Riječ Nadbiskupa

 
Dragi ređenici,
danas se, dok su prozivali vaša imena, čuo vaš odaziv Bogu: Evo me! Liturgija ređenja ponavlja riječi proroka Izaije koji čuje glas Gospodnji: „Koga da pošaljem?“ (Iz 6, 8). I na njega spremno odgovara: „Evo me, mene pošalji!“ (Iz 6, 8).

Ova liturgijska gesta otkriva nam svu dinamiku duhovnoga poziva. U duhovnome pozivu Bog ima inicijativu. Isus kaže: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas“ (Iv 15, 16). Bog u svojoj ljubavi uzima čovjeka, želi s njime surađivati kako bi na konkretan način donio poruku spasenja i zahvaćao u konkretno vrijeme i prostor. Uvijek Bog ima inicijativu. To je prva točka poziva koji traži konkretan ljudski odgovor.

„Užima za ljude privlačio sam ih, konopcima ljubavi!“ (Hoš 11, 4), reći će Bog po proroku Hošei. Ili: „Ti me zavede, i dadoh se zavesti, nadjačao si me i svladao me“ (Jer 20, 7), reći će Jeremija. Iskustvo je to svakog Božjeg čovjeka i svakog autentičnog poziva. Iskusivši Božju blizinu i ljubav, čovjek ne može tu istu ljubav i Božju veličinu ne priopćiti drugome.

Bog, koji se utjelovio u Isusu Kristu, nastavlja svoj boravak među ljudima, u svojoj Crkvi – Narodu Božjemu, u sakramentima, te u svojim zaređenim službenicima koji se nepodijeljena srca i u slobodi stavljaju Njemu na raspolaganje. Po nama Bog nastavlja svoje utjelovljenje i želi konkretizirati svoj plan spasenja s ljudima u našem vremenu i na ovom prostoru. Bog to želi po svakome čovjeku, ali na poseban način po zaređenim službenicima.

„Oživljavan jednim Duhom, naime, sav Božji narod (po krštenju) sudjeluje u službama Isusa Krista, 'Svećenika, Proroka i Kralja', i odgovoran je za poslanje i služenje koje odatle proistječe (usp. KKC, 783-786).“[1] Svaki je vjernik po krštenju primio tu trostruku zadaću: svećenika, proroka i kralja.

Zadaća je svećenika prinositi žrtvu. Prije svega, žrtvovati samoga sebe – odjeljivati sebe od svijeta da bi me Bog tako sve više posvećivao i po meni iznova darovao samoga sebe svijetu. Zadaća je proroka naviještati – naviještati riječima i svjedočiti životom da smo Njegovi i da On živi u nama. U Kristu kraljevati znači služiti, a služenje podrazumijeva besplatnost, brigu o drugima bez ikakve koristi za sebe, bez skrivenih namjera, ne očekujući ništa zauzvrat.

Tu trostruku službu koju ste primili na krštenju od danas ćete izvršavati kroz sakrament svetoga reda đakonata kojim vas Božja milost na poseban način suobličava Kristu koji služi sebedarno i požrtvovno. Vi se danas, svjesno i slobodno, predajete Bogu i time po milosti primate službu u ime Crkve i za Crkvu, za Tijelo Kristovo, za spasenje svake duše, tj. naroda Božjega.

Budući da je riječ o svetoj službi, da bismo se po njoj neprestano posvećivali, potreban je Božji dar, Njegova milost koja zasigurno neće izostati, ali i vaš svakodnevni trud. Bog nas, bez nas, ne može preobraziti i posvetiti.

Zato je najvažnije, na samome početku svoga hoda s Bogom, čvrsto postaviti prioritete po životnome primjeru Isusa Krista, Vrhovnog svećenika. Neiscrpno blago duhovnosti Katoličke Crkve i životni primjeri tolikih svetaca uče nas da su pokreti srca prema Bogu i prema bližnjemu srž svega našega vjerničkog života.

Na svetoj Misi povodom završetka 16. redovite Opće skupštine Biskupske sinode, 29. listopada ove godine, papa Franjo je istaknuo upravo ta „dva pokreta srca o kojima želimo razmišljati: klanjati se i služiti. Boga se ljubi klanjanjem i služenjem“[2].
 

I. Sveukupni Kristov život i djelovanje proizlazili su iz njegova odnosa s Ocem i Duhom Svetim, iz njegova trajnog stava klanjanja Ocu.

