Riječ Nadbiskupa

   
1. Sa zahvalnošću i velikom radošću pozdravljam sve vas okupljene na Studijskom danu službenika crkvenih sudova u prigodi 25. obljetnice uspostave Međubiskupijskih sudova u Zagrebu, osobito u ozračju duhovnog zanosa koji nas obuzima jer je upravo jučer, na godišnjicu rođenja blaženoga Alojzija Stepinca, izabran novi rimski prvosvećenik, papa Lav XIV., također kanonski pravnik. To u nama budi dodatnu nadu i utjehu.

Pozdravljam nazočne biskupe, prve suce u svojim biskupijama, organizatora ovog skupa, preč. Josipa Šalkovića, sudskog vikara Zagrebačke nadbiskupije.

Prije svega želim izraziti zahvalnost uzoritom gospodinu kardinalu Josipu Bozaniću, prvom moderatoru Međubiskupijskih sudova u Zagrebu te biskupima potpisnicima Sporazuma o uspostavi Međubiskupijskih sudova koji su prije 25 godina uspostavili Međubiskupijski sud prvog stupnja u Zagrebu i Međubiskupijski prizivni sud u Zagrebu za Zagrebačku nadbiskupiju, za tadašnje biskupije Đakovačku i Srijemsku, Varaždinsku, Požešku te za Križevačku eparhiju. Donošenjem takve odluke uređena je sudska vlast na području naše crkvene pokrajine, vjernicima je omogućeno da prava koja imaju u Crkvi zakonito zahtijevaju na crkvenom sudu (usp. kan. 221 §1), a kasnijom uspostavom podružnicâ u Bjelovaru, Sisku i Varaždinu uspostavljena je i potrebna blizina suca i vjernika.

S posebnim poštovanjem i iskrenom zahvalnošću pozdravljam vas sudske vikare, suce, promicatelje pravde, branitelje veze, odvjetnike, savjetnike, kancelare, bilježnike, sudske stručnjake i tumače. Dragocjen i odgovoran posao, koji ste pozvani obavljati uime i po nalogu Crkve, vršite skrovito i bez puno buke, a opet otvorena srca i otvorenih vrata za sve koji vam se obrate.

Na poseban način želim zahvaliti preč. Šalkoviću koji se predano i požrtvovno angažirao pri organizaciji i u samom radu Međubiskupijskih sudova u Zagrebu od samih njihovih početaka.
 
2. Poštovani djelatnici crkvenih sudova, u svome svakidašnjem radu najviše zahtjeva zaprimate od vjernika koji traže utvrđivanje istine o njihovu ženidbenom vezu u sudskom postupku. Ova nam prigoda pruža mogućnost promišljanja o tri temeljna načela kanonskoga sudovanja: ljubav (caritas), istina (veritas) i pravednost (iustitia). Njihovo ispravno shvaćanje i provođenje potrebno je kako se u poslanje i djelovanje crkvenih sudova ne bi uvukle dvije krajnosti. Prva krajnost odnosi se na pogrešnu praksu prevelike lakoće proglašenja ništavosti ženidbe, praksu inspiriranu široko rasprostranjenim mentalitetom rastave. Druga krajnost je rigoroznost koja u procjeni činjenica i dokaza zahtijeva apsolutnu sigurnost.

Svjesni smo da crkveni sud nije tek birokratska institucija, nego prostor pastoralne djelatnosti te služenja istini i spasenju duša. Kako uči Drugi vatikanski sabor, vidljivi pravni aspekti Crkve neraskidivo su povezani s njezinom duhovnom i pastoralnom misijom - oni čine jednu stvarnost u kojoj vidljiva struktura služi Duhu Kristovu koji je oživljava.[1] Zato djelatnost crkvenih sudova, daleko od suhog legalističkog provođenja normi, predstavlja čin ljubavi prema Bogu i bližnjemu kroz služenje istini i pravdi. Već je prorok Mihej sažeo Božji zahtjev za sva područja crkvenog djelovanja: „Činiti pravicu, ljubiti milosrđe i smjerno sa svojim Bogom hoditi” (Mih 6,8).

Ako uzmemo da ljubav (caritas) u kontekstu djelovanja crkvenih sudova predstavlja pastoralnu brigu za osobu u konačnici usmjerenu na spasenje duša, onda se tema ovog skupa u svojoj biti svodi na pitanje istine, upravo prema riječima pape Benedikta XVI. koji kaže da je „ljubav prema istini” temeljna spona koja povezuje kanonsko pravo i pastoral​.[2] U tom istom smislu i sveti Ivan Pavao II., snažno je upozorio da je zadaća svakog pravnog sustava služiti istini, „jedinom čvrstom temelju koji može podupirati osobni, bračni i društveni život“[3].  

