.JPG)
HOMILIJA ZAGREBAČKOGA NADBISKUPA DRAŽENE KUTLEŠE
Misa zadušnica za pokojnog papu Franju
Bogoslužni prostor bl. Alojzija Stepinca, 24. travnja 2025.
Draga braćo i sestre u Kristu,
sabrani u ovom euharistijskom slavlju nalazimo se u ozračju u kojemu se smrt ne promatra kao kraj, nego kao prijelaz; u kojemu zemlja i nebo progovaraju istim jezikom vječne ljubavi. Euharistijsko slavlje nije samo spomen, nego je i čin našega otkupljenja i zalog naše vječnosti. To je živa molitva cijele Crkve, molitva zahvale i predanja, molitva koja u boli i kušnji sadašnjeg trenutka otvara pogled nade.
Svetu misu danas prikazujemo za dušu Svetoga Oca pape Franje. Ovo je poseban trenutak Crkve u kojemu se kao vjernici ne opraštamo tek od Petrova nasljednika na čelu Katoličke Crkve, nego ponajprije od pastira i oca. Molitvom ispraćamo u vječnost onoga koji postavši papom nije primio samo službu, nego i poslanje da u Božje ime predvodi njegov narod stazama spasenja.
Papa Franjo to je činio srcem koje osjeća potrebe i boli ljudi, koje se nije ustezalo plakati s onima koje su svi zaboravili. To nije činio svojom snagom jer nijedan čovjek ne može vlastitim silama nositi težinu odgovornosti u brizi za duše. Činio je to snagom Kristova Srca. Kad su u Crkvi i svijetu bučale riječi, on je šutio i molio. Kad su se drugi držali moći, on se oslanjao na križ. Kad su mnogi tražili sigurnost u stvarima svijeta, on je upućivao na ono što dolazi iz srca, na suosjećanje, na šutnju u kojoj progovara Bog, na molitvu koja prihvaća rane svijeta i preobražava ih novom nadom.
U ovoj prigodi o papi Franji želim govoriti sinovski i zahvalna srca osvrćući se na njegovu zadnju encikliku o božanskoj i ljudskoj ljubavi Srca Isusova. To ću učiniti iz uvjerenja da taj dokument sadrži Papinu duhovnu oporuku i da na najautentičniji način progovara o njemu samome i njegovu poslanju.
Dilexit nos (Uzljubi nas), riječi su kojima papa Franjo započinje encikliku. Riječima o ljubavi Isusova Srca zatvara se jedan pontifikat, a otvara nova dubina svjedočanstva da je Bog nas prvi ljubio (usp.
1 Iv 4,10) i da njegovo srce kuca srcem Isusa Krista u njegovoj Crkvi, u sakramentima, u siromasima, onima koji tuguju, gladnima pravednosti, bolesnima - ukratko, u svima s kojima se poistovjetio sam Gospodin.
Ova enciklika, nastala u predvečerje života pape Franje, živi je govor njegova srca. Vjerovao je da samo ono što dolazi iz srca može dotaknuti srca ljudi. Stoga nije tražio savršenstvo, nego milosrđe. Nije inzistirao na slovu zakona, nego na Duhu koji čini sve novo i podsjeća da je naše ime urezano u Božji dlan (usp. Iz 49,16).
Tri su poruke ove enciklike koje u ovoj prigodi želim istaknuti prisjećajući se pontifikata pape Franje: Srce koje opaža Božju prisutnost, Srce koje kuca ljubavlju te Srce koje gori plamenom nježnosti. Riječ je dakako o Kristovu Srcu koje je u vječnost primilo pastira koji je znao da je ljubljen i koji se nikome nije ustezao ponoviti riječi: Bog je nas prvi uzljubio (usp. 1 Iv 4,10).
