Riječ Nadbiskupa

 
Dragi bogoslovi i odgojitelji,
slavimo danas svetkovinu Presvetog Srca Isusova. Bog nam po ovoj svetkovini otkriva da naša vjera nije filozofija, neki pravac, svjetonazor ili još gore – neka ideologija. Ne, mi vjerujemo u osobnog Boga i taj Bog ima srce.
U Isusu Kristu nam je pokazao što misli o čovjeku i što želi za svakoga od nas. Svojim utjelovljenjem, Krist je na „jedinstven i neponovljiv način prodro u misterij čovjeka, ušao mu u 'srce'“. Zato se „misterij čovjeka doista rasvjetljuje jedino u misteriju utjelovljene Riječi.“[1]
Dok razmatramo danas otvoreno Božje Srce, koje je tako ljubilo svijet (usp. Iv 3,16), uočavamo tri osobite ljubavi kojima Bog prilazi svakome od nas. Božja ljubav prema nama očitovala se u daru života, u daru otkupljenja i u daru poziva i životnog poslanja. Svakoj se od ovih ljubavi može biti vjeran ili nevjeran.
 
I. Ljubav Božja u daru života
Već u ljepoti svega stvorenja koje je Bog povjerio čovjeku iščitavamo Božju nježnost i pažnju. Zato, „naša sveta majka Crkva čvrsto drži i uči da se Bog, počelo i svrha svih stvari,  može s prirodnim svjetlom ljudskog razuma sigurno spoznati iz stvorenih stvari.“[2] Dakle, Boga pronalazi onaj koji Boga traži, pronalazi ga u sebi i u svemu stvorenom svijetu jer „vječna Njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire“ (Rim 1,20).
No vrhunac svega stvorenog je čovjek, „jedino stvorenje što ga je Bog radi njega samoga htio.“[3] Iz ljubavi je stvoren i obilježen tom istom ljubavlju i možemo reći da u sebi nosi trag svoga Stvoritelja. Čovjek je sposoban upoznati samoga sebe, djelovati, u slobodi se davati bratu čovjeku i ući u zajedništvo s Bogom.
„Koje biće ulazi u postojanje okruženo tolikom pažnjom?“, pita se sv. Ivan Zlatousti, i nastavlja: „To je čovjek, velik i čudesan živi lik, u Božjim očima vrjedniji od svekolikog stvorenja; to je čovjek, za kojega postoje nebo i zemlja, i more i cjelokupno stvorenje, čijemu je spasenju Bog pridao toliko važnosti da za nj nije poštedio ni svoga jedinorođenog Sina. Jer Bog nije prestao činiti sve da čovjeka uzdigne do sebe i posadi ga sebi s desne.“[4]
 
a) Odgovornost pred životom ili životarenje.
No, dar života je moguće prezreti i odbaciti. Život i vrijeme koje nezaustavljivo prolazi su nam darovani; to su dragocjeni talenti iz Isusove prispodobe (usp. Mt 25, 14-30). Pred darom života i izazovima koje donosi moguće je zauzeti aktivni stav, stav odgovornosti ili se prepustiti pasivnosti, mrtvilu i životariti.
Donositi razborito svoje odluke, odabrati mudro svoje ciljeve i prioritete znači preuzeti odgovornost za sebe i svoj život. To znači, svjetlom Duha Svetoga pronicati vlastiti život i okolnosti tražeći uvijek i na svakom mjestu ugoditi Bogu.
S druge strane, čovjek koji životari odabire stihijski, bez razboritosti, postupa po nagnućima i postaje biće osuđeno na besmisao. Dragi bogoslovi, bez smisla i cilja mi smo samo lutalice, a lutalica ne zna ni odakle dolazi ni kamo ide. Nažalost, moguće je živjeti duhovni poziv poput lutalice.
Životarenje u duhovnom pozivu ne donosi plodove, a u nutrini srca ostavlja gorčinu, frustraciju i nezadovoljstvo. To se pokazuje kao bijeg u lažnu autonomiju, samodostatnu zatvorenost, u osobni komoditet i duhovnost u kojoj odnos s Kristom ne dotiče realni život.
Mučni oblik životarenja je i neodlučnost. U današnjem suvremenom svijetu veliki broj mladih ljudi živi u kontinuiranom strahu od donošenja odluka, u strahu od preuzimanja odgovornosti pa u nedogled odgađaju temeljne odluke o svome životu. Draži im je privid i bijeg u virtualni svijet, nego realnost koja pred njih stavlja svoje zahtjeve. Život je za njih romansa, banalnost, maštaju o svijetu brzog uspjeha u kojem se ne treba boriti. Odluke su površne, nedosljedne, reducirane na trenutni osjećaj i snažno podložne pritisku i mišljenjima okoline. Bježeći od križa i zahtjevnosti života, odabiru još teži i mučniji križ – križ životarenja i besmisla.
Dragi bogoslovi, birajte život a ne životarenje, tako ćete biti vjerni ovoj prvoj ljubavi koju vam je Bog iskazao u daru života.    
 
