Riječ Nadbiskupa

 
Draga braćo i sestre,
dok nam je duh još zaokupljen svetopisamskim tekstom o muci Gospodina našega Isusa Krista po sv. Luki (22,14 - 23,56), u kojemu smo pratili našega Spasitelja na njegovu putu predanja i ljubavi, u sebi osjećamo duboku tišinu. To nije tišina praznine, ravnodušnosti ili bešćutnosti, nego tišina duše dotaknute misterijem. To je sveta tišina pred otajstvom koje nadilazi riječi, pred licem Raspetoga u kojem se zrcali Božje srce. U njoj dozrijeva razumijevanje, u njoj se rađa molitva, kuša vjera.

Danas slavimo Cvjetnicu, a liturgijska čitanja uvode nas u tjedan proslave velikih otajstava muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova. Danas s Kristom ulazimo u Jeruzalem kličući zajedno s istim onim Jeruzalemcima koji će za koji dan svoga Kralja pratiti do Golgote. Isti narod koji ga danas pozdravlja uskoro će vikati: „Raspni ga!“ Nije li to slika ljudskoga srca? Srce koje voli, ali i izdaje. Srce koje slavi, ali i zaboravlja. Isus je znao što ga čeka i znao je da samo probodenim srcem može izliječiti podvojenost ljudskoga srca.

Pred nama je križ. To je središte naše vjere - simbol koji su u početku mnogi odbacivali kao sramotu i ludost, a koji je po Kristu postao mjesto Božje objave, teološko mjesto (locus theologicus) - u kojem se razotkriva tko je Bog i tko smo mi. Križ je Božji govor svijetu, ne samo riječima, nego i djelom. Križ ne nudi teorije, nego predanje. Ne traži tumačenja, nego daje odgovore. Zato smo danas ovdje s pogledom usmjerenim prema Raspetome i s pitanjem koje odzvanja u srcu svakoga vjernika: „Što se doista dogodilo na križu? Što uopće znači da je Isus umro za nas?“.

Je li to bio Božji gnjev? Je li to bila kazna ili tragedija? Ili je to bilo nešto drugo, nešto što nam jedino ljubav može protumačiti? U ovoj homiliji želio bih zajedno s vama razmatrati tri duboke istine o križu. Te tri istine nisu filozofske konstrukcije, nego plod samih riječi Svetoga Pisma i razmatranja pobožnih vjernika, teologa i svetaca. Te istine glase: križ ne mijenja Boga, nego ga objavljuje; križ ne opravdava nasilje, nego razotkriva ljubav; križ ne ostaje tragedija, nego je početak pobjede.

U tom duhu, s vjerom i poniznošću, uđimo u razmatranje otajstva križa koji nam ne nudi lake odgovore, ali nam otkriva lice Boga koji ljubi do kraja.
 
1. Križ ne mijenja Boga, nego ga objavljuje
Braćo i sestre, u vremenu kad je lako upasti u zamku pogrešnih slika o Bogu - te slike susrećemo nekada i u knjigama Staroga Zavjeta, koje „sadržavaju također ono što je nesavršeno i uvjetovano vremenom“[1] - valja se zaustaviti pred križem i dopustiti mu da nas pouči. Križ nije sredstvo koje mijenja Boga, nego nam objavljuje kakav Bog jest.

Crkva nas u svome Katekizmu jasno poučava da Isus ljudima „pokazuje neizmjerno milosrđe svoga Oca i neizmjernu 'radost' koja biva na nebu zbog jednog obraćenog grešnika“ (usp. Lk 15,7). Najviši dokaz takve ljubavi bit će žrtva vlastitog života 'na otpuštenje grijeha' (Mt 26,28)“ (KKC 545). On je: „slobodno prihvatio svoju muku i smrt iz ljubavi za svoga Oca i za ljude koje Otac hoće spasiti.“ (KKC 609). Isus svojim životom i smrću utjelovljuje Očevu ljubav.

Sveti Ivan piše: „Bog je tako ljubio svijet te je dao Sina svoga Jedinorođenca“ (Iv 3,16). Ljubav je početak, ljubav je sredina, ljubav je dovršetak. A ta Isusova ljubav ne uzmiče ni pred najvećom žrtvom, pred trenutkom smrti: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,13).

Papa Benedikt XVI., teolog dubokih uvida i pastir nježna srca, u djelu Isus iz Nazareta piše da na križu Isus osobno ispunja ono što je navijestio u Govoru na gori. Kaže: „On ne poznaje mržnju. Ne priziva osvetu. Moli oproštenje za one koji ga stavljaju na križ i razlaže tu prošnju: 'ne znaju što čine'.“[2] To je ključna rečenica. Bog ne dolazi na svijet da bi nas pokorio, nego da bi nas zagrlio u slabosti i neznanju. Bog ne odgovara na grijeh mačem, nego srcem probodenim iz ljubavi.

Zato je križ za nas otajstvo u kojemu gledamo Božju nježnost i milosrđe, beskonačno prihvaćanje. Isus na križu jest Božji odgovor na našu tamu. On je Božje „ljubim te“ upisano u tijelo, u krv, u tišinu, u napuštenost, u svaku našu patnju.

Isus nije umro da bi nas Bog mogao voljeti. Isus se predao na smrt zato što nas Bog već voli. Križ je znak te ljubavi.

Dragi vjernici, neka nam to bude temelj vjere: križ ne mijenja Boga, nego objavljuje Boga koji je ljubav. To je početak evanđelja. To je naš mir. To je nada koju nosimo u svoje domove, u bolesti, u sumnje. Križ je lice Božje ljubavi do kraja.
 
