Riječ Nadbiskupa

 
Poštovani članovi Povijesne komisije!

U duhu vjere, nade i ljubavi sabrani smo danas na osobit događaj u životu naše mjesne Crkve, na utemeljenje Povijesne komisije u kauzi beatifikacije sluge Božjega kardinala Franje Kuharića, zagrebačkoga nadbiskupa i pastira Crkve u Hrvata u jednom od najizazovnijih razdoblja naše povijesti. Sabrani smo da bismo u poniznosti, ali i s radošću započeli jednu važnu etapu u prepoznavanju svetosti života ovoga Božjega čovjeka koji je ostavio dubok i trajan trag u srcima vjernika i u memoriji cijeloga našeg naroda.

Svetost je, kako nas uči Drugi vatikanski sabor, poziv upućen svakome kršćaninu: „Svi su vjernici, bilo kojeg staleža i stupnja, pozvani na puninu kršćanskoga života i na savršenu ljubav“ (Lumen gentium, 40). U tom svjetlu promatramo i postupke kanonizacije i beatifikacije: ne kao uzdizanje na osobnu čast, nego kao otkrivanje dara Božje milosti koja se očitovala kroz život vjernosti, žrtve i ljubavi. Sluga Božji kardinal Franjo Kuharić, svojom tihom odlučnošću i poniznom postojanošću, utjelovljuje upravo taj poziv: da budemo sveta Crkva svetoga naroda Božjega.

Rođen 1919. u Pribiću, zaređen za svećenika 1945. godine kada je naš narod bio razapet između ideoloških sila koje su Crkvu htjele utišati, mladi svećenik Franjo Kuharić ulazi u službu Crkve kao „znak osporavan“ (usp. Lk 2,34), ali i kao onaj koji je nosio svjetlo evanđeoske nade. Njegov pastirski hod, osobito nakon imenovanja pomoćnim zagrebačkim biskupom 1964., a potom i nadbiskupom 1970., bio je obilježen autentičnom ljubavlju prema Bogu i čovjeku.

Kardinal Kuharić bio je prorok tišine, poniznosti i nenametljive mudrosti. U vremenu kada je Crkva bila progonjena i oklevetana, on nije odgovarao bijesom, nego pouzdanjem u Kristovu istinu. Njegova je riječ bila evanđeoska, a njegovo ponašanje u skladu s onim što je govorio. Bio je čovjek molitve i šutnje, ali i odlučne vjernosti nauku Crkve.

Jedna od njegovih ključnih poruka, izrečena mnogo puta u raznim kontekstima, bila je: „Crkva ne traži privilegije, nego slobodu da može vršiti svoje poslanje.“ I upravo je ta sloboda Evanđelja, koje se ne nameće, nego svjedoči, bila srž njegova djelovanja. U tome vidimo odsjaj one evanđeoske logike blaženstava, osobito: „Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!“ (Mt 5,10).

Ne možemo govoriti o kardinalu Kuhariću, a da se ne zaustavimo pred njegovim neumornim i mudrim zalaganjem za prepoznavanje svetosti blaženoga Alojzija Stepinca. Upravo je kardinal Kuharić bio taj koji je, svjestan veličine Stepinčeva svjedočanstva, prvi pokrenuo konkretne korake za otvaranje njegove kauze. Bio je to čin ne samo biskupske dužnosti, nego i sinovske vjernosti, jer je Kuharić, kako je često znao reći, „duhovni sin Stepinčev“.

U svom homilijskom i javnom govoru, kardinal Kuharić uporno je podsjećao da je Stepinac bio mučenik savjesti - vir Catholicus, episcopus fidelis, martyr iustitiae et fidei. Branio je Stepinca ne argumentima ideologije, nego istinom Evanđelja. Upravo njegov govor na Misi beatifikacije bl. Alojzija Stepinca u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. ostat će upamćen kao trenutak kada se osobna predanost jedne Crkve plodonosno povezala s univerzalnim poslanjem Crkve.

U tom svjetlu, ne čini li nam se danas, kada osnivamo Povijesnu komisiju za njegovu vlastitu kauzu, da se zatvara jedan krug vjernosti? On koji je toliko učinio za beatifikaciju Stepinca, sada i sam, po Božjoj providnosti, ulazi u postupak priznanja njegove svetosti. Blaženi Stepinac, kojem je Kuharić čuvao dostojanstvo i branio čast, sada kao zagovornik na nebesima može biti njegov pratilac na ovomu svetom putu.

Danas službeno predajemo povjerenje Povijesnoj komisiji da vjerno razotkrije dubinu i širinu života sluge Božjega. Povijest nije samo analiza prošlosti; ona je teološko mjesto gdje se prepoznaje trag Providnosti. Članovi ove komisije nisu samo znanstvenici, već i svjedoci istine, pozvani služiti Crkvi tražeći istinu u ljubavi.

Neka vaše istraživanje bude slobodno, temeljito i prožeto molitvom. Vaš rad ne služi apologiji, nego epifaniji - otkrivanju Kristove prisutnosti u životu njegova sluge. Neka vam u tome nadahnuće bude i riječ pape Benedikta XVI. koji je rekao: „Svetac nije onaj koji ne griješi, nego onaj koji se uvijek iznova obraća i dopušta da ga Bog preobrazi.“ (Homilija, 13. V. 2007., kanonizacija u Brazilu).
 
Crkva u Hrvata je Crkva mučenika, pastira i svetaca. Blaženi Alojzije Stepinac i nadbiskup Franjo Kuharić stoje poput dvaju svjetionika na burnom moru naše povijesti. Obojica su pokazala kako se ne može služiti istini bez trpljenja, kako se ne može ljubiti Crkvu bez križa. Danas, više nego ikad, potrebni su nam uzori vjere koji svijetle sjajem svetosti.

Neka ova nova etapa u životu naše Crkve, utemeljenje ove Povijesne komisije, bude znak nade za cijeli naš narod. Neka potakne nove naraštaje da ne traže veličinu u moći, nego u svetosti. Neka nas zagovor blaženoga Alojzija Stepinca ujedini u molitvi, vjernosti i ljubavi.

I dok predajemo ovu zadaću u službi Crkve, zazivamo na sve Božji blagoslov riječima psalmista: „Gospodinu rekoh: ti si moj Gospodar, nema mi blaženstva bez tebe.“ (Ps 16,2). Dajmo se voditi njegovim nadahnućima i slijediti radost svetih na svojim putevima.