II. Ljubav Božja u daru otkupljenja
„Bože, divno si sazdao čovječje dostojanstvo, a još divnije ga obnovio: udijeli nam dioništvo u božanstvu svoga Sina…“, kaže jedna Zborna molitva.[5] Stvaranje čovjeka i dar života darovi su ljubavi Božje, ali dar otkupljenja i spasenja ga nadilazi.
„One noći kad bijaše predan“ (1Kor 11,23) Isus je učinio slobodnu žrtvu samoga sebe jer nas je „do kraja ljubio“ (Iv 13,1). Njegova smrt pobijedila je našu smrt, a njegovo predanje donijelo je oslobođenje od ropstva grijeha. I svakog čovjeka zove na slobodu djeteta Božjega. 
Dijete Božje slobodno je od duha robovanja, njime ne gospoduju strasti, ne klanja se stvorenjima, nego Stvoritelju; nije rob svoga ega, nego čovjek sposoban ljubiti.
Zato hrabro, dragi bogoslovi, jer „ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: Abba! Oče!“ (Rim 8,15).
 
b) Sloboda ili ropstvo.
No moći činiti ono što želim nije sloboda niti je dovoljno da bi čovjek bio sretan. „Prava je sloboda puno više.“, kaže papa Franjo. „Naime, postoji ropstvo koje baca u veće okove od onih tamničkih, ropstvo koje sputava više od napadaja panike, zarobljava više od prisila bilo koje vrste: to je ropstvo vlastitoga ega“, zaključuje papa. Žalosni su „ljudi koji po cijele dane gledaju svoj odraz u zrcalu da vide svoj ego. I ego ih je nadrastao. To su robovi grijeha. Ego može postati mučitelj koji muči čovjeka gdje god da bio i izlaže ga najdubljemu tlačenju, onomu koje se zove 'grijeh' koji nije banalno kršenje nekoga propisa, već životni promašaj i stanje ropstva“ (usp. Iv 8,34).[6]
Hirovitost, neuredna i stihiji prepuštena afektivnost, taština, ponos, oholost, bolesna ambicioznost najgore su ropstvo koje vam se može dogoditi. „Zato smo uzeti u otajstvo (Kristova) života, suobličeni Njemu, s Njime umrli i uskrsnuli, dok ne budemo s Njime kraljevali.“[7] Kraljevati znači surađivati s milošću koja nam se daje u sakramentima, odricati se od ropstva grijeha, da bi Krist vodio naš život. Naše kraljevstvo je kraljevstvo kreposti i bogatstvo nutarnjeg života. Jer, „što je tako kraljevski“, pita se papa Leon Veliki, „kao kada čovjek ravna svojim tijelom pošto je duh podložio Bogu?“[8]
No, vjerujem da ste puno puta u svom mladom životu ponovili riječi sv. Pavla: „Zbilja ne razumijem što radim: ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim - to činim“ (Rim 7,15). Ove nam riječi ukazuju na svu težinu duhovne borbe za našu nutarnju slobodu, za naše srce, koja do smrti neće biti završena. Nekada nam se boriti i do krvi za vjernost Bogu (usp. Heb12,4). No, ta borba za nutarnju slobodu traži puno, traži nas cijele, svu našu osobu. „Slobodu neprestano valja osvajati, nije moguće tek posjedovati je“, kaže sveti papa Ivan Pavao II. „Dolazi kao dar, održava se hrvanjem. (…) Za slobodu plaćaš čitavim sobom - to dakle nazivaj slobodom jer možeš, stalno, uvijek plaćajući, iznova posjedovat sebe.“[9]
Dragi bogoslovi, birajte vjernost daru otkupljenja, birajte istinsku slobodu jer nije moguće služiti dvojici gospodara – vlastitom egu i Bogu, vlastitoj ugodi i Duhu Ljubavi. Birajte Krista, On je sreća!
 