2. Križ ne opravdava nasilje, nego razotkriva ljubav
Braćo i sestre u Kristu, postoje slike o Bogu koje nisu uvijek prikladne, koje ni razum ni srce ne prihvaćaju.

Isus nam je objavio Oca nebeskoga u prispodobama o milosrdnom ocu, o pastiru koji traži izgubljenu ovcu, o liječniku koji dolazi bolesnima. One se s lakoćom utiskuju u naša srca i poručuju da je Bog Otac koji sam uzima teret sina na svoja ramena.

Sveti Toma Akvinski uči da nije bilo prikladnijeg sredstva za naše spasenje od Kristove muke jer po njoj „čovjek spoznaje koliko ga Bog ljubi i potaknut je da ga ljubi zauzvrat, a u toj se ljubavi sastoji savršenstvo ljudskog spasenja.“[3]
Križ nas poziva da otvorimo srce pred ljubavlju. Tko može ostati ravnodušan kad vidi Boga koji se iz ljubavi predaje u ruke ljudi? Tko može ostati isti kad shvati da Bog ne zaustavlja zlo silom, nego ga pobjeđuje ljubavlju?

Križ nas ne optužuje, nego nas poziva na odgovor. To je križ našega Gospodina: ne zrcalo osude, nego otvoreno srce. Križ ne opravdava nasilje. Križ razotkriva ljubav. I zato nas križ ne ostavlja onakvima kakvi jesmo, nego nas potiče da budemo ono što smo pozvani biti: ljudi ljubavi, ljudi koji vjeruju, nadaju se i ljube jer su doživjeli da ih je Bog prvi ljubio.
 
3. Križ ne ostaje tragedija, nego je početak pobjede
Draga braćo i sestre, mogli bismo pomisliti da je križ kraj. Kraj jedne nade, jednoga života, jedne priče. Gospodin, koji je činio dobro, koji je liječio bolesne, koji je praštao grešnicima, koji je govorio o Ocu punom milosrđa sada visi razapet i ostavljen. Ljudi su se razišli. Učenici su se sakrili. Nebo se zamračilo. Tko bi tada rekao da je taj trenutak boli, sramote i smrti početak najveće pobjede koju je svijet ikada vidio?

Ali upravo je to otajstvo križa. Križ nije zadnja riječ. Križ nije Božji poraz. Križ je Božja vjernost do kraja. Krist ne umire zato što je izgubio, nego umire jer je dovršio poslanje koje mu je Otac povjerio. On ne umire s riječima razočaranja, nego ostvarenja: „Dovršeno je.“ (Iv 19,30). Isusov posljednji uzdah nije bio uzdah nemoći, nego usklik pobjednika. Svojim posljednjim dahom udahnuo je novi život svemu stvorenome.

I već tada jedan poganin, rimski satnik, vojnik koji je bio zadužen za smaknuće, promatra umirućeg Isusa i izriče proročke riječi: „Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!“ (Mk 15,39). Prvi poganin koji prepoznaje tko je Isus jest onaj koji je gledao kako umire. Križ ima snagu otvoriti oči srca. Križ razotkriva tko je Isus. I križ razotkriva tko je Bog.

Bog na križu ne odbacuje pravdu, nego je ispunja ljubavlju. Na križu se svetost ne gubi, nego se očituje u potpunosti. Na križu milost ne iščezava, nego doseže svoj vrhunac.

I zato, dragi vjernici, križ nije samo podsjetnik na patnju, nego drvo života. Križ nije mjesto smrti, nego zalog uskrsnuća. Križ nije kraj, nego početak. Križ nas ne zatvara u tugu, nego nas otvara nadi. Križ ne šuti, nego govori. I njegova je poruka jasna: Ljubav je jača od grijeha. Nada je jača od tame. Život je jači od smrti. I mi danas znamo: ako s njime umiremo, s njime ćemo i živjeti. Ako s njime nosimo svoj križ, s njime ćemo i uskrsnuti.

Neka nam križ ne bude samo predmet pobožnosti, nego ključ za razumijevanje našega života. Kad gledamo križ, gledajmo ga kao znak pobjede, vjernosti, ljubavi koja nikada ne prestaje, jer križ je put koji vodi prema svjetlu uskrsne zore.
 
Draga braćo i sestre, na Cvjetnicu, kojom započinjemo Veliki tjedan, pozvani smo ne samo sjećati se Kristove muke, nego još više otvoriti srce otajstvu njegove ljubavi. Promatrali smo križ. Osjetili smo njegovu težinu. Razmatrali smo što se ondje dogodilo. I sada nas Gospodin ne ostavlja samo s emocijama, nego nam upućuje poziv. Križ je Božji govor čovjekovu srcu: i danas, i sada.

Veliki tjedan koji je pred nama nije tek liturgijski okvir. To je Božja molba čovjeku. To je tjedan u kojem nas Bog poziva da se više ne krijemo, da više ne sumnjamo u njegovu blizinu, da više ne izgovaramo opravdanja. U Velikom tjednu ne slavimo samo ono što je Isus učinio, nego otvaramo dušu da to učini i za nas, sada: osobno i duboko.

Neka nam u srcima ostanu tri jednostavne, ali snažne poruke za ove svete dane:

Križ nije razlog za strah, nego poziv na divljenje. Sin je Božji takav da radije umire, nego da prestane ljubiti.

Križ nije naša osuda, nego poziv na ljubav.

Križ nije kraj puta, nego vrata prema uskrsnuću. Ako s Kristom umremo grijehu, s njime ćemo i uskrsnuti.

Neka nam ovaj Veliki tjedan bude vrhunac liturgije, hodočašće ljubavi. Neka nas križ ne zaustavi, nego povede do uskrsnuća. Amen.