papa Ivan Pavao II.« (Molitva Angelusa, 9. studenoga 2014. godine). Sam pak papa Ivan Pavao II. u brzojavu sućuti prigodom smrti pokojnog predsjednika Tuđmana, prije dvadeset godina, između ostalog je napisao: »Sjećajući se naših susreta, odajem poštovanje uspomeni tog državnika koji je izveo Hrvatsku na put nezavisnosti«.
Dr. Tuđman se svojom savješću opredijelio da uloži vlastiti život u borbu za slobodu čovjeka, hrvatskoga naroda i za povijesnu istinu o svom narodu. U komunističkom sustavu imao je položaj i mogućnost da udobno živi s privilegijama i ugledom. Iskustvom i znanstvenim istraživanjem uvidio je i prokazao nepravde koje se nanose hrvatskom narodu u južnoslavenskoj državi te izabrao težak put nenasilne borbe za slobodu i prava svoga naroda. Slijedeći savjest pošao je svjesno putem koji će ga voditi u progone, sve do tamnice.
U neponovljivom povijesnom »kairosu« događanja u Europi, od Baltika do Jadrana, u godinama 1989. i 1990. sa svime što je potom slijedilo, u jedinstvenom zajedništvu, hrvatski je narod pošao za Franjom Tuđmanom u programu slobode i neovisnosti. Tada su čežnje hrvatskoga naroda prepoznavale nove mogućnosti, jer je jačala nada i otvaralo se ozračje slobode. To se potvrdilo na izborima 1990. godine i na referendumu 1991. godine. Spominjući se tih događanja, zahvaljujući Božjoj pomoći, smijemo ustvrditi da je slobodna i međunarodno priznata država Hrvatska ostvarena pod vodstvom predsjednika Tuđmana, ali i htijenjem narodnoga zajedništva i otporom protiv nepravednog nasilja te posebno hrabrošću i nesebičnim žrtvama hrvatskih branitelja.
Stoga je ime dr. Franje Tuđmana upisano u povijest hrvatske državnosti kao utemeljitelja suvremene hrvatske države. On je jedan od ustrajnih i strpljivih graditelja koji je predvodio oslobođenje zemlje i oblikovao temeljne državne institucije, od kojih neke u kasnijem razdoblju nisu bile pošteđene od osporavatelja upitne dobronamjernosti. Međutim, što vrijeme više odmiče to njegovo djelo postaje prepoznatljivije. Priznaju mu to sve više i zahvalni poštovatelji i nekadašnji osporavatelji.
6. U povijesti hrvatskog političkog govorništva ostat će zapamćen govor dr. Franje Tuđmana na konstituirajućoj sjednici Sabora Republike Hrvatske, 30. svibnja 1990. godine. Mnogi stavci tog govora i danas imaju još do kraja neostvarenu programsku vrijednost. Prvi hrvatski Predsjednik, sebi vlastitom sposobnošću dobrog procjenjivanja domaćih i međunarodnih okolnosti, između ostalog je tada rekao: »Prilike u kojima živimo, okolnosti koje nas okružuju, i osobito zadaće što su pred nama ne dopuštaju nam blještavi trijumfalizam, niti velika i olaka obećanja. Ipak, pozivajući na krajnju razboritost i promišljenost, daleko smo od svake zdvojnosti i pesimističkoga malodušja«.
Braćo i sestre, koliko te riječi, što ih je veliki graditelj naše državne suvremenosti izrekao na samom početku jednog novog hrvatskoga puta, imaju i danas svoju aktualnost. Potrebna nam je danas: nova borba protiv zdvojnosti i pesimističkoga malodušja, razboritost i promišljenost u procjenjivanju domaćih i međunarodnih prilika te čuvati se nerealnih obećanja i promicati svehrvatski dijalog koji će liječiti nezdravu radikalizaciju hrvatskoga društva.
Ponekad izgleda kao da je neprijatelj poslao zloguke proroke u naš narod koji uporno i smišljeno šire malodušje i nestrpljenje, guše polet i radost življenja te obezvređuju inicijative ne trudeći se promicati pozitivan napredak. Korisna je autokritičnost, ali nipošto prekritičnost, koja ne želi vidjeti dobro. Ima puno dobra u našoj sredini. Zar su nam potrebni stranci da ukažu na to. Lijepa naša domovina – to su nadasve dobri sposobni hrvatski ljudi koji njeguju i unapređuju dragocjene vrjednote: istinu, pravednost, dobrotvornost, uzajamnost, radinost; ljudi koji se bore protiv izrabljivanja i ponižavanja drugih. To su ljudi vjere, ufanja i ljubavi. Iznad svega ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Promičući dobro u našoj sredini, borimo se protiv zlogukih proroka malodušja čime očitujemo pouzdanje u Božju prisutnost među nama.
Vrijeme u kojemu živimo puno je izazova, obiluje krizama koje šire nesigurnost i neizvjesnost. Hrvatska je članica Europske unije, ali je zemljopisno na njezinoj granici, stoga joj je potrebna stabilnost. To od njezinog vodstva traži istančanu razboritost, sposobnost za dijalog i prokušanu državničku mudrost koja se neće poigravati nepromišljenim eksperimentima i hvaliti nerealnim obećanjima.
Prvi hrvatski predsjednik dr. Tuđman bio je promicatelj hrvatske pomirbe. Ta njegova intuitivna vizija sve više se nameće kao neizostavna zadaća za sve čimbenike hrvatskoga društva, kako za javne institucije, tako i za civilne udruge. Pojačana nezdrava radikalizacija u hrvatskom društvu razara toliko potrebno zajedništvo, što je na izvrstan način došlo do izražaja u prvim godinama naše samostalnosti, i što danas traži nove oblike dijaloga, međusobnog poštivanja i uvažavanja demokratskih procedura, kako bi se pronalazilo šire suglasje od djelomičnih interesa pojedinaca i skupina.
7. Braćo i sestre, i u molitvi za domovinu Gospodin gleda naša srca. U ovoj predbožićnoj pripremi molimo milost da dopustimo Bogu da nam pročisti srce i da nas utješi. Njegovu utjehu doživljavamo onda kada se odričemo sebičnih prohtjeva; kada razmatramo što Bog čini s nama; s koliko nas strpljivosti sluša i iznova pokazuje mladice u našoj pustinji, vodi nas do špilje u Betlehemu, do podnožja križa i do Vrta uskrsnuća.
Naše zajedništvo u molitvi bilo bi okrnjeno, ako ne bismo zazvali pomoć naših najvećih prijatelja: Blažene Djevice Marije i svetih. Bilo sadašnjega trenutka u Hrvatskoj ne može se osjetiti, ako se ne osjeti prisutnost blaženoga Alojzija Stepinca. Proteklih se trideset godina ne može ispravno čitati bez prisutnosti pape Ivana Pavla II., koga je više puta susreo i pokojni Predsjednik. I blaženomu Alojziju i svetomu Ivanu Pavlu upućujemo molitve da nam pomognu prepoznati koliko nam je potrebna blizina Duha Svetoga: Duha Mudrosti, Duha Branitelja i Duha Tješitelja.
Neka Gospodin čuva i blagoslovi našu domovinu Hrvatsku te je po nama unapređuje i danas i u budućnosti kojoj idemo ususret.
A sluzi svome Franji neka poda svjetlost vječnu i radost nebeske domovine.
Amen.
