Riječ Nadbiskupa

 
Poštovane i drage sestre!
 
Nalazimo se duboko u korizmenom vremenu koje je povlašteni kairos - čas Božjega poziva da iziđemo iz površnosti, iz zaborava vlastitoga poslanja, iz umora rutine i zakoračimo dublje, k izvoru. A gdje je naš izvor ako ne u Srcu onoga koji nas je prvi ljubio? (usp. 1Iv 4,10).

Upravo riječima iz Poslanice svetoga Pavla Rimljanima: „Po onome koji nas uzljubi“ (Rim 8,37), papa Franjo započinje encikliku Dilexit nos, posvećenu ljudskoj i božanskoj ljubavi Presvetoga Srca Isusova. Cijela enciklika svojom porukom otvara okvir iz kojeg se mogu istinski shvatiti redovnički poziv i posvećenje. Ako je redovništvo srce Crkve, srce redovništva je u Srcu Isusovu u kojemu, drage sestre, možete prepoznati same sebe i od kojega možete naučiti ljubiti. Korizma je poziv da u tišini srca razmišljamo o Isusu i njegovoj ljubavi - da mu se približimo, da upoznamo njegovo otvoreno i ranjeno srce koje nas ljubi, koje je živo u Euharistiji, koje živi u Crkvi i koje nas uvijek strpljivo čeka.

U vremenu koje je izgubilo srce (usp. Dilexit nos, br. 9), posvećeni život, a osobito žensko redovništvo, poziv je na proroštvo srca, na svjedočanstvo da se i danas može ljubiti do kraja, biti s Kristom u njegovoj samilosnoj nježnosti i živjeti iz istine vlastitoga bića.

Stoga vas pozivam da ovoj korizmenoj obnovi ne pristupite s pitanjem: „Što moram učiniti ili promijeniti?“, nego s pitanjem: „Imam li srce?“ To pitanje nije retoričko i nije banalno. Događa se da mi, koji smo Bogu posvećeni, mislimo da smo već odgovorili na njegov poziv, pa se zato više ni ne pitamo koliko je taj poziv ozbiljan. A Papa nas upozorava: „Možda najodlučnije pitanje koje može svatko postaviti suočen s vlastitim osobnim otajstvom jest: imam li srce?“ (Dilexit nos, br. 23).

Neka, dakle, svaka od vas, započne ovu obnovu s tim pitanjem, u stavu učenice, zaručnice i moliteljice. Srce na Srce. Srce žene i Srce Boga. Srce posvećene duše i Srce Krista, Jaganjca koji oduzima grijehe svijeta. Neka nas ova korizmena priprava u kojoj ćemo slijediti poticaje iz spomenute enciklike Dilexit nos dovede do novoga predanja, nove vjernosti, nove radosti - u dubinama Srca koje nas je ljubilo do kraja (usp. Iv 13,1).
 
1. Redovnica je žena srca
U ovim svetim danima sve snažnije progovara šapat milosti i tihi Božji zov koji ne dolazi bučeći, nego žubori iz srca koje zna šutjeti, slušati i suosjećati. Srce redovnice treba postati srce koje nije zarobljeno u prolaznosti, nego uronjeno u vječnost. Uzor mu je Marijino srce, srce prve Gospodinove službenice koja je čuvala i promišljala sve što je proživjela s Isusom (usp. Lk 2,19). Nije ih čuvala kao podatke koje je potrebno upamtiti, nego kao tajnu koju je potrebno živjeti, nije ih čuvala kao informaciju, nego kao poziv. Redovnica je, poput Marije, žena duhovnog razlučivanja koje se događa u srcu i oblikuje ga po Srcu Isusovu.

Koliko smo puta čuli da kršćanstvo nije ideja ni sustav mišljenja nego susret s osobom Isusa Krista? Ako je tako, onda je točno i to da redovništvo ne nalazi svoj temelj u pravilima, ustanovama ni isposničkim vježbama - nego u sjedinjenju i suobličenju s Isusom Kristom prisutnim u Crkvi i u Euharistiji, raspetim iz ljubavi i uskrslim za naše opravdanje. On nije tek uzor, nego Zaručnik. Nije netko o kome samo razmišljamo, nego netko s kim i od koga živimo. Njegovo Srce mora postati mjerilo našega vlastitog srca.

Često se događa da se u redovničkom odgoju i stezi zanemaruju pitanja srca, možda zato što znamo da su naša srca krhka i ranjena, da čeznu za dostojnijim životom i da stalno trebaju obraćenje. Ipak, baš zbog toga trebamo pomoć Srca Isusova. Biti redovnica znači biti oblikovana, ne po logici ovoga svijeta, ne po vlastitoj volji, nego po Srcu Isusovu. Redovnički život stalno je i svjesno suobličavanje - hod prema istovjetnosti sa Zaručnikom. Apostol Pavao govori upravo o toj istini kad kaže: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist“ (Gal 2,20).

