Riječ Nadbiskupa

 
Braćo i sestre u Kristu,
naš današnji blagdan svetoga Leopolda Bogdana Mandića duboko je prožet evanđeoskom radošću i pozivom na obnovu vjernosti Dobrome Pastiru, Isusu. U središtu Božje riječi čujemo Isusa kako govori: „Ja sam vrata ovcama. (…) Kroza me tko uđe, spasit će se“ (Iv 10,7.9). On je i pastir dobri koji život svoj polaže za ovce (Iv 10,11). To su riječi koje ne ostavljaju prostora ravnodušnosti, nego traže odgovor.

U svetome Leopoldu, zaštitniku vaše župe, prepoznajemo snažan lik onoga koji je poslušao glas Dobroga pastira, nasljedovao njegovo milosrđe i vjerno služio u srcu Crkve. Papa Ivan Pavao II. nazvao ga je „herojskim slugom pomirenja i pokore“. U homiliji na dan njegove kanonizacije kazao je da se veličina skromnoga kapucina fra Leopolda Bogdana nije nalazila u izvanjskim velikim djelima, nego isključivo „u žrtvovanju samoga sebe, u darivanju, dan za danom, tijekom cijelog svoga svećeničkog života, to jest tijekom 52 godine - u šutnji, u razboritosti, u poniznosti male ispovjedaonice: 'dobri pastir prinosi svoj život za ovce'. Uvijek je bio tu, spreman i nasmijan, razborit i skroman, diskretan i vjeran otac duša, učitelj pun poštovanja i razumijevanja i strpljiv duhovni savjetnik.“[1] U odnosu na samoga sebe sveti je Leopold izrekao riječi: „Ako bi bilo moguće, trebali bismo proći zemljom, poput sjene koja ne ostavlja traga.“

Iako on sam to nije želio, niti se trudio oko zemaljske slave, njegov je život ostavio dubok trag u Crkvi po dušama kojima je posredovao Božje milosrđe.

Kao župna zajednica pozvani smo danas, nadahnuti primjerom života svetoga Leopolda razmatrati tri temeljne duhovne zadaće na koje upućuje Evanđelje: prepoznati glas Dobroga Pastira u svijetu punom lažnih glasova; očitovati u milosrđu istinsko lice Crkve te vjerovati Crkvi kao sakramentu spasenja i Kristove prisutnosti među nama.
 
1. Glas Dobrog Pastira
Isus koristi sliku pastira i ovaca kako bi nam objasnio duboku istinu o našem odnosu s njime. Kaže da pastir ovaca „ovce svoje zove imenom pa ih izvodi. A kad sve svoje izvede, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas.“ (Iv 10,3-4). Ova slika preuzeta je iz života pastira u Palestini Isusova vremena. Isus ju je iskoristio da nam na slikovit način prenese duboku teološku istinu: Bog poznaje svakoga od nas po imenu i poziva nas osobno, a oni koji slušaju njegov glas to čine jer u dubini svoga bića prepoznaju Onoga koji im želi dobro. Kao što ovce slijede pastira jer „poznaju njegov glas“, tako i kršćanin iz nutarnje osjetljivosti za Božju riječ prepoznaje Kristovu prisutnost ondje gdje je svijet ne vidi. U tom prepoznavanju nalazi vlastiti orijentir i sigurnost.

U svijetu u kojem živimo - gdje su glasovi brojni, a istina relativizirana - prepoznati glas Dobroga Pastira znači imati srce koje razlučuje, uho koje se ne da zavesti praznim obećanjima i savjest oblikovanu Evanđeljem.

Sveti Augustin, razmatrajući ovaj odlomak evanđelja, u jednoj homiliji piše da je on namijenjen onima koji se hvale da mogu činiti dobro i živjeti dobro i bez Krista pa kaže: „Ako ne ulaze kroz vrata, što im koristi to čime se hvale? (…) Nikomu nije pak prava ni sigurna nada vječnoga života ako ne upozna život koji je Krist i ako ne uđe u ovčinjak kroz vrata“. Nadodaje da malo koristi dobro živjeti onima koji „ili ne znaju svrhu dobra življenja zbog sljepoće ili je preziru zbog nadutosti.“[2]

Slušanje Krista nije individualna duhovna vježba, nego uvod u poslanje: onaj tko prepoznaje glas Dobrog Pastira, postaje sposoban i sam pomoći drugima da ga prepoznaju.