III. Ljubav Božja u daru poziva i životnog poslanja
Dar života, dar otkupljenja i slobode pretače se u treći dar ljubavi izručen čovjeku – to je dar osobnog poslanja. „Nismo mi ljubili Boga, nego – On je ljubio nas“ (1Iv 4,10). Njegova ljubav prethodi našem odgovoru. Osjetili smo Božju naklonost, pažnju i blizinu, uvidjeli smo veličinu Njegova darivanja za nas i zato na Božju ljubav želimo odgovoriti ljubavlju.
Dragi bogoslovi, duhovni poziv otkrili smo u potrazi za voljom Božjom kroz neprestano „prebiranje u srcu“ (usp. Lk 2,19) da odgonetnemo što Bog želi od nas. Na to nas je potaknula Božja ljubav prema nama, Njegovo otvoreno Srce čiju smo milinu osjetili. Duhovni poziv bio je Njegova ponuda nama; dar koji traži, svaki dan iznova, odgovor moje i tvoje slobode. Jer Isus „pozva koje sam htjede. I (oni) dođoše k njemu“ (Mk 3,13).
U liturgiji časova današnje svetkovine molimo: „Sinko, daj mi svoje srce i neka oči tvoje raduju moji putovi.“[10] Potaknuti ljubavlju Božjom dajemo sve bez pridržaja; dajemo bez kalkulacije koja bi tražila neku plaću za darovano, da bi nam oči gledale ljepotu puta koji moramo proći u zajedništvu s Kristom.
Duhovni poziv je prekrasan, veličanstven prizor, nad kojim zastaje dah, ali samo kada se živi s Kristom. Najbolji nam je primjer u tome Blažena Djevica Marija. Ona je najsavršeniji odgovor Bogu, Ona je „blažena što povjerova“ (Lk 1,45) i u njoj se ispunilo sve što je Bog htio. Kako je veličanstvena sudbina čovjeka u kojemu se ispuni sve što je Bog s njime htio.
Dragi bogoslovi i vi hrabro prihvatite dar poziva, da se u vama ispuni sav naum Božji!
 
