Riječ Nadbiskupa

Poštovane i drage sestre, dragi vjernici!

Danas slavimo dvije velike obljetnice koje nas usmjeravaju na srž evanđelja i, slijedom toga, na ono što je doista bitno u našim životima, što nam pomaže rasti, postajati više Božji te narasti do one punine na koju je Bog pozvao svakoga od nas. Na današnji dan, prije točno sto godina, svetom je proglašena sestra Terezija od Djeteta Isusa i Svetoga Lica, poznatija kao Mala Terezija. Ovaj ste dan također odabrale i za obilježavanje stote godišnjice djelovanja vašega samostana i Doma za nezbrinutu djecu koji nosi naziv upravo po toj velikoj svetici. Njezina veličina bila je u malenosti, a njezina snaga u pouzdanju. Siguran sam da vi, njezine duhovne kćeri, svakodnevno živite i kušate plodove pouzdanja u Boga koji daje da slavimo ovu lijepu obljetnicu.

Stoga mi je iznimno drago što sam danas ovdje s vama kako bih vam mogao izraziti zahvalnost te vas potaknuti na ponos i radost. Zahvalan sam na vašoj tihoj i nenametljivoj prisutnosti, ali velikim djelima koja činite zbrinjavanjem djece kojoj je potrebna toplina doma. Smijete biti ponosne time što svoj apostolat među malenima živite pronoseći duh Svetice koja je svojim životom pokazala svjetlo mnogim dušama. Sveta Mala Terezija darovala je Crkvi „mali put“ pouzdanja po kojemu svaka duša lako može prispjeti k ljubavi. Iako je relativno brzo nakon smrti proglašena blaženom, svetom i zaštitnicom misija, tek ju je sveti papa Ivan Pavao II. 1997. godine proglasio crkvenom naučiteljicom. Doista, u njezinim jednostavnim riječima krilo se blago koje je tek trebalo biti otkriveno. Od njezine autobiografije Povijest jedne duše pa do danas, napisano je mnoštvo knjiga, njezin „mali put“ postao je „znanost ljubavi“, a sama je sveta Terezija nazvana „vrsnom poznavateljicom nauka ljubavi“ (sv. Ivan Pavao II.) i predložena  za uzor i vođu svima, osobito onima koji u Crkvi vrše službu teologa.[1]

Što ovu sveticu čini tako aktualnom i privlačnom? Što ona otkriva u riječima Svetoga pisma i na Licu svoga Zaručnika što ju čini sigurnom do te mjere da ljubav Srca Isusova doživljava posve osobno, kao da je jedina na svijetu za koju je Isus dao svoj život i za koju je nastavio živjeti? Papa Benedikt XVI. kaže: „U Evanđelju Terezija otkriva prije svega Isusovo milosrđe“[2] Po njemu razumije i proniče sve drugo.

Doista, Isusovo milosrđe svetoj Maloj Tereziji ulijeva sigurnost „zamilovanosti u Ljubljenome“ - ne unatoč, nego upravo „zbog“ vlastitih nesavršenosti, baš kako piše sveti Pavao Korinćanima: „Jer kad sam slab onda sam jak“ (2Kor 12, 10). U to nam je možda najteže povjerovati.
 
1. Isus se objavljuje poniznim dušama
U Evanđelju Isus kliče od radosti i slavi Oca jer je otajstvo Sina sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Tako mu se svidjelo. Zna da nitko ne poznaje Sina osim Oca i da se Oca ne može upoznati osim po Sinu. Koje li Isusove radosti kada ga duše prepoznaju! Odmah zna da je Otac na djelu, kao što je rekao Šimunu Petru: „Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima.“ (Mt 16,17).  Koje li njegove radosti kada se u nekoj duši razazna Očevo lice!