Katekizam Katoličke Crkve podsjeća nas da je vjernik pozvan na nutarnju slobodu slušanja i razlučivanja u svojoj savjesti. „Savjest je najskrovitija jezgra i svetište čovjekovo, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odjekuje u njegovoj nutrini“ (KKC, br. 1776). U svijetu medijske buke, ideoloških manipulacija i duhovne raspršenosti, savjest postaje mjesto gdje se događa susret s Dobrim Pastirom. No da bi se Božji glas jasno čuo, potrebno je oblikovati savjest u svjetlu Kristove istine, što znači: tražiti istinu, čitati Sveto pismo, primati sakramente, slijediti pouzdan nauk Crkve i svjedočenje i savjete osoba uzorna života (usp. KKC, br. 1785). Kakvo nam svjedočenje pruža život svetog Leopolda?

Pouzdano možemo reći da je on bio čovjek dubokog nutarnjeg slušanja. Nije tražio pozornicu svijeta, niti se borio za glas u javnom prostoru. Ipak, njegov se glas najsnažnije čuo upravo među ljudima različitih profila i naobrazbe. Nitko iz susreta s njime nije odlazio isti.

Papa Ivan Pavao II. na dan njegove kanonizacije rekao je kako je u ljudskim očima život svetog Leopolda izgledao „kao stablo kojemu je nevidljiva, a okrutna ruka jednu za drugom odrezala sve grane“: nije mogao propovijedati zbog poteškoća u govoru; želio je biti misionar, ali nikad nije otputovao u misije zbog krhkoga zdravlja. Misije je zamijenio ispovjedaonicom te je kroz suze priznavao: „Bit ću misionar ovdje u poslušnosti i vršenju svoje službe“.

Tako je i bilo. Gotovo tri desetljeća u tišini ispovjedaonice danima je slušao duše ljudi, ali još više slušao je glas Božji. Njegova vjernost molitvi, svakodnevna euharistija, mudrost crkvenih otaca, njegovo predanje Bezgrešnoj Djevici bili su izvori iz kojih se hranila njegova sposobnost razlikovanja Božjeg glasa od glasova napasti, očaja i sebičnosti. Imao je dar čitanja srca, pa su mnoge duše u susretu s njime nalazile utjehu i mir.

Vjernici su znali da u njemu mogu prepoznati glas i srce pastira koji poznaje njihove boli i nevolje. Okrijepljeni utjehom sakramenata zadobivali su snagu odbiti glasove koji udaljuju od istine, od Crkve, od vlastite savjesti i odgovornosti. To su glasovi onih koji dolaze da ukradu, zakolju i pogube (usp. Iv 10,10): glasovi hedonizma, relativizma, sebičnog individualizma. Ti su glasovi zavodljivi, govore rječnikom koristi, užitka i lažne slobode. No glas Krista, Dobroga Pastira, govori jezikom križa. To je jezik istinske slobode, ljubavi i spasenja.
 
2. Lice milosrđa
Jedna od najdirljivijih slika koju nalazimo u Svetome pismu jest ona gdje pastir, vidjevši kako janje odmiče od stada, ne viče i ne kažnjava, nego ga pronalazi, podiže i nosi na svojim ramenima. Takav je naš Bog: nije udaljeni, hladni sudac, nego milosrdni Otac koji dolazi ususret grješniku. Isus nam se objavljuje ne samo kao Pastir koji vodi, nego i kao onaj koji liječi, tješi, podiže i prašta: „Kao pastir pase stado svoje, u ruke uzima jaganjce, nosi ih u svome naručju, i brižljivo njeguje dojilice“ (Iz 40,11). To je biblijska slika Boga koji svojom nježnošću nadilazi našu sliku pravednosti.

Kao što dobar liječnik ne odbacuje bolesnog pacijenta, nego mu se još više posvećuje, tako i Dobri Pastir traži ranjene, izgubljene, one koji su sami sebe prestali tražiti. Krist nas ne ostavlja kad padnemo, nego nam je upravo tada najbliži.
Sveti Leopold vjerno je slijedio savjet svoga duhovnog oca svetoga Franje Asiškoga kojemu se pripisuju riječi: „Kad vidiš brata u grijehu, ne gledaj ga s visoka, nego se sjeti da si i ti prah i pepeo.“ To je logika pastira koji ne prezire slabost, nego u njoj prepoznaje priliku za ljubav. Sveti Leopold upravo je u ispovjedaonici živio to Božje srce govoreći: „Božje milosrđe je veće od svih naših očekivanja“[3] i primajući pokornike s dubokim poštovanjem. Njegova je svetost ostavila traga jer je bio duboko svjestan Božje nježnosti. Njegova ispovjedaonica bila je mjesto gdje su ljudi ponovno susretali samoga Krista, Pastira koji dolazi tražiti izgubljene (usp. Lk 15,4).

