Riječ Nadbiskupa

Draga braćo i sestre, dragi štovatelji sv. Kvirina.

Okupili smo se danas na svetkovinu mučeništva sv. Kvirina, zaštitnika Sisačke biskupije i grada Siska. Naš sveti mučenik zavrijedio je nebesku slavu po tom najizvrsnijem svjedočanstvu ljubavi: prinio je samoga sebe za žrtvu, upravo po riječima koje sv. Kvirinu pripisuje Martirologij sv. Jeronima: „Uistinu sam postao svećenikom ako sama sebe prinesem za žrtvu.“ Svaka proslava svetog Kvirina doziva nam u svijest te njegove riječi. Danas s vama želim razmišljati o mučeništvu kao pozivu na sebedarje i o aktualnosti  tog poziva u današnjem vremenu.

1. Mučenik je svjedok. Povijest kršćanstva snažno je obilježena progonima, mučeništvima i svjedocima vjere. Posebice u vremenu rane Crkve, mučeništvo je bilo najuzvišeniji oblik svjedočenja za Krista a mučenik je bio glavni kršćanski uzor. Znakovito je da se tada grčkom riječju martus (lat. martyr) označavalo i svjedoka i mučenika. Naime, izvorno značenje riječi martyr u svakodnevnom grčkom jest „svjedok“ ali u vremenu u kojemu je svjedočenje kršćanske vjere gotovo redovito dovodilo do mučeništva, postalo je posve prihvatljivo istom riječju označiti obje stvarnosti. Mučenik je svjedok jer čini vidljivima stvarnosti koje su drugima iz raznih razloga ostale skrivene i nepoznate. Mučenik je svjedok onoga koji ga šalje i najizvrsniji dokaz da izvanredna snaga koja ga ispunja nije njegova nego Božja. Mučenik je čovjek koji odabire smrt kao najuzvišeniji čin vjere jer je to naučio od svoga Učitelja Isusa Krista koji je i svećenik i žrtva koja se prinosi.

2. Mučeništvo je gubljenje sebe kako bi drugi imali život. Papa Benedikt je u jednom od svojih govora o nasljedovanju opazio da je temeljni uvjet nasljedovanja Krista i u lagodnim i u teškim vremenima „mučeništvo pravog gubljenja sebe“ slično pšeničnom zrnu koje ne može donijeti ploda ako ne umre. A takvo je gubljenje sebe srž ljubavi. To mučeništvo funkcionira istom logikom i u dobrim i u lošim vremenima. U vremenima progona jednostavni sjaj Istine predmetom je protivljenja i osporavanja jer smeta i proziva, jer je prijetnja svakoj oholosti. Križ je jasniji, a mučeništvo izravnije. U vremenima blagostanja, kada su vjernici u miru i bez izravnih progona, može se podleći kušnji zaborava sjene križa, a time i nasljedovanja. Mučeništvo gubljenja sebe tada iziskuje budnost uma i srca, perspektivu Božjega promisla koju otvara jedino život iz Riječi Božje. Potreban je napor neprestanog osluškivanja Riječi kako bi umakli ravnodušnosti koja zamagljuje pogled i onesposobljuje za ispravno tumačenje okolnosti u kojima živimo.

Mučeništvo pravog gubljenja sebe očituje se u nekoliko novozavjetnih paradoksa koje je Isus istaknuo a koji su današnjem čovjeku teško shvatljivi.
a) Samo po smrti dolazi život. Pšenično zrno je bez ploda onoliko dugo koliko ga se čuva izvan zemlje. Kada se stavi u zemlju i pokopa kao u grob, donosi plod. Kada čovjek svoje osobne ciljeve i ambicije spusti s pijedestala na kojemu su svrha sebičnim interesima i ugradi ih u služenje, tek tada postaje stvarno koristan Bogu. Odanošću i vjernošću do smrti rođene su i očuvane najveće vrednote koje čovječanstvo posjeduje.
b) Gubljenjem života dobivamo ga natrag. Život potrošen za druge je put velikih napora, odricanja, iscrpljenosti, ponekad do krajnjih granica, ali to je jedini lijek protiv sebičnosti koja se iscrpljuje u samoj sebi. Samo nas takav život može dovesti do potpuna ostvarenja.
c) Služenjem dolazimo do veličine. Vjerniku je na raspolaganju mnoštvo službi u kojima može služiti Kristu i braći ljudima. No, on u njima ne bi trebao tražiti isključivo svoju dobit ili prestiž nego slavu Božju i dobro bližnjega. Vjernik je pozvan žrtvovati svoja prava i svoja zadovoljstva u korist žalosnih ili osamljenih. Treba znati uskratiti sebi neko dobro radi dobra drugome. Nije toliko važno da se naprave neke velike žrtve koliko je važno živjeti u stalnoj svijesti Božjih zahtjeva ljubavi prema njemu i bližnjemu.