c) Pastiri duša ili najamnici
No, slijediti Krista znači dijeliti njegovu sudbinu, zato su Koncilski oci za Mariju zapisali: „vjerno je čuvala svoje sjedinjenje sa Sinom sve do križa (…) s materinskim se srcem pridružila njegovoj žrtvi, pristajući s ljubavlju na žrtvovanje Žrtve koju je sama rodila.“[11] Bog je na koncu okrunio Marijinu vjernost.
Ni nama Krist ne obećava raj na zemlji niti život bez križa, zato kaže svojim učenicima: „nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko…“ (Mk 10, 29-30). Primit ćemo, već sada stostruko, ali s „progonstvima“.
Ova „progonstva“ traže od nas kontinuirano umiranje sebi da bi se po milosti u nama nastanio sam Krist i u nama ostvario svoje plodove za svijet, jer „ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod“ (Iv 12,24). Duhovni poziv se živi uvijek u dinamici davanja, služenja, predanja i prihvaćanja – to je kontinuirano umiranje do „čovjeka savršena“ do „punine Kristove“ (Ef 4,13).
Dragi bogoslovi, duhovni poziv je moguće izgubiti. Bez svježine Kristova Duha koji nas iznutra potiče na uvijek sve veće darivanje, služenje i predanje gubi se radost i polako utjehu tražimo drugdje. Sve ono što smo navodno „ostavili radi Krista“ počinjemo polako skupljati natrag: i kuće, i polja, i neuredne ljudske utjehe i ugode, i ambicije, i pohlepe; koje nakraju uguše žar ljubavi za Boga i spasenje duša.
Postoji samo jedna gora stvar od gubitka duhovnog poziva – a to je mlak ili sablažnjiv život. Duhovna iskvarenost i nutarnja mlakost vodi u lagodan i samodopadan farizejski život. A kada je savjest mrtva, neosvijetljena Duhom Božjim, sve je moguće: prijevara, podmuklost, nevjera, kleveta, egoizam, sablazni i ropstvo duhu svijeta. Napast mlakosti lako nas odvede u iluziju vlastite savršenosti pa pomislimo da je kuća očišćena, a zapravo je postala domom sedam zlih duhova, gorih od onog jednog koji je bio istjeran (usp. Lk 11,24-26). Od pastira duša nastaju – najamnici, od ovaca koje vodi Dobri pastir – vukovi u janjećem ruhu.
Svećeništvo koje želite primiti nisu trenutci života omeđeni radnim vremenom ili jedan od mnogih dodataka tvome životu i privjesak na tvojoj osobnosti koji možeš skinuti ovisno o prigodi. Duhovni poziv i svećeništvo znače poslanje, moja i tvoja misija na zemlji.
Krenite, dragi bogoslovi, putem osobne svetosti i obraćenja. „Ne treba se bojati svetosti“, potiče nas papa Franjo. „Ona ti neće oduzeti snagu, život ili radost. Naprotiv, postat ćeš ono što je Otac imao u svojoj promisli kad te je stvarao i bit ćeš vjeran svome najdubljem identitetu.“[12] Budite sveti pastiri; pastiri po Srcu Isusovu!
Hrabro odgovorite Gospodinu koji nas je ljubio u daru života, daru otkupljenja i u daru duhovnog poziva. Ljubav prema Bogu će vam svaki napor pretvoriti u radost.
Budite svjesni kad Isus nekog poziva ima moć vidjeti u čovjeku, ne ono što on jest, nego ono što bi on mogao biti. Zato je važno da ne biste bili, poslije određenog vremena, žalosni zbog osjećaja u sebi da ste mogli još nešto napraviti a niste. Obično to bude zato što u životu nismo postigli što smo trebali biti.
Naš blaženi Alojzije Stepinac nam je svjedok da ljubav prema Bogu može čovjeka i u tamnici učiniti slobodnim. Zato zazovimo Božansko srce njegovim riječima:
„Srce Isusovo, smiluj se nama i otvori nam oči da upoznamo prolaznost svega zemaljskog.
Srce Isusovo, smiluj se nama i otvori nam oči da upoznamo neprolaznost nebeskih stvari.
Srce Isusovo, smiluj se nama i podaj nam milost da jednom iz ovog zemaljskog života uđemo sretno kroz nebeska vrata Presvetog Srca Tvojega u onaj blaženi život gdje si Ti svetima svojim svjetlo pravo, zasićenje potpuno, savršena ugodnost i potpuna sreća.“[13] Amen.
[13] Alojzije Stepinac, Propovijedi o Presvetom Srcu Isusovu, str. 87.