Riječ Nadbiskupa

Draga braćo i sestre, dragi krizmanici!
 
Okupili smo se danas u vašoj župi kako bismo proslavili veliki i radosni dan za naše mladiće i djevojke koji su se pripremali za sakrament krizme. Ovo je dan u kojem nebo dodiruje zemlju, a Duh Sveti silazi na vas, dragi krizmanici, kako bi vas učvrstio u vjeri, osposobio za svjedočenje i uveo vas u puninu kršćanskoga života. Podjeljivanje svete krizme nije puka tradicija, nego je sveti liturgijski čin, a sama potvrda znak je i sredstvo kojim vam se Krist osobno približava i stavlja pečat svoje ljubavi u vaša srca.

Danas niste ovdje zato što ste savršeni ili zato što ste sve savršeno učinili, nego zato što vas Bog ljubi, vjeruje u vas i po vama Crkvi svojoj daruje budućnost. Svaki krizmanik nosi u sebi neponovljiv dar, sposobnost da Krista učini vidljivim u svijetu koji često luta, traži i nada se.

Ovaj dan, dan je radosti i nade, iako možda još uvijek doživljavate ozračje tišine i određenu nutarnju ranjenost vaše župne zajednice. Upravo kao što zora dolazi poslije noći, tako se i u tišini vaših srdaca rađa svjetlo i odzvanja glas uskrsloga Gospodina. Kao što je nekoć uz Galilejko jezero, pitao svoje učenike: „Dječice, imate li što za prismok?“ (Iv 21,5) tako i danas pita vas želite li s njime podijelite nadu i čežnju za životom, kako bi vaša srca mogao dovesti do punine radosti.

Krist dolazi s nježnošću i traži vaša otvorena srca. Kao što je nekoć Petra upitao: „Ljubiš li me?“ (Iv 21,17), tako i danas pita svakoga od vas: „Želiš li ići sa mnom kroz život?“ To pitanje nije teret, nego poziv na rast, ljubav, vjeru, poziv je to da u svijetu nosite mir i dobrotu.

Pozivam vas da ovo pitanje osluškujete srcem dok budemo razmišljali o tri slike iz Ivanova evanđelja koje nas uvode u otajstvo uskrsne vjere: o noći tame; o jutru prepoznavanja i o zajedničkom doručku. Svaka od tih slika govori i o nama danas, o našim tamama, o našim susretima s Kristom i o zajedništvu koje nas liječi.
 
1. Noć tame i neuspjeha
U Evanđelju po Ivanu čitamo kako su učenici noću ribarili, ali ništa nisu ulovili: „Iziđoše i uđoše u lađu; i one noći ne uloviše ništa“ (Iv 21,3). Ovo nije tek izjava o neuspješnom ribolovu. To je duboka slika čovjekova duhovnoga iskustva. Noć truda i napora kada dajemo sebe u poslu, u obitelji, u molitvi, u zajedništvu, a rezultat izostaje, poznata je svakome tko iskreno traži Boga. To nije tek izvanjska tama, to je noć srca, noć vjere, noć kad se čini da Bog šuti.

Ribari se opisuju kao oni koji se vraćaju nakon napornih noćnih izlazaka, iscrpljeni i obeshrabreni jer im mreže ostaju prazne. Slika je to fizičkog napora, ali i duhovne nemoći. Koliko puta u životu činimo sve kako treba, trudimo se, molimo, nadamo se, a svejedno doživljavamo šutnju, prazninu, frustraciju. Čini se da nam se trud beskorisno rasplinjuje, a da su naša nastojanja bez ploda. To su trenuci kad se ne vidi smisao, kad ne osjećamo prisutnost Božju, kad ne znamo kamo dalje.

I upravo u tim trenucima, braćo i sestre, pozvani smo na dublje povjerenje umjesto povlačenja. Crkva nas uči da je vjera više od osjećaja. Ona je temelj, oslonac, unutarnji čin duše koja se pouzdaje u Boga. Sv. Pavao nas podsjeća: „Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju“ (2 Kor 5,7). Kad ne vidimo izlaz i ne čujemo odgovore, kad se ne događa ono što smo očekivali, tada je vjera najautentičnija.

U tom kontekstu valja spomenuti i iskustvo svetog Ivana od Križa, koji o duhovnoj tami ne govori kao o Božjoj odsutnosti, nego kao o načinu Božje blizine koja dušu čisti i priprema za sjedinjenje s njime. Bog vodi dušu kroz tamu kako bi je ispraznio od svih oslonaca osim njega samoga. To je ona sveta noć u kojoj nas Bog ne napušta, nego se skriva kako bi nas naučio hodati u vjeri, tako da ne polažemo nade u ono što je manje od Boga. To znači da svaka tama ima svoj smisao, ako se u njoj otvara prostor za Boga.