3. Mučeništvo je putokaz. Danas se radujemo blagoslovu slobodnog ispovijedanja vjere zbog koje su naši preci prolijevali krv, znoj i suze. Oni su svojom postojanošću i nepokolebljivim svjedočanstvom za Krista nama utrli put vjere. To smo isto i mi pozvani činiti za pokoljenja koja dolaze iza nas. Svjedočeći životom vjeru u Krista olakšavamo život onima koji dolaze iza nas jer postajemo i sami putokaz koji govori kamo ići i što činiti u teškim životnim i društvenim iskušenjima i olujama. Živimo u složenom vremenu koje u krizu stavlja  logiku zdravog razuma i prirodnog moralnog zakona te stoga traži jasne putokaze prema istinskim i vječnim vrijednostima.

4. Mučenika resi nepokolebljivost. Ako se vjerniku i dogode materijalni gubici, gubitak prijatelja, uvrede, osamljenost, patnja, on, a ustraje u vjernosti Bogu, neće ostati sam zbog svoje nepokolebljivosti. Krist će mu biti bliži tada nego u bilo koje drugo vrijeme. Podnošenje protivljenja zbog svoje vjere i u vjeri, put je tješnjega sjedinjenja s Kristom. Ostaje ipak pitanje: zašto su progonstva i mučeništva u Crkvi neizbježna? Neizbježna su jer je Crkva, kao znak i sredstvo Božje spasenjske prisutnosti među ljudima, povezana sa sviješću naroda i savješću društva. Tamo gdje je dobro, Crkva će ga pohvaliti, tamo gdje je zlo, Crkva će ga osuditi i izazvati protivljenje svijeta. Svjedoci smo i danas da mnogi neizbježno pokušavaju ušutkat glas savjesti. Ne znači da nas nužno očekuje smrt zbog naše vjernosti Bogu. Ali svakako, uvrede i protivljenja očekuju čovjeka koji odluči ustrajati na kršćanskoj časti i poštenju. Prijezir očekuje one koji prakticiraju kršćansku ljubav i praštanje. Stvarno progonstvo može očekivati i onaj vjernik koji pošteno radi na svom radnom mjestu, koji ne želi sudjelovati u različitim nečasnim i kriminalnim radnjama koje se od njega na sofisticiran način traže.

5. Mučeništvo je kompliment. Progon i mučeništvo vjernika pokazuju da ga progonitelj uzima toliko ozbiljno te smatra kako mora biti uklonjen jer ne želi odstupiti od svojih kršćanskih ideala. Nitko neće progoniti osobu koja je nevidljiva, nedjelotvorna, neodlučna i koja se prilagođava standardima svijeta. Progoni i mučeništva dolaze jedino čovjeku čiji je život tako pozitivan i realan u svojoj učinkovitosti da ga protivne sile, bilo pojedinačne, bilo društva u cjelini, smatraju opasnim. Mučeništvo je dokaz apsolutne istinitosti i iskrenosti vjere čovjeka koji je progonjen. Vjernik koji čini nečasne usluge nepoštenim nalogodavcima, koji čini kompromise na štetu drugih koji su mu povjereni, koji se koristi licemjernim spletkama predstavljajući ih vrhuncem diplomacije, neće nikada biti progonjen jer se prilagodio standardima ovoga svijeta. Biti progonjen često znači primiti pohvalu za istinsko svjedočenje svoga kršćanstva.