U vremenu kada se grijeh često poriče ili banalizira, a savjest otupljuje, Crkva mora ponovno naučiti jezik Dobroga Pastira: jezik istine, ali izgovorene s nježnošću; jezik poziva na obraćenje, ali bez osude; jezik ljubavi koja liječi, a ne optužuje.
U svijetu obilježenom ranama ratova, duhovne praznine, napuštenosti, razorenih obitelji Krist sve nas poziva da budemo pastiri jedni drugima. To se osobito odnosi na one kojima su u Crkvi povjerene službe, jer svrha svake crkvene službe jest briga za duše vjernika. Pastir treba biti među narodom, ne kao nadglednik s visoka, nego kao suputnik, kao onaj koji poznaje rane svoga naroda i donosi balzam Evanđelja.

Stoga, braćo i sestre, ako želimo nasljedovati Dobroga Pastira, moramo poput svetoga Leopolda postati znak Božje blizine: u vlastitim obiteljima, na radnome mjestu, u župnoj zajednici. Neka se po nama ljudi iznova osjete vrijednima, voljenima i pozvanima na uzvišene stvarnosti.
 
3. Vrata kroz koja se ulazi k Ocu
U Evanđelju Isus izgovara riječi: „Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti“ (Iv 10,9). Ova izjava u sebi nosi dvostruki smisao: Isus je i vrata i čuvar vrata. To odgovara njegovoj usporedbi iz pastirskoga života. Naime, u pastirskim torovima u brdima nije bilo drvenih vrata. Pastir bi sam legao na ulaz, tijelom štiteći ovce. On je bio vrata i nitko nije mogao ući, a da nije prošao preko njega.

Sveti Augustin u tumačenju ovih Isusovih riječi kaže: „Ulaziti kroz Krista znači misliti prema samoj vjeri; izlaziti pak po Kristu, znači po istoj vjeri također vani djelovati, tj. pred ljudima.“[4]

Drugi vatikanski sabor nas uči da je Crkva „stado za koje je sam Bog unaprijed navijestio da će mu biti pastirom i čije ovce - makar njima upravljali ljudski pastiri - bez prestanka vodi i hrani sam Krist, Dobri pastir i Knez pastirȃ“ (Lumen gentium 6). Crkva nije zamjena za Krista, nego produženje njegove prisutnosti u povijesti. Isus nam otvara put k Bogu. On je vrata kroz koja postaje moguć pristup k Bogu. „Po njemu”, kako piše sveti Pavao, „imamo pristup Ocu“ (Ef 2,18). 
Sveti Leopold Mandić poznat je kao zagovornik jedinstva Kristove Crkve. Iz svoje rodne Boke Kotorske u srcu je ponio bol zbog razjedinjenosti kršćana. Svojim je životom i žrtvom želio pridonijeti jedinstvu drugih kršćana s Katoličkom Crkvom. Kad se njegova želja za misijama i radom na uspostavi takva jedinstva nije ostvarila, ponizno je prihvatio poslanje ispovijedanja rekavši da će svaka duša koja mu se obrati biti njegov „Istok“.

U današnje doba, kad sve više ljudi tvrdi da vjeruju u Boga, ali ne žele imati ništa s Crkvom, moramo imati hrabrosti reći da Crkva nije ljudsko nego Božje djelo. Moramo imati hrabrosti reći i da je Krist jedini Spasitelj svih ljudi i da bez njega nema spasenja. Onima koji su svetom Leopoldu dolazili opravdavajući svoje grijehe bez volje za pokajanjem, nije se ustručavao snažno zaprijetiti da će umrijeti u svojim grijesima ako se ne pokaju. Znao je da se zalutale duše ne može dovesti k svjetlu tepajući im, umanjujući njihov grijeh ili ga nazivajući drugim imenom. Ako se zbog lažnog obzira ili prilagodbe svijetu budemo ustručavali nastupiti odvažno poput svetog Leopolda, mnoge duše mogu biti izgubljene za vječnost. 
 
Draga braćo i sestre, pozvani smo živjeti u Crkvi i osjećati s Crkvom svjesni Kristove prisutnosti među nama: u svetoj misi, u zajedničkoj molitvi, u brizi za siromašne, u katehezi, u sakramentima, posebno ispovijedi i pričesti, u zajedničkoj kršćanskoj borbi protiv duhovne hladnoće, ravnodušnosti i grijeha.

Vaš sveti zaštitnik Leopold više je govorio životom negoli riječima. Živio je život žrtve i ljubavi, poput ovce koja poznaje glas Pastira i poput pastira koji ljubi svaku ovcu. U njegovu su glasu mnogi prepoznali Isusa i vratili se vjeri i životu milosti.
Molimo danas da i mi postanemo narod koji poznaje Kristov glas, koji širi milosrđe i koji živi vjerno u zajedništvu Crkve.

Neka sveti Leopold zagovara ovu župu, neka ova crkva bude kuća Dobroga Pastira i neka svaki naš dan bude jedan korak bliže vječnosti gdje ćemo s nepomućenom radošću govoriti: „Gospodin je pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam“ (Ps 23,1). Amen.