Veliki su se teolozi složili oko tvrdnje da je Terezija u Isusovoj osobi otkrila otajstvo Božjega milosrđa. Za nju vrijede riječi da pripada krugu svetaca koji su Crkvi poslani izravno od Boga kako bi Božjem narodu posredovali one istine koje Bog želi objaviti.[3] Bog želi da mu pristupamo kao milosrdnom Ocu, a ne kao strogom sucu. Terezija je svojim životom pokazala kako živjeti puninu Božje ljubavi u jednostavnosti svakodnevice. Pokazala je „mali put“ svetosti mnogima, među kojima su i sveci i svetice našega vremena. Sjetimo se samo svete Faustine Kowalske i svete Majke Terezije. Put koji je sveta Mala Terezija predložila zovemo „malim“ ne po učincima ili zato što je manje vrijedan od drugih, nego zbog jednostavnosti i pristupačnosti: ponuđen je i dostupan svima; ne traži velika djela, nego mala i svakodnevna, učinjena s puno ljubavi. Nije potrebno posjedovati velike sposobnosti i darove da bi se njime kročilo, nego s potpunim povjerenjem u Boga živjeti sadašnjost vlastite egzistencije. Taj put uistinu je velik po duhovnim plodovima koje rađa u dušama koje ga nasljeduju.

Ono što često pogrešno mislimo ističući opći poziv na svetost jest da su sveci poput nas i da posvećenje Bogu ne trpi nikakvo kvalitativno razlikovanje. To, ipak, nije točno. Iako smo svi pozvani na svetost, naš odgovor može biti manje ili više savršen, s manje ili više predanja. Sam je Isus rekao da je mnogo zvanih, a malo izabranih (usp. Mt 22,14). I sveti Ivan od Križa pozivao je sestre da često razmišljaju o tim riječima te da vrijeme ovozemaljskog života iskoriste u službi Bogu. Doista, jednostavnost života Male Terezije i puta koji je naučavala može učiniti da pomislimo kako ne moramo ući u Karmel da bismo postali sveti poput nje. To je točno! No ako netko živeći u svijetu dosegne svetost po „malome putu“, tada vrlo dobro razumije da je Karmel zaživio u njemu i da predanje Bogu traži nepodijeljeno srce. To nas, pak, drage sestre, vraća srcu vašega, redovničkog, poziva.

Ono što želim reći jest da u vremenu kada se mladi sve teže odazivaju na posvećeni život, ne trebate biti obeshrabrene niti dvojiti o smislu i vrijednosti vaših odricanja unutar zidova samostana. Naprotiv, ojačana duha, zajedno sa svetom Malom Terezijom, u tišini vašega posvećenja Bogu sjednite za stol sa svima, kao što je Isus sjedio s grešnicima. To znači u tišini klauzure i predana služenja primite u srce sve koji u ovom nesigurnom vremenu čeznu za Bogom, bilo da toga nisu niti svjesni, bilo da su svjesni, ali ne znaju kako mu prići.
 
2. Isus traži povjerenje i pouzdanje
Sveta Mala Terezija živjela je Isusov poziv: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti“ (Mt 11,28). Bilo joj je dano osjetiti lakoću i slatkoću Isusova jarma te pronaći spokoj koji ništa nije moglo pokolebati. Shvatila je da ne treba postati velika u očima svijeta, da nije nužno tražiti velika postignuća i djela, nego strpljivo, iz ljubavi prema Bogu, podnositi vlastite nesavršenosti. To nipošto ne znači da nije potrebno raditi na sebi, kajati se za velike i male grijehe te da „mali put“ zanemaruje stoljetnu tradiciju kršćanske askeze. Sve što sveta Terezija želi reći jest da naglasak nije na našem nastojanju i trudu, nego na Božjoj milosti. Za nju je predanje Bogu neprekidno nastojanje prožeto sviješću da Bogu pripada i inicijativa i konačni plod duhovnih napora. Bog nam daje svete želje i on ih sam ostvaruje. Sve između ta dva pola naše je nastojanje.  

Riječima svete Male Terezije: „Pouzdanje i ništa osim pouzdanja mora nas dovesti do ljubavi“ započinje apostolska pobudnica pape Franje povodom 150. obljetnice njezina rođenja. Takvo potpuno pouzdanje „koje postaje predanje u ljubavi oslobađa nas opsesivnih kalkulacija, stalne brige za budućnost i strahova koji nam oduzimaju mir“.[4]