Evanđelisti nam svjedoče kako je Isus često molio: na početku, prije svih svojih pothvata, prije svitanja i u noćima poslije napornoga dana služenja. Prve je učenike, prije svega životom i primjerom, a zatim i riječima, neprestano pozivao da to isto čine. Poslanica Hebrejima navodi kako je Isus, dok bijaše u tijelu, sa silnim vapajem i suzama prinosio molitve i prošnje Ocu (usp. Heb 5, 7).

„Voljeti znači klanjati se. Klanjanje je prvi odgovor koji možemo dati na besplatnu i iznenađujuću Božju ljubav. Poklonstvena udivljenost nešto je bitno u Crkvi, posebno u ovom času kad smo izgubili običaj klanjanja. Klanjati se, naime, znači u vjeri priznati da je samo Bog Gospodin i da o nježnosti njegove ljubavi ovisi naš život, put Crkve, sudbina povijesti. On je smisao života“[3].

Konkretan izričaj našega poklonstvenog divljenja Bogu je svakodnevno slavljenje svete Euharistije, koje se nastavlja u Euharistijskome klanjanju, što činimo radosno i svim srcem. Snagom Duha Svetoga događa se preobrazba našega života. Krist tada misli u našim mislima, trpi u našim osjećajima i ljubi našim srcem. Grešan i ograničen čovjek tada postaje sam sebi nedokučiva tajna, poslužitelj Božje milosti, donositelj Boga.

U suprotnome, ako je naša molitva samo formalan izričaj ili neka nužna aktivnost koju činimo zato što moramo ili jer nas na to Crkva obvezuje, donosit ćemo sâme sebe. Unatoč najboljim namjerama i najvećim stručnostima koje možemo posredovati, donosit ćemo samo ono tašto i prolazno, ono što može malo uzburkati osjetila, ali nikako ne može dotaknuti, mijenjati i utažiti duboke čežnje ljudskoga srca.

Nikakva ljudska iskustva, razni duhovni i tjelesni darovi, nikakve pastoralne sposobnosti i kvalitete pa niti najizvrsnije poznavanje psihe i socijalnih zakonitosti u čovjeku koje možete imati, neće moći ljude ni najmanje oduševiti, a kamoli zapaliti vatrom „ognja koji ne izgara“ – živim Bogom.

Na kraju svojih pokušaja ostat ćete prazni i nezadovoljni, frustrirani i pogubljeni jer čovjek koji radi bez Boga sam će sebe osakatiti i dovesti u situaciju da se pretvori u slijepca i slijepog vođu slijepih.

Zaključna molitva Euharistijskoga klanjanja kaže: „Bože, (…) daj nam, molimo te, tako častiti sveta otajstva Tijela i Krvi tvoje, da vazda osjećamo u sebi plod otkupljenja tvojega.“ Živo iskustvo Crkve jasno nam pokazuje: kako molimo, tako vjerujemo i u život provodimo. Lex orandi i lex credendi pretaču se u lex vivendi.

Plodovi izvorne pobožnosti cijelim srcem, emocijama i snagama bića, plodovi zdrave molitve i čvrste vjere vode porastu Kraljevstva Božjega u našemu srcu, porastu ljubavi koja „je velikodušna, dobrostiva, koja ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima se; koja nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; koja sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi i nikad ne prestaje (usp. 1Kor 13, 4-7).
 

II. Sama Božja Riječ, druga Božanska osoba, Isus Krist, uzeo je od Bezgrešne Djevice Marije njezino tijelo i krv da bi sâm postao čovjekom i čovjeka, svoje ljubljeno stvorenje, po svome trpljenju i žrtvi križa otkupio. Bog nam time pokazuje posebno mjesto koje u promislu njegova spasenjskoga djelovanja ima Marija kao uzor i sredstvo posredovanja milosti. S Marijom smo pozvani služiti čovjeku i otajstvu spasenja svega svijeta.