Ovo suobličavanje ima konkretna sredstva i putove - to su vaši zavjeti i vaš zajednički život. Zavjet čistoće nije odsutnost ljubavi, nego njezina punina: ljubav usmjerena prema Bogu, cjelovito i bez pridržaja. Zavjet siromaštva nije preziranje dobara, nego suobličenje onome koji nije imao gdje nasloniti glavu (usp. Mt 8,20). Zavjet poslušnosti nije prisilna podložnost volji drugoga, nego zalog prianjanja uz Božju volju, poput Krista koji je rekao: „Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude“ (Lk 22,42). Sve to ipak mora biti srcem pretočeno u ljubav. Vaš zajednički život nije zajedničko stanovanje, nego svjedočanstvo da „samo u Kristu postajemo sposobni graditi zdrave i sretne odnose i izgrađivati u ovome svijetu Kraljevstvo ljubavi i pravde“ (Dilexit nos, br. 28). Redovnica nije samo osoba u posebnom odijelu koja svjedoči drugačiji život, nego žena koja ima srce koje drugačije ljubi, drugačije suosjeća i drugačije moli.

Za vas, drage redovnice, pitanje koje smo istaknuli na početku: „Imam li srce“ postaje pitanje: „Imam li Kristovo srce?“ Jesam li dopustila da moje srce bude pročišćeno, oblikovano, rašireno da u njega stanu i Bog i čovjek? Jesam li, poput svetaca, dozvolila da moje rane postanu izvori milosti za druge?
 
2. Redovnica je majčinsko lice Crkve
Drage sestre, jedan od najsnažnijih utisaka koje Evanđelje ostavlja u srcu svakog vjernika jest način na koji Isus gleda čovjeka. Njegov pogled nije hladan, tehnički, nadređen. On ne promatra ljude kao brojke, kao predmete ili probleme. Kristov pogled pun je suosjećanja, prepun dubokog sažaljenja koje se rađa iz srca. Taj pogled izrasta iz božanskog Srca koje poznaje naše rane, koje nosi naše boli (usp. Iz 53,4) i koje nikada ne ostaje ravnodušno.

Upravo ste vi, drage sestre, na najuzvišeniji način pozvane biti vidljivo lice Kristove suosjećajne ljubavi. Vi ste one koje snagom svoga posvećenog života ulazite u pukotine svijeta: u bolnice, domove za napuštene, škole, misije, susrete s najpotrebnijima. I ne dolazite s riječima moći, nego tihom prisutnošću. Ne dolazite da zauzmete pozicije, nego da se darujete. Ne dolazite kao one koje posjeduju, nego kao one koje ljube. U tome ste živo utjelovljenje majčinske duše Crkve. Vi ste, drage sestre, na prvoj crti duhovnog majčinstva Crkve.

Kada Crkva izgubi dodir s majčinstvom, postaje hladna i birokratska. Kada vi redovnice živite svoje duhovno majčinstvo, Crkva ponovno postaje mjesto prihvaćanja, nježnosti i milosrdne blizine. Vaše brižne ruke, vaši pogledi bez osude, vaša tiha molitva, vaša srca koja kucaju za druge, neprocjenjiv su dar Crkvi. Današnji čovjek, i kada toga nije svjestan, traži upravo majku i majčinsku blizinu. Ne onu koja moralizira, nego onu koja tješi. Ne onu koja govori prva, nego onu koja sluša. Ne onu koja se nameće, nego onu koja grli i vida rane ranjenih.

Vaša snaga nije u strategiji niti u društvenoj moći, nego u majčinskoj prisutnosti koja nikada ne odustaje.

Samo tko je boravio uz Srce Isusovo zna što znači biti blizak onima koji su zaboravljeni, slomljeni, isključeni. Takvo suosjećanje nije tek osjećaj, već plod nutarnje raspoloživosti - plod slušanja Boga u tišini i čovjeka u boli. I tu se ispunja poslanje redovnice: biti produženo uho i srce Crkve. U svetoj pedagogiji Božjega Srca redovnica se ne odgaja za djelatnicu ili samo članicu ustanove, nego za ženu koja utjelovljuje Božje suosjećanje u svijetu bez srca. Srce koje sluša, postaje srce koje suosjeća; srce koje razumije, postaje srce koje iscjeljuje.

Drage sestre, pretjerani individualizam odveo nas je u smjeru potrage za osobnom originalnošću i samoostvarenjem. Ipak, algoritam koji djeluje u digitalnom svijetu pokazuje da su naše misli i odluke naše volje standardizirane više nego što to mislimo; ne čine nas izvornima nego predvidljivima i podložnijima manipulaciji u našoj digitalnoj eri. Sa srcem nije tako (usp. Dilexit nos, br. 14). Srce se ne da oponašati i predvidjeti, ne da se zatvoriti, a da ne iznevjerimo sami sebe.

Crkva zato od vas ne traži veličanstvene pothvate ni velika dostignuća, nego nježno srce duhovne žene i majke - ono što toliko nedostaje današnjem modernom svijetu koji je često bez srca i suosjećanja. Ne traži raširenost djelatnosti, nego djela s dubinom. Ne očekuje brojke, nego plodove Duha.