Draga braćo i sestre, ne bojte se takvih noći. One su sastavni dio puta vjere. I kad vam se učini da su mreže prazne, sjetite se: Učitelj stoji na obali. Iako ga još možda ne prepoznajete, on je tu. Dolazi s nježnošću i ne pita: „Zašto niste ništa ulovili?”, nego: „Dječice, imate li što za prismok?” (Iv 21,5).  Isusovo pitanje je poziv i  njegov način da uđe u našu stvarnost, probudi nadu u našim srcima i obdari nas svime što nam nedostaje.

I zato sve vas, a osobito vas, dragi krizmanici, pozivam: ne bježite od noći životnih poteškoća i križeva. Učite moliti i kad je srce suho. Učite vjerovati i kad nema znakova. Učite ljubiti i kad vam se čini da ljubav ne donosi ploda. Upravo tada najbliži ste onome koji je i sam prošao tamu Getsemanija i šutnju Velike subote, da bi dočekao uskrsno jutro.
 
2. Jutro prepoznavanja
Kad je svanulo, kaže Evanđelje, Isus je stajao na obali, ali ga učenici nisu odmah prepoznali (usp. Iv 21,4). Noć je prošla, tama je počela jenjavati, svjetlo se počelo vraćati - i u tome svjetlu stajao je Isus, tiho i nenametljivo. U tom jednostavnom opisu krije se snažna utjeha: Gospodin je uvijek tu, čak i kad ga ne prepoznajemo. On ne odlazi. On nas čeka na obali našega života.

Dragi krizmanici, vi danas ulazite u svoje duhovno jutro. Danas Duh Sveti dolazi k vama, ne kao neka apstraktna energija, ne kao neko neodređeno raspoloženje, nego kao treća božanska osoba, kao Duh Kristov, Duh koji poznaje vaše srce, koji vas vodi k punini života, uvodi vas u Istinu i pomaže vam prepoznati Krista koji je vaše Svjetlo i vaš Put.

Prepoznati Isusa nije uvijek lako. Apostoli su s njime boravili tri godine svakodnevno, ali ga nisu odmah prepoznali. Tako i mi možemo imati trenutke u kojima ne znamo je li on zaista prisutan i u kojima nam se čini da nas ne vidi i ne razumije. Upravo tada treba vjerovati i gledati srcem. Isusa na obali prvi je prepoznao evanđelist Ivan, učenik koji nije sumnjao u Isusovu ljubav i koji je i sam Isusa najviše ljubio.  On je rekao: „Gospodin je!” (Iv 21,7). Ljubav vidi ono što razum još ne prepoznaje. Ljubav zna prepoznati Isusa i u znaku križa, i u tišini svetohraništa, i u licu prijatelja, i u suzi oproštenja.

Dragi krizmanici, možda u svom životu već osjećate različite izazove i pitanja kao što su: Tko sam ja? Gdje pripadam? Hoću li biti prihvaćen? Što znači vjerovati kad toliki ne vjeruju? Možda vam se čini da je lakše ne razlikovati se, biti poput drugih, umjesto istinski živjeti po vjeri. Možda vam se vjera ponekad čini dalekom. No danas, upravo danas, Gospodin stoji na obali vašega života i poziva vas na dublje zajedništvo s njime. On vas ni u čemu ne osuđuje, nego vas želi blizu. On ne viče, nego govori srcu. On vam daje dar Duha da biste ga mogli prepoznati u svemu.

Gdje je Duh Sveti, ondje je ljubav, a gdje je ljubav, ondje je svjetlo. Vi ste danas obasjani tim svjetlom koje rasvjetljuje vaš životni put. Duh Sveti vas ne mijenja izvana, nego iznutra. On stvara u vama novo srce, kako to molimo u Psalmu 51: „Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni” (Ps 51,12).

I zato vas pozivam: čuvajte čisto srce. Srce koje će u svakoj životnoj situaciji moći reći: „Gospodin je!” Prepoznajte ga u svetoj misi, u obiteljskom razgovoru, u šutnji pred Presvetim, u pomirenju nakon svađe. Gospodin nije daleko, on stoji na obali i čeka da ga prepoznate. Kad ga jednom prepoznate i podijelite s njime što imate te ga nosite u svojim srcima, više nećete biti isti.