1. Srce koje vidi Boga
Ništa nas ne može rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu, Gospodinu našem (usp. Rim 8,39), piše sveti Pavao, apostol naroda koji svoj misionarski zanos duguje upravo iskustvu Božje milosrdne ljubavi. Ta je ljubav Kristova progonitelja preobrazila u gorljiva zagovornika. Kao da su te riječi, koje odražavaju sigurnost u Božju vjernost, ušle u samu srž života i poruke pape Franje. Isusovačka formacija osposobila ga je za duhovno razlučivanje u kojemu se um i srce usklađuju svjetlom Božje riječi. Jedno bez drugoga ne ide: um bez srca ni srce bez uma, ali njihova prava usklađenost moguća je samo u ukorijenjenosti u sigurnost da je Bog nas prvi ljubio. Ta sigurnost razgoni strah i daje nam odvažnost priznati vlastite stranputice, a usmjeriti korake onamo kamo Bog želi. Stoga već na samom početku enciklike Papa nam posreduje temeljno iskustvo da nas Kristovo otvoreno Srce predusreće i čeka bez uvjeta ne polažući nikakav prethodni zahtjev da bi nas volio i ponudio nam svoje prijateljstvo (usp. Dilexit nos, 1). U takvu se odnosu rađa teologija pogleda, kontemplacija života, duhovnost blizine, rađa se osjećaj za Crkvu - sentire cum Ecclesia - izraz tako drag svetom Ignaciju i blizak svakom isusovcu.
U svijetu koji je slijep pored očiju, jer ne zna gledati bez suda, niti vidjeti osim kroz prizmu korisnosti ili moći, papa Franjo pozivao nas je na povratak srcu koje vidi. To je zahtjev evanđeoskog realizma koji je snažno izrazio i papa Benedikt XVI. u svojoj enciklici „U nadi spašeni“ riječima: „Onaj koga ljubav dotakne počinje shvaćati što 'život' stvarno jest.“ (Spe Salvi, 27). A ljubav nas dotiče u srcu, ne u umu. Srce koje nije oživljeno ljubavlju ne vidi i ne razumije.
Razumijemo stoga zbog čega je u pontifikatu pape Franje susret imao prvenstvo pred doktrinarnim definicijama. Htio je da današnji čovjek osjeti da je voljen i da mu iskustvo Božje ljubavi izoštri pogled. Znao je da se samo na taj način istina ne nameće kao zapovijed, nego prima kao nužnost duše koja diše u Bogu. Papa je znao da površnost naše kulture potiče neosjetljivost i krutost srca, čime potiskujemo sposobnost prepoznati Božje djelovanje u povijesti i logiku njegove ljubavi koja blaženima proglašava siromahe, gladne i žedne pravednosti, ožalošćene, prognane.
Papa istančanim realizmom piše da je ravnodušnost pred suzama starice koja plače za ubijenim rođacima ili priziva smrt pred razorenim domom, znak svijeta bez srca (usp. Dilexit nos, 22). Tim istim realizmom srca pozivao nas je da u beskućniku prepoznamo priliku za susret, a ne društveni problem; u migrantici kćer izgubljenu u svijetu nepravde, a ne teret; u umirućem mogućnost novog početka, a ne kraj.
Srcem očišćenim ljubavlju Papa je prepoznavao Božje tragove tamo gdje bi mnogi rekli da Bog šuti. Znao je da pred nepravdom ne šuti Bog, nego čovjek. Znao je da šutnja pred patnjom bližnjega nije neutralnost, nego suučesništvo i zato je progovarao.
Dok slavimo ovu Euharistiju za pokoj Papine duše, intenzivnije doživljavamo njegov poziv na povratak k srcu jer, kako sam kaže, „ako u njemu vlada ljubav, osoba doseže vlastiti identitet na cjelovit i blistav način, jer je svako ljudsko biće stvoreno nadasve za ljubav, u svojim najdubljim nitima sačinjeno je kako bi ljubilo i bilo ljubljeno“ (usp. Dilexit nos, 21).
Vjerujemo da je papa Franjo u Srcu Kristovu našao puninu vlastitoga identiteta i da u vječnosti uživa ljubav kojoj je na zemlji težio i koju je nesebično svjedočio.