Da bi sudski postupak odgovorio ovom zahtjevu za istinom, sam se sudac, upozorava sveti Ivan Pavao II., mora ponajprije suočiti s istinom o ženidbi kako je Crkva naučava i „mora biti uvjeren da istina postoji“. Istina se, kaže on „mora tražiti s iskrenom željom da je upoznamo, unatoč svim neugodnostima koje mogu proizaći iz takve spoznaje.“[4]

Danas se, kad je riječ o bračnom i obiteljskom životu, na pijedestal stavlja pravo izbora dok se istovremeno zanemaruju temeljne antropološke postavke i s njima povezana kršćanska načela o braku i obitelji. Stoga ne čudi da deklaracija Dikasterija za nauk vjere o ljudskom dostojanstvu „Dignitas infinita“ na samom početku ističe riječi svetoga pape Pavla VI.: „nijedna antropologija nije ravna shvaćanju Crkve o ljudskoj osobi, čak i kad se pojedinačno promatra, s obzirom na njezinu izvornost, njezino dostojanstvo, nepovredivost i bogatstvo njezinih temeljnih prava, njezinu svetost, njezinu obrazovanost, njezinu težnju za cjelovitim razvojem, njezinu besmrtnost.“

Ako crkveni sudac nema jasnu viziju istine o ljudskoj osobi, onda neće biti u stanju ispravno primijeniti zakone na konkretne životne okolnosti stranaka ni donijeti pravedne presude. Stoga sudac - a to vrijedi i za ostale djelatnike crkvenih sudova -  mora prizivati svjetlo Božje i tražiti sjaj pravde u redovitom razgovoru s Bogom u molitvi.[5]

Ljubav prema istini ono je što nas čini istinski pastoralnima: jer pravo pastoralno srce ne kalkulira s istinom, nego je traži i govori u ljubavi vjerujući u njezinu oslobađajuću snagu.
Ljubav prema istini traži od nas hrabrost i nesebičnost, jer ponekad istina može biti zahtjevna ili bolna. Ipak, samo odluke donesene u istinoljubivoj ljubavi vode istinskom dobru osoba koje se utječu pomoći crkvenih sudova. U tom smislu, crkveni sudac uvijek je pozvan nasljedovati Dobrog Pastira koji ljubi svoje stado: s jedne strane, traži zalutalu ovcu odnosno milosrdno se brine za slaboga, a s druge strane, čuva stado od vuka tj. štiti istinu i pravdu zajednice.
 
3. Dragi djelatnici crkvenih sudova, svima vam je poznata duboko ukorijenjena, premda ne uvijek očita, sklonost suprotstavljanja pravednosti i ljubavi, prava i pastorala, kao da se te dvije stvarnosti međusobno isključuju. Tako neki drže da bi „pastoralna ljubav“ zahtijevala proglašenje ništavosti ženidbe u svakoj situaciji propalog braka i to zbog iskazivanja milosrđa prema osobama u teškim prilikama. No takav pristup nije u skladu s razumijevanjem prava i svrhe sudskih postupaka.

Izbjegavanje dviju spomenutih krajnosti u odnosu na ženidbene parnice često se svodi na pitanje dviju krajnosti koje treba izbjegavati općenito u primjeni prava: pravnog pozitivizma i formalizma s jedne strane, te situacijske interpretacije norme s druge. U ovom potonjem riječ je o slučaju kada „pojedinačna situacija postaje odlučujući čimbenik za utvrđivanje vjerodostojnog značenja pravne zapovijedi u konkretnom slučaju“ gdje prevladavaju koncepti milosrđa i pravičnosti na štetu zakona. O takvom pogrešnom pristupu tumačenju pravne norme progovorio je papa Benedikt XVI. sudu Rimske rote 2012. godine ponudivši pristup koji je nazvao realističnim. Riječ je o tumačenju u kojemu se pravnoj normi ne pristupa kao zatvorenom sustavu ljudskih zakona, nego u njezinoj povezanosti s pravednim poretkom Crkve u kojem je na snazi viši zakon. Da bismo došli do pravilne interpretacije zakona, kaže papa, potrebno je gledati stvarnost koja se njome uređuje jer upravo ta stvarnost „uvijek sadrži jezgru pozitivnog prirodnog i božanskog zakona, s kojim svaka norma mora biti u skladu kako bi bila racionalna i istinski pravna.“ Tek tada tumačenje zakona poprima svoj pravi smisao i biva oživljeno „autentičnim dodirom s cjelokupnom stvarnošću Crkve, koja nam omogućuje da prodremo u pravi smisao slova zakona.“[6]
  