Vi, drage sestre, baštinite blago karmelske tradicije i najbolje znate što znači živjeti najveću ljubav u posvemašnjoj jednostavnosti i jednoličnosti svakodnevice. Vjerujem da je svaka od vas u ovom samostanu i domu doživjela nutarnje iskustvo Male Terezije koje joj je dalo osjetiti Božju prisutnost u hladnim i mračnim hodnicima samostana i brizi za bližnjega - umjesto u naravnoj privlačnosti tople, blistave i glazbom ispunjene dvorane. To je tajna Boga koji se utjelovljuje u ljudskoj egzistenciji i koji najveću tamu može preobraziti u svjetlo samo ako naiđe na srce koje ljubi. Jedno takvo srce pronašao je u vašoj utemeljiteljici, blaženoj Mariji Tereziji od svetoga Josipa. Ona je, potaknuta božanskom ljubavlju, svoj život ponudila kao žrtvu za spasenje duša. Iako je tek u 33. godini života ušla u Katoličku Crkvu, to je nije spriječilo da brzo kroči stazama savršenstva. Doista, lako je Gospodinu iznenada i preobilno obogatiti siromaha. S jednostavnim geslom: „Boga u svima gledati, Bogu u svima služiti, Boga u svima ljubiti“ započela je apostolat među najmanjima koji vi ovdje nastavljate živjeti. I to je geslo sinteza evanđelja. Život i vaše utemeljiteljice obilježen je potpunim pouzdanjem i potpunim predanjem Bogu za dobrobit malenih.

Hvala vam, drage sestre, što nas svojim svjedočkim životom ovdje, u srcu Zagrebačke nadbiskupije, vraćate na bit evanđelja, na ljepotu Božje milosrdne ljubavi koja se očitovala u Isusu Kristu, jedinom Spasitelju.
  
3. Aktualnost karizme karmelićanki Božanskog Srca Isusova
Riječi Male Terezije: „Duša zapaljena ljubavlju ne može ostati troma“ vaša je utemeljiteljica pretočila u aktivni apostolat. Bila je uvjerena da se ni sveta Terezija Velika, da je živjela u devetnaestom ili dvadesetom stoljeću, „ne bi ograničila samo na molitvu i pokoru, nego bi s time spojila i neposredan rad na spašavanju duša.“[5] To, drage sestre, čini ljubav: probija granice i širi obzorja.

U vremenu u kojem kao narod prolazimo kroz duboku demografsku krizu, kada se svakodnevno susrećemo s ranjenim obiteljima, iseljavanjem mladih, napuštenom djecom, sekularizacijom koja polako razara duhovno tkivo naroda i opasnom ravnodušnošću prema svetosti života, vaše tiho i ustrajno služenje postaje svjetionik milosrđa i proročki znak nade. Brinuti se za dijete danas nije samo djelo milosrđa, nego i čin proročkog otpora kulturi odbacivanja. U tome smislu Papa Lav XIV. poziva nas da učinimo sve kako bi se prevladalo ono što priječi zdrav razvoj djece i mladih. Pritom posebno ističe potrebu prevladavanja izolacije uzrokovane površnošću, individualizmom i emocionalnom nestalnosti, zatim misaonih obrazaca oslabljenih relativizmom, kao i ritmova i stilova života u kojima nema dovoljno mjesta za slušanje, razmišljanje i dijalog - u školi, obitelji, a ponekad i među vršnjacima - s posljedičnom usamljenošću.[6]

Kad se zauzimate za djecu bez obitelji, vi branite budućnost Crkve i naroda. Ne pružate im samo sigurnost, nego u njihova srca i duše usađujete ono pouzdanje koje sveta Mala Terezija naziva najizvrsnijim putem do svetosti. Apostolat koji ovdje vršite nije tek socijalna djelatnost, nego izravno evangelizacijsko djelo koje dotiče središte Evanđelja: ljubav prema najmanjima.

Drage sestre, u duhu Male Terezije kao i vaše blažene utemeljiteljice nastavite ustrajno živjeti „mali put“,  ne samo kao metodu osobne svetosti, nego kao put oblikovanja nove kulture ljubavi i milosrđa. Pozvane ste i dalje svojim molitvama i žrtvama podupirati Crkvu u njezinu hodu kroz suvremene izazove. U svemu tome, vaše skrovito svjedočanstvo bit će proročka gesta, tiha, ali snažna.

Neka se na vas i na sva malena srca izlije kiša ruža - to jest nebeskih milosti - po zaslugama Svetice iz Lisieuxa koja je željela da se njezino poslanje za duše nastavi iz nebeske slave, uvjerena da Gospodin u njezino srce ne stavlja želje koje neće ostvariti. Amen.