Ne bojte se pripadati Kristu. On vas ne poziva da budete savršeni, nego da budete njegovi. On vas ne gleda kroz vaše nedostatke, nego kroz ono što možete postati s njegovim Duhom. I zato, dragi krizmanici, otvorite se vašem jutru vjere. Budite ljudi koji gledaju očima ljubavi. I prepoznajte Gospodina u svakom danu, u svakoj osobi, u svakom trenutku života.
 
3. Doručak zajedništva
Isus ne ostaje samo promatrač s obale. On ne ostaje distanciran kao učitelj koji poučava izdaleka. On poziva: „Hajde doručkujte!“ (Iv 21,12). To je jedan od najdirljivijih trenutaka u cijelom Evanđelju - uskrsli Gospodin priprema doručak za svoje učenike. On ne propituje što su učinili ili propustili učiniti, ne ispituje njihovu vjernost. On ih jednostavno poziva da sjednu s njim, da budu s njim i nahrane se njegovom prisutnošću.

Ova slika doručka na obali slika je Crkve. Crkva je prostrt stol na obali svakodnevice gdje Krist priprema hranu za naše duše. Ona je dom u kojem se nitko ne mora dokazivati da bi bio voljen. Ona je prostor gdje smo pozvani, ne zato što smo dostojni, nego zato što smo potrebni milosti Gospodinove blizine. A njegova blizina preobražava.

Dragi krizmanici, želio bih da u svome srcu čuvate ovu sliku Krista koji poziva na doručak, jer se u njoj krije duboka duhovna poruka: Isus je onaj koji hrani čovjeka. Ne samo kruhom, nego riječju, prisutnošću, blizinom. Kada dođete na svetu misu, kada otvorite Sveto pismo, kada u tišini srca zavapite Bogu, tada se događa taj doručak. Tada se sjeda uz Gospodina i blaguje od njegove blizine.

Možda ste do sada mislili da biti kršćanin znači prvenstveno „nešto raditi“, ići u crkvu, moliti, držati zapovijedi. Ali Evanđelje nas uči: najprije treba sjesti s Isusom. On nas želi nahraniti prije nego nas pošalje kao radnike u svoj vinograd. Isusov poziv: „Hajde doručkujte! ili: „Dođite i blagujete“, kako činimo na svetoj misi, uvijek prethodi poslanju.

U živoj slici toga doručka nalazi se poziv na zajedništvo. Isus ne poziva jednog po jednog učenika, nego sve zajedno. On okuplja raspršene, ponovno stvara bratstvo, ponovno uspostavlja zajednicu. Crkva nije skup pojedinaca, nego zajednica koja izranja iz susreta s Uskrslim. Sveti Ciprijan kaže: „Ne može imati Boga za Oca tko nema Crkvu za Majku“. A majčinstvo Crkve prepoznaje se upravo u tome što Gospodin za stol poziva sve, napose umorne i opterećene.

Dragi krizmanici, neka vas sakrament potvrde uvede u to dublje zajedništvo. Vi postajete punoljetni članovi velike obitelji vjernika. Pozvani ste u Crkvi dijeliti svoje talente, svoj život, svoje sposobnosti, ne kao savršeni, nego kao oni koji su prihvaćeni i voljeni.

Čuvajte tajnu doručka na obali. Čuvajte trenutke tišine s Bogom. Čuvajte svetu misu na kojoj nas Krist neprestano hrani. Čuvajte prijateljstva koja vas povezuju u vjeri. Zajedništvo s Isusom nije samo lijek za osobne rane, ono je temelj za obnovu svijeta. U vremenu kada mnogi osjećaju izoliranost, površnost odnosa, duhovnu glad, vi budite oni koji drugima pokazuju da Gospodin poziva, hrani i liječi.

U svakome euharistijskom slavlju ponavlja se doručak koji Isus pripravlja. Na euharistijskom  stolu Krist i danas lomi za nas kruh svoga tijela i upućuje nam riječi: „Evo, stojim na vratima i kucam: posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim, i on sa mnom“ (Otk 3,20).

Dragi krizmanici, vi ste danas postali svjetlo za ovu župu. U vremenu zbunjenosti, vi budite znak jasnoće. U vremenu usamljenosti, vi budite blizina. U vremenu smrti, vi svjedočite život. U vremenu tame, vi budite oni koji prepoznaju i mogu reći: „Gospodin je!“

I zato završimo riječima pape Benedikta XVI. koji je mladima rekao: Ne bojte se Krista! Krist ne oduzima ništa, a daje vam sve. Tko se daruje njemu, prima stostruko. Tako neka bude. Amen.