Drage sestre, ne bojte se pokazivati svoje suosjećanje. Ne bježite od tuđih rana. Ne umorite se u darivanju. Jer po vašem majčinskom služenju Crkva ostaje vjerna svome Gospodinu koji je došao ne da bude služen, nego da služi (usp. Mk 10,45) te i danas služi po onima koji se ne boje ljubiti do kraja.
 
3. Redovnica je svjedokinja nade
Drage sestre, svijet se suočava s krizom povjerenja, s osamljenošću, gubitkom smisla i duhovnom izgubljenošću. Raste broj onih koji žive bez ikakva oslonca, koji su ranjeni nepravdom, obiteljskim slomovima, besmislom, ratovima i duhovnom hladnoćom. Sve češće ljudi žive, kako kaže papa Franjo, „izvan svoga središta“, u stanju otuđenja od vlastitoga srca, te više ne znaju tko su, kamo idu, niti koga ljube. Boje se ljubavi jer se boje boli.

U takvom svijetu redovnica postaje svjedokinja nade jer po njoj Crkva svjedoči da je snagom srca uvijek iznova moguće graditi novi svijet.

U vama, drage redovnice, Crkva prepoznaje čuvarice nade koja se rađa u vjeri ukorijenjenoj u Raspetome. Vi ste one koje iz klauzure, iz misija, iz služenja, iz svakodnevice - govore svijetu: „Bog nije daleko. On ima Srce koje kuca za tebe.“
Vaš život postaje proročka prisutnost upravo po tome što ne ovisi o trendovima, učinkovitosti ni priznanjima, nego o vjernosti. I to je vaša snaga. Jer dok svijet nudi spektakle, pojedinci čeznu za svjedočanstvom osoba koje su iskusile Božju ljubav i odlučile je živjeti do kraja.

U vašoj kontemplaciji Crkva nas uči kako gledati. U vašoj službi Crkva nas uči kako se darivati. U vašoj tišini Crkva nas uči kako slušati. U vašoj vjernosti Crkva nas uči kako ustrajati.

Na koncu želim istaknuti nekoliko pastirskih poticaja. To su, nadasve poticaji samog Srca Isusova, koje nas je „ljubilo do kraja“ (Iv 13,1) i koje vas ne prestaje gledati s nježnošću i pouzdanjem.

1. Ne dopustite da vam itko ukrade srce. U svijetu gdje su emocije potrošna roba, gdje se ljubav banalizira, a vjernost ismijava neka vaše srce, posvećeno Kristu, ostane sveto. Ne dopustite da ga otvrdnu razočaranja, da ga otupe navike, da ga usitne male svakodnevne frustracije ili zavedu prolazne utjehe. Srce redovnice je prostor susreta Boga i svijeta i zato neka vaše srce bude čisto.

2. Budite slične Kristu i kad boli, i kad nitko ne vidi. Vaši zavjeti su oblik života. U svakodnevnoj šutnji, u poslušnosti koja se ne razglašuje, u čistoći koja ne traži potvrdu, u siromaštvu koje ne ogorčuje vi ste slika poniznoga i tihoga Isusa. Vaša vjernost u skrovitosti ima snagu spašavanja duša.

3. Ne bojte se suosjećanja jer ono je snaga Majke. Vi ste majke. Ne po tijelu, nego po Duhu. I to duhovno majčinstvo je dragocjeno u svijetu koji je izgubio osjećaj za nježnost. Budite blizu onima koji pate. Ne moralizirajte, nego grlite. Ne namećite se svijetu, nego budite u njemu neprimjetno prisutne tjelesnim i duhovnim djelima milosrđa. Suosjećanje nije slabost, nego hrabrost onih koji ljube bez uvjeta. Po vašoj nježnosti ljudi će ponovno vjerovati Crkvi.

4. U svijetu bez srca budite srce koje uvijek kuca. Danas se sve više traže tehnička rješenja, a sve manje susreti. Sve je više aplikacija, a sve manje očiju koje promatraju s ljubavlju. Vi budite te oči. Budite te ruke. Budite to srce. Vaša prisutnost u svijetu je tiha, ali moćna. Po vama Crkva ima lice koje se ne boji plakati s uplakanima, moliti s obeshrabrenima, nadati se s onima koji su na rubu očaja.

5. Ne zaboravite Krista koji vas gleda. Ne čini to kao sudac, nego kao Zaručnik. On vas poznaje. On vas zove po imenu. On ne traži savršenstvo, nego ljubav. Kada ste umorne, slomljene, izgubljene vratite se jednostavno njemu, izvoru žive vode.

Drage sestre, hvala na vašoj prisutnosti. Hvala vam što vjerujete. Hvala vam što u tišini izgarate poput svijeća darujući svjetlo. Naša mjesna Crkva to svjetlo treba više nego ikada. Svijet vas treba, iako to ne zna. Zato vas molim: nastavite ljubiti. Nastavite moliti. Nastavite biti prisutna ljubav u srcu naše mjesne Crkve. Neka vam na tom putu pomognu Presveta Srca Isusa i Marije po zagovoru blaženoga Alojzija Stepinca. Amen.