Neka i nama Gospodin podari srce koje vidi. Neka nam pomogne da ne promatramo druge ljude kroz njihove pogreške, nego u svjetlu dara otkupljenja; da ne promatramo Crkvu samo kroz njezine rane, nego u slavi proslavljene Kristove Zaručnice; da ne promatramo svijet kao prijetnju, nego kao polje posijano za uskrsnu žetvu.
2. Srce koje kuca ljubavlju
U drugom dijelu svoje enciklike papa Franjo nas primjerima iz Evanđelja podsjeća na geste kojima je Krist pokazivao svoju ljubav prema čovjeku. Riječ je o konkretnim gestama blizine, otvorenosti, koračanja ususret, pogledima, riječima, emocijama koje je izražavao.
Upravo tu Kristovu konkretnost, blizinu, neposrednost i spontanost papa Franjo uzeo je kao model svoje pastirske službe. Ne traži li današnji čovjek upravo to: uvjeravanje djelom, ne sloganima niti ideologijama; srce koje čovjeka promatra kao osobu, a ne kao slučaj?
Pontifikat pape Franje možda nije bio doktrinarno izoštren kako bismo očekivali, ali je obilovao gestama koje su propitivale i samu teološku znanost sileći je da rješenja ne traži u apstraktnosti ideja, nego u konkretnosti vjerničkoga života. Pritom se papa Franjo nije bojao biti neshvaćen. Znao je da se istina ne usvaja pljeskom i znao je nositi teret nerazumijevanja i neprihvaćanja.
U tom svjetlu, njegove geste: odlasci u zatvore, pranje nogu, zagrljaji koje je dijelio s djecom i bolesnima, susreti s migrantima, molitve u tišini nad grobovima zaboravljenih nisu bile tek simbolične. Bile su puls njegova srca i prst koji upućuje na ljubav Presvetog Srca Isusova.
Pobožnost Presvetome Srcu Isusovu Papa je držao bitnom za naš kršćanski život ukoliko ona označava punu otvorenost vjere i poklonstva otajstvu i božanske i ljudske Kristove ljubavi (usp. Dilexit nos, 83). Osjećaji Kristova srca za Papu nisu metafora, nego smatra da upravo u ljubavi Kristova „srca od mesa“ nalazimo božansku ljubav, pronalazimo „beskonačno u konačnome“ (usp. Dilexit nos, 67). Pobožnost njegovu Srcu štiti nas od „duhovnosti bez tijela“, vjere bez djela, dualizma koji se stvara između zajednice i pastira usmjerenih samo na izvanjske aktivnosti, na reforme struktura lišene evanđelja, svjetovne projekte i sekularna promišljanja (usp. Dilexit nos, 88).
Danas kad Papino srce više ne kuca među nama, možda još snažnije osjećamo njegov ritam. Neka nam ova tišina njegove smrti bude poziv da se vratimo srcu koje doista kuca ljubavlju. Srcu u kojemu ljubav nije ideja nego čin, srcu koje zna plakati sa zaplakanima i radovati se s radosnima. Samo srce koje je kucalo iz ljubavi, nakon smrti kuca još jače.
3. Srce koje gori plamenom nježnosti
„Ljubav za ljubav“ naslov je posljednjeg poglavlja Papine posljednje enciklike. U njemu nas poziva da ponudimo Srcu Kristovu nove mogućnosti širenja plamena njegove žarke nježnosti u ovom svijetu. Papa drži da najprikladniji način na koji to možemo učiniti jesu djela bratske ljubavi kojima liječimo rane Crkve i svijeta (usp. Dilexit nos, 200).
U ognju Božje ljubavi nalazi se istinska moć evanđelja. Uistinu, Krist nije osvojio svijet ni riječima ni suhom logikom ni golom snagom, nego Srcem koje se iz ljubavi dalo probosti. Nismo spašeni teorijama, nego ranama, Ljubavlju koja ide do kraja (usp. Iv 13,1).