„Voljeti znači služiti. (…) Ne postoji istinsko vjersko iskustvo koje je gluho na vapaj svijeta. Nema ljubavi prema Bogu bez djelotvorne brige o drugima (...) Možda doista imamo mnogo dobrih zamisli kako reformirati Crkvu, ali upamtimo: klanjati se Bogu i ljubiti svoju braću njegovom ljubavlju, to je velika i trajna reforma.“[4]


Marija je, prije svega, prva i savršena učenica Kristova, službenica Božja koja kliče: „Neka mi bude!“ (Lk 1, 38) i koja slavi, „veliča Boga“ (usp. Lk 1, 46-55) zbog silnih djela koja joj je učinio. Zato Crkva upravo Mariju predlaže vjernicima kao uzor nasljedovanja, jer u konkretnim situacijama svoga života uvijek u potpunosti i odgovorno prianja uz Božju volju te svim srcem prihvaća Riječ Božju i provodi je u djelo. Sve je njezino djelovanje bilo prožeto sebedarnom ljubavlju i duhom[5].

S Marijom veličajte Boga zbog svega što u vama i po vama čini, jer samo tako ćete ostati u malenosti i poniznosti pred Bogom i ljudima pa ni najteža ni najgorča žrtva neće oslabiti vašu ljubav prema Bogu.

„Budno pazimo“, upozorava nas papa Franjo, „kako nam se ne bi dogodilo da sebe stavimo u središte umjesto njega. I vratimo se klanjanju. Neka ono bude središnja os za nas pastire: izdvojimo svaki dan vremena za prisnost s Isusom Dobrim Pastirom pred svetohraništem. (…) Neka Crkva bude klanjateljica: u svakoj biskupiji, u svakoj župi, u svakoj zajednici neka se klanja Gospodinu! Jer samo tako ćemo se obraćati Isusu, a ne sebi samima; jer samo kroz šutnju klanjanja Božja riječ će prebivati u našim riječima; jer samo pred njim ćemo se pročistiti, preobraziti se i obnoviti se vatrom njegova Duha.“[6].

Prvi su apostoli od stanja tvrdoće srca, sebičnosti i slabe vjere zarobljene zemaljskim principima i interesima postali sebedarni poslužitelji milosti, upravo jednodušno postojani u molitvi s Marijom, majkom Isusovom (usp. Dj 1, 14). Zajedništvo s Marijom rasplamsava srce ognjem ljubavi da uvijek sve više težimo za Bogom[7]; da unatoč svim kušnjama, poteškoćama, mukama i otporima budemo do kraja Božji.

Uz Mariju niz apostola, mučenika i ispovjedalaca svjedoči nam da biti i ostati Kristov učenik, što znači zlopatiti se za Evanđelje Kristovo, nije nimalo lako (usp. 2Tim 2, 1 - 4, 18). Naša borba vrlo često nije samo protiv vlastite i tuđe sebičnosti – „nije nam se boriti protiv krvi i mesa“ – nego, kako nas poučava poslanica Efežanima, „protiv zlih duhova“ (Ef 6,12). A to od nas zahtijeva potpunu samoprijegornu poslušnost, pokornost i poniznost pred Bogom i Crkvom. Svaki čovjek, ranjen grijehom, ima osobno iskustvo kako čovjekoubojica, lažac od početka i otac laži, lukavo i neumorno koristi svaku priliku da se okoristi našom ljudskom slabošću, krhkošću i bijedom, a najviše našom sebičnošću te da u nama potakne naš ego, zapali strasti i otvrdne ponos.

Molimo, stoga, Mariju, majku Crkve i majku naše vjere da nas uvijek podupire na našem putu, riječima pape Franje:
„Pomozi, Majko, našu vjeru!
Otvori nam uši za Riječ, da čujemo Božju riječ i prepoznamo Božji glas i Božji poziv.
Probudi u nama želju da slijedimo njegove korake,
da iziđemo iz svoje zemlje i prihvatimo njegovo obećanje.
Pomozi nam da nas dotakne njegova ljubav da bismo ga mogli dotaknuti svojom vjerom.
Pomozi nam da se potpuno pouzdamo u njega, da vjerujemo u njegovu ljubav,
nadasve u trenutcima nevolje i križa, kada je naša vjera pozvana rasti.
Posij u našu vjeru radost Uskrsloga.
Podsjeti nas da onaj tko vjeruje nikada nije sam.
Nauči nas gledati Isusovim očima, da on bude svjetlo na našem putu.
I da to svjetlo vjere sve više raste u nama kako bi svanuo onaj dan koji ne poznaje zalaska,
koji je sam Krist, tvoj Sin, naš Gospodin! Amen.“[8]
[[8]] Franjo, Lumen fidei, 60