Riječ Nadbiskupa

Homilija na Cvjetnicu

Uvod u slavlje

Draga braćo i sestre,

već od početka korizme, pokorom i djelima ljubavi, pripravljali smo se na slavlje Kristova vazmenoga otajstva, na slavlje njegove muke, smrti i uskrsnuća. Danas smo okupljeni da s čitavom Crkvom budemo dionici Kristova slavnoga ulaska u grad Jeruzalem, gdje je on, predan u volju Očevu, htio za nas trpjeti i umrijeti da bi nas po svome uskrsnuću obdario darom novoga života u slavi Očevoj.

Ovdje smo danas i u posebnome zajedništvu s cijelom Crkvom zagrebačkom, sa svim vjernicima naše nadbiskupije jer, u nemogućnosti zajedničkoga slavlja u našoj katedrali, ovo sveto mjesto i ovo slavlje postaju znak naše povezanosti, znak naše pripadnosti istoj zajednici Kristove Crkve, znak sjedinjenosti u nakanama i molitvama za naš narod, za našu nadbiskupiju, za naše obitelji, za sve koji trpe, osobito za one koji prolaze kroz bolno iskustvo rata i progonstva.

Iz potresom ranjene Stepinčeve katedrale dolazim danas k vama, u župu koju je 1942. godine, prije osamdeset godina, osnovao upravo blaženi Alojzije Stepinac, kako bismo učvrstili svoje zajedništvo na istome putu vjere. Pozdravljam stoga dragu braću franjevce Provincije Presvetog Otkupitelja, kojima je povjerena ova župna zajednica, vas dragi vjernici župe Majke Božje Lurdske, koji ste nakon godinâ okupljanja u skrovitosti kripte ove crkve konačno uzašli u prostor crkve, koja blista sjajem vaših molitava, vašega zajedništva i brige oko završetka i uređenja ovoga zdanja. Raduje me da sam danas, na dan spomena na Kristov svečani ulazak u hram, zajedno s Vama u ovome hramu, u ovoj divnoj crkvi, koju svojom prepoznaju ne samo vjernici ove župe nego i mnogi vjernici, štovatelji Majke Božje Lurdske, širom grada Zagreba.

U tome zajedništvu, živom vjerom i pobožnošću, izvršimo spomen Kristova slavnoga ulaska u grad Jeruzalem. Slijedimo Gospodina na njegovu putu, prihvaćajući mudrost križa, kako bismo bili dionici i njegovoga uskrsnuća. Saberimo se u tišini i molimo srcem.

 

Homilija

Draga braćo i sestre!

1. Danas je Cvjetnica – Nedjelja Muke Gospodnje, koja nam otvara vrata Velikog tjedna, najsvetijeg tjedna crkvene godine. Današnja je nedjelja prag koji nas uvodi u slavlje vazmenog otajstva našega Gospodina Isusa Krista, raspetog, ukopanog i uskrsnulog, radi nas i našega spasenja. Dragi vjernici, zaustavimo se načas na tom pragu, na Cvjetnici koja nam predstavlja kontradikciju, protuslovlje koje ne smijemo previdjeti. Protuslovlje mnoštva koje iz sveg glasa hvali Boga za silna djela što ih vidješe, radosno kličući: „Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u Ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama!“ Ali to će mnoštvo za nekoliko dana vikati i tražiti od Pilata da Isusa dade raspeti na križu.

2. Pitamo se zašto nam evanđelja donose tu kontradikciju? Zašto nam evanđelja opisuju Petra koji kaže da je spreman položiti život za Gospodina, a nakon izvjesnog vremena taj isti Petar na pitanje jedne priproste žene odgovara da ne poznaje Učitelja. Petar je u dvorištu velikog svećenika tri puta zanijekao Isusa, odmaknuo se od Njega. Kako to da su učenici, koji su zajedno s Isusom dijelili najvažnije trenutke njegova života u momentima Isusove tjeskobe, boli i muke, odsutni, zaspali, razbježali se, izdali ga i ostavili Isusa samog. To je, braćo i sestre, veoma važno upozorenje.

3. Kada slušamo i čitamo navještaj Muke Gospodina našega Isusa Krista, ne tražimo prvotno  dobre i zle, nego pokušajmo naći i raspoznati u nama samima svijetle i tamne sjene te izaberimo stranu na kojoj želimo biti. Odlučimo zauvijek ostati Isusovi učenici. Ali i kao učenici spoznajmo i pred sobom prihvatimo da smo i mi toliko puta pobjegli, izdali i stali na stranu onih, koji su suglasni s Pilatom i Herodom predali Isusa da ga razapnu izvan grada Jeruzalema. Stavili smo Isusa izvan našeg životnog prostora.

4. Dragi vjernici, kada shvatimo i prihvatimo te kontradikcije, ta protuslovlja našega života možemo vjernički ući u Vazam, u slavlje Velikoga tjedna. Otkako je Isus nevin u ime pravde predan smrti, ljudska pravda nije uvijek na strani osuditelja, istina nije uvijek na strani većine; sva ta podmetanja, podmićivanja, kriva svjedočenja, koliki zakoni, ali i bezakonja, razlozi, ali i izlike, izmišljotine, pohlepa, nemiri, ratovi, evo sada rat u Ukrajini koja je napadnuta. Predragi, nastojmo se uvijek probiti do istine, pravde i mira te služiti ljubavi, pa i uz cijenu vlastita gubitka.

5. Veliki tjedan sadrži i slavlje neuspjeha, smrt na križu, ali upravo je poslije toga slijedila velika pobjeda. I kada i mi prihvatimo da smo u vlastitom životu promašili, bili izdajice, toliko puta upali u protuslovlje, možemo uistinu pokušati izabrati stranu na kojoj želimo biti i ostati. A na kraju to je sudbina i Isusovih učenika. I oni su pogriješili, izdali, zaspali, zanemarili ozbiljne situacije. Ali kada su se pokajali i otvorili milosrđu Oca nebeskoga, krenuli su od neuspjeha u novi početak, u nešto novo i veće.

Veliki tjedan je povijest Muke Isusove, od smrti na križu, do pobjede uskrsnoga jutra. To je prijelaz prema onome što je neprolazno, što ostaje, što pobjeđuje. To je prijelaz prema Uskrsu. Želim da svatko od nas krene od vlastitih neuspjeha i promašaja, da svjetlom Duha Svetoga prihvatimo vlastiti križ, kako bismo mogli doživjeti veliku radost neprolazne pobjede, radost Uskrsnuća.