„Ovo je Srce koje je toliko ljubilo ljude“, rekao je sam Isus svetoj Margareti Mariji Alacoque. I upravo to Srce, izmučeno, probodeno, otvoreno, srce je Crkve. To je plamen iz kojega je Crkva na Duhove rođena i iz kojega crpi snagu uskrsnuća usred smrti i progonstva. Kristovo probodeno Srce ostaje otvoreno za svu vječnost kako bi bez prestanka izlijevalo milosrđe na ovaj svijet. Papa Franjo bio je duboko svjestan te istine i nije želio ostaviti Crkvu u hladnoći i krutosti formalizma. Samoj je Crkvi želio ukazati na potrebu za ljubavlju „kako Kristovu ljubav ne bi zamijenila prolaznim strukturama, obuzetošću prošlim vremenima, obožavanjem vlastitog mentaliteta, fanatizmom svih vrsta koji na kraju zauzimaju mjesto besplatne Božje ljubavi koja oslobađa, oživljava, raduje srce i hrani zajednice“ (Dilexit nos, 219).
Draga braćo i sestre, živote osoba koje nose odgovornost kakvu imaju rimski prvosvećenici možemo prosuditi tek iz stanovitog odmaka. Iako nije ni vrijeme ni mjesto donositi sud o pontifikatu pape Franje, usudit ću se ovdje reći kako je sȃm htio da njega i njegovo duhovno naslijeđe razumijemo kroz prizmu ljubavi Božanskog Srca Isusova (usp. Dilexit nos, 217). Bez sumnje, tko se dade zapaliti plamenom Kristova Srca, nosi i križ. I papa Franjo ga je nosio. Nije bježao od vatre kritika, nije izbjegavao vjetrove protivljenja i led nerazumijevanja. Ali u svemu tome gorjela je ljubav prema Kristu i njegovu Tijelu, Crkvi, napose prema siromasima i onima na rubu društva.
Ako smo papu Franju doživljavali reformatorom, onda je to znak da smo se sami udaljili od izvora. Ako smo ga doživljavali revolucionarom, onda smo zaboravili ono što je neumorno ponavljao, a to je da Bog svoje Kraljevstvo ne gradi na ruševinama postojećeg svijeta nego ga preobražava iznutra. Volio je Crkvu jer je Kristova zaručnica, volio je Krista kao Boga živoga koji djeluje u povijesti i računa s našom krhkošću. Volio je čovjeka u njegovoj konkretnosti kao onoga kojega je Bog prvi uzljubio i dao se na križ za svakoga od nas „dok još bijasmo grešnici“ (Rim 5,8).
Htio je da se čuvamo aktivizma bez duše i pobožnosti bez konkretnih djela ljubavi. Pozivao nas je da dopustimo Bogu da nam preobrazi srce ognjem svoje ljubavi kako bismo je širili svijetom jer: „Samo će njegova ljubav omogućiti novo čovječanstvo“ (Dilexit nos, 219).
Dok danas molimo za pokojnoga papu Franju, molimo i da u zajedništvu proslavljene Crkve ne prestane moliti za žar ljubavi ove putujuće. Neka njegovo srce, sjedinjeno sada sa Srcem Kristovim, kuca u vječnosti kao molitva za sve nas.
Papa Franjo ostavio nam je bogato duhovno nasljeđe milosrđa, blizine s potrebitima, susretȃ i nade. Najbolji način da mu zahvalimo jest da nastavimo živjeti evanđeosku ljubav izlazeći izvan zidina egoizma i samodostatnosti ususret čovjeku.
Neka nam u tom nastojanju pomogne zagovor Blažene Djevice Marije, Majke milosrđa i Utjehe žalosnih, koju je Papa toliko častio.
Na koncu, u duhu vjere, molimo Boga da svome sluzi Franji kojega je na zemlji postavio za namjesnika Kristova podari vječnu radost. Neka mu obilno nagradi svaku suzu, svaki osmijeh, svaku žrtvu učinjenu iz ljubavi i uresi ga vijencem vječne slave. Amen.