4. Pred ovim uzvišenim zadaćama dijeljenja pravde, stojimo svi mi, ljudi od krvi i mesa, sa svojim slabostima. Zato je dobro podsjetiti se da djelatnike sudova treba resiti visok stupanj ljudskih i kršćanskih kreposti, osobito razboritosti, pravednosti i jakosti. Potrebna je razboritost da mudro prosuđujete složene ljudske situacije; pravednost da svakome dadnete što mu pripada po Božjem i crkvenom zakonu; jakost (hrabrost) da se oduprete raznim pritiscima ili lakšim putovima. Naime, kako papa Benedikt XVI. opaža, ponekad se nepravda čini „lakšim putem” - primjerice, udovoljiti nečijoj želji na štetu istine izgleda kao put manjeg otpora[7] - ali mi smo pozvani imati snage izabrati teži put pravednosti. Ne smijemo se dati pokolebati svjetovnim obzirima, interesima ili očekivanjima okoline.

Svi koji sudjeluju u procesu sudjeluju pozvani su na profesionalnu i kršćansku čestitost. Branitelji veza trebaju revno štititi istine vjere o ženidbi, sudski vještaci dati objektivne i nepristrane iskaze, a odvjetnici izbjegavati zastupanje predmeta za koje po svojoj savjesti drže da nemaju osnovanosti. Time svatko doprinosi kulturi istinoljubivosti u postupku, što je dio naše odgovornosti pred Bogom i Crkvom.

Dragi djelatnici crkvenih sudova, vaš rad ima duboko eklezijalnu vrijednost: svaka pravedna presuda izgrađuje pravednost i jača povjerenje vjernika u crkveni poredak koji je od Boga ustanovljen. Svjesni smo da bez Božje pomoći ne možemo ispuniti visoke zahtjeve svoje službe. Zato svoj rad uvijek pratimo molitvom. Molimo za one koji pred naše sudove dolaze, često ranjeni i tražeći istinu; molimo za dar mudrosti i razboritosti u odlučivanju; molimo za milosrdno srce. Caritas suprema lex - ljubav je najviši zakon, pa ljubav prema Bogu i prema bližnjemu mora voditi i svaku aktivnost na crkvenom sudu, pa čak i one aktivnosti koje su naizgled čisto tehničke ili administrativne naravi. Ljubav nas treba poticati na još temeljitije traženje istine i na dublju svijest o dostojanstvu i dobrobiti osoba koje nam se utječu. Crkveni je sud pozvan biti mjesto susreta pravde i milosrđa gdje se istina utvrđuje s ljubavlju, a ljubav provodi u istini.
 
5. Zaključimo ove misli vraćajući se slici srca suda. Što znači da su ljubav, istina i pravednost u srcu suda? Znači da su one srž našega poziva i mjerilo ispravnosti našega rada. Istina je temelj pravednosti; pravednost je konkretizirana ljubav prema istini i prema bližnjemu; ljubav (caritas) daje dušu i toplinu pravdi. Ako bilo koja od te tri stvarnosti nedostaje, naš bi rad izgubio svoj smisao. Bez ljubavi, pravda postaje hladna i nemilosrdna mašinerija; bez usmjerenosti na istinu, ljubav se izopačuje u proizvoljnost ili sentimentalnost; bez pravde, ljubav i istina ne bi imale konkretan učinak u poretku zajednice. Da bi ljubav, istina i pravednost mogle biti u srcu suda, potrebno je da se susretnu u srcu  svakog njegova službenika. Zato nastojmo uvijek sjediniti ove tri božanske stvarnosti u svemu što činimo.

Danas ćete zasigurno čuti mnoge vrijedne kanonskopravne misli, znanstvena i stručna promišljanja o ljubavi, istini i pravednost. Neka ovaj Studijski dan bude prilika da jedni drugima približite otvorena pitanja, ponudite rješenja i odgovorite na nove izazove sudske prakse te da se međusobno bolje upoznate.

Uvaženi službenici crkvenih sudova, ostanite i dalje nositelji ljubavi, branitelji istine, djelitelji pravednosti o dostojanstvu ženidbe i obiteljskom životu. Vjerno se zauzimajte za primjenjivanje kanonskih propisa u punoj mjeri i težite istinskom dobru Božjeg naroda.

Na Vaš rad zazivam obilje Božjeg blagoslova te majčinsku zaštitu Presvete Bogorodice Djevice Marije, Ogledalo pravde, i blaženog Alojzija Stepinca, navjestitelja Božje istine i svjedoka čiste savjesti.