6. Mučeništvo propituje. Ako je mučenik svjedok i dokaz, onda se ne možemo ne zapitati o stvarnosti koju svjedoči. Gdje smo mi u odnosu na nju? Koliko smo svjedoci stvarnosti u koju smo krštenjem uronjeni? Uspijevamo li u zbrci glasova koji nas okružuju prepoznati Kristov glas? Stavljamo li našim svjedočkim životom na ispit vrijeme u kojemu živimo ili se bezuvjetno pokoravamo trendovima? I kome dopuštamo da nam nameće trendove? Jesu li to mediji, lažni proroci, propovjednici koji propovijedaju sebe? Znamo li uopće prosuđivati vrijeme u kojemu živimo? Znamo li se darivati, živjeti za druge?

Nama su, braćo svećenici, ista pitanja upravljena i na drukčiji način: držimo li se kao gospodari baštine ili kao uzori vjernome puku? Jesmo li pastiri koji štite najslabije ili najamnici kojima do slabih nije stalo? Vršimo li svoju službu oduševljeno ili očekujući kakav dobitak i slavu? Sve su to teška pitanja koja moramo postaviti sami sebi imajući pred očima svete živote mučenika, pastira koji su postali žrtva!

Ono što se može reći na jednoj općoj kulturološkoj razini jest da kršćaninu danas trendovi nisu skloni. Život po logici gubljenja sebe sve je samo ne u trendu. Sve oko nas viče i vrišti: Produlji život! Otkloni bol! Pobrini se za sebe! Ukloni smrt i patnju ispred svojih očiju! Sve je dopušteno! Prikloni se opciji koja ti osigurava vlast i dobitak! Svaki put kada smo se kao vjernici ili štoviše kao Bogu posvećeni službenici pokoravali takvim trendovima, plodovi bi bili gorki. I danas ih žanjemo. Ali i u ovo naše, kao i u svako vrijeme: samo nam Riječ Božja nudi prave odgovore.

7. Kršćaninova snaga. Na kraju se valja zapitati u čemu je onda, kršćaninova snaga i kako odoljeti životnim iskušenjima u kojima ste se našli i vi, dragi vjernici sisačkog kraja, pogođeni raznim i teškim neprilikama? Kako iz svega što smo čuli crpsti plodove u konkretnim okolnostima koje su zadesile ovu mjesnu Crkvu? Pretrpjeli ste razorni potres koji je osim materijalne štete ostavio tragove i poremetio vaše osobne i obiteljske planove. Možda ste doživjeli razočaranje i u odnosu na obećanja o obnovi vaših domova. No, s druge strane, svjedočili ste i tome koliko veliko i sućutno zna i može biti ljudsko srce kad se nađe usred takvih tragedija. Vaši su pastiri ostali uz vas i vi uz njih. Uspostavili ste mnoge lijepe odnose i prijateljstva i doživjeli snagu zajedništva. Sada ste u vremenu koje traži strpljivost i ustrajnost u dobru.

Poslanica Hebrejima potiče vjernike da vrelu milosti pristupaju istinitim srcem i čiste savjesti, da čuvaju nepokolebljivu vjeru i paze jedni na druge međusobno se potičući na ljubav i dobra djela (usp. Heb 10, 22-24)

Istinito srce je čisto srce koje dobro nosi i dobrom rađa unatoč svim protivljenjima. To je srce cjelovita čovjeka koji je dosljedan u dobru u misli, riječi i djelu, koji se ne savija pod promjenjivim vjetrovima svakovrsnih nevolja, ne prepušta se malodušnosti. Istinito srce blago milosti ne prodaje se već umnaža svoja dobra.

Čovjek nepokolebljive vjere zna da je svaka nevolja časovita a da se izgubljena ljudskost ne može povratiti. Zna da je nagrada za ustrajnost vječna i da je onaj u koga polaže svoju nadu veći od našeg srca i poznata su mu sva naša klonuća.

Ponavljam, dakle: istinita srca i nepokolebljive vjere pazite jedni na druge i potičite se na dobra djela. Time ćete obnoviti i izgraditi duhovne utvrde koje moraju biti u temeljima svake, pa i materijalne obnove. To je sv. Kvirin shvatio i u baštinu vam ostavio. Budite takvi i činite tako i živjet ćete vi i ova Crkva po vama. Amen.