Govor zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše
Dodjela diploma đakonima o završenoj pastoralnoj godini
Zagreb, Dvorana Vijenac, 26. svibnja 2025.
Dragi đakoni,
đakonska pastoralna godina bila je za vas intenzivno vrijeme testiranja, prakse i razlučivanja. Ako po njezinu završetku u sebi osjećate da niste na kraju, nego na početku formativnoga puta i pastoralnog iskustva, onda je ona za vas bila uspješna.
Ovaj formalni čin dodjele diploma označava prekretnicu, jer ulazite u novu životnu fazu, nove odgovornosti i nove izazove. S diplomom koju ćete primiti ide i pitanje: „Jeste li spremni hoditi s narodom u Ime Kristovo i njegovom snagom nositi breme onih kojima ćete biti poslani?”
U lipnju ćete primiti svećeničko ređenje, ali poziv vašem srcu upućen je daleko prije. Ovo je trenutak kada svatko od vas još jednom potvrđuje svoj „Evo me“ i to je pozvan činiti svakoga dana. U tom predanju dajete Bogu svoje srce, narodu pružate svoje ruke, a na svojim remenima nosite križ.
1. Daj Bogu srce
Bog ne traži talente, status ni ambicije. On traži srce. Zato ni ova pastoralna godina za vas nije bila samo vrijeme prakticiranja onoga što svećenik čini, nego kušanje onoga kakav svećenik treba biti.
U Svetome Pismu Bog na usta proroka Jeremije govori narodu: „I dat ću vam pastire po srcu svojemu“ (Jer 3,15). To su, nadasve, svećenici zaljubljeni u Krista, oni koji još uvijek dopuštaju da ih Krist osvoji i koji ne mogu drugo nego širiti ljubav koja je promijenila njihov život (usp. FRANJO, Dilexit nos, 209). Narod Božji treba svećenike koje će pamtiti po blizini, razumijevanju, iskazanom milosrđu i toplini, više nego po sposobnosti da im razmrse duboke teološke dvojbe. Vaše će teološko znanje i svećenička formacija pravi test prolaziti ponajprije u ispovjedaonici, uz one koji pate i one koji čeznu za smislom i Božjom utjehom.
Biti Isusova prisutnost u tim situacijama ne znači glumiti savršenstvo. Znači prihvatiti i vlastitu slabost, ali i očitovati Božju snagu i vjernost. Isus nije došao pokazati moć, nego milosrđe. Nije bio distanciran, bio je blizu svima koji ga trebaju.
Možda vam je trenutak kada ste prvi put stavili na sebe đakonsku štolu dao osjetiti da svećeništvo nije titula, nego žrtva. A ta žrtva započinje u srcu.
U Evanđelju čitamo kako se Isus sažalio nad mnoštvom koje je bilo kao ovce bez pastira (usp. Mk 6,34). Vaša služba đakona i uskoro svećenika znak je Božjega milosrđa prema svome narodu. Vi ste, prije svega, znak da Bog nije zaboravio svoj narod i da mu još uvijek šalje pastire po svome srcu. Zato je ovo prvi zadatak svakog budućeg svećenika: potpuno predaj svoje srce Gospodinu i tada ćeš biti slika Isusa, Dobrog Pastira.
2. Pruži ruke narodu
Kada je Isus znao da je došao njegov čas, potpuno siguran u Očevu ljubav i u svoje poslanje, čini gestu koja bi nam se trebala urezati duboko u srce. Ustaje od večere, uzima ubrus, opasuje se i pere noge učenicima (usp. Iv 13,4-5). Dopustiti Gospodinu da nam pere noge, znači imati dijela s njime, u njegovu životu i poslanju. To je bila njegova škola za apostole. To je i naša škola. Dao nam je primjer da i mi jedni drugima peremo noge, da gradimo zajedništvo sagibajući se jedni pred drugima kako bismo iskazali ljubav i gostoljubivost. Primijetimo da je ta gesta duboke poniznosti i ganutljive ljubavi moguća samo u dubokoj svijesti o daru svećeničkog poziva i poslanja koje iz njega izvire.
U đakonskoj pastoralnoj godini naučili ste da svećenikove ruke nisu simbol moći, nego sredstvo ljubavi. One blagoslivlju i brišu suze. One uzdižu hostiju, ali i pridižu one koji su pali. To su ruke koje služe i vidaju rane.
Pastoralna godina naučila vas da je služenje na prvome mjestu i u temelju svega svećeničkog poslanja. Ona je bila formacija vaših ruku koje će uskoro biti pomazane za svetu svećeničku službu.
U službi đakona ispružili ste svoje ruke, ponudili ih za služenje. Tek je u poniznosti prava veličina. Ako nam je teško prati noge jedni drugima, još će teže biti autentično izgovarati: „Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje“ (usp. Lk 22,19).
Male, svakodnevne geste ljubavi i dobrote koje činite daleko od očiju javnosti oblikuju vaša srca i čine da služenje postane stil vašega života. Nasljedovanje Krista ne događa se uzdizanjem, nego sagibanjem.
Zato, kada budete poslani na njivu Gospodnju, ne pitajte što ćete od naroda primiti i kakve ćete koristi imati. Ispružite ruke koje će uskoro biti pomazane svetim uljem - neka budu uvijek spremne na djela ljubavi, ne na geste moći. Ruke pastira po srcu Isusovu prepoznaju se tek po ožiljcima.
3. Nosi križ na ramenu
Dragi đakoni, Isusove riječi: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“ (Mt 16,24), nikada ne smijete zaboraviti.
Đakonska pastoralna godina nije bila samo razdoblje radosti zbog blizine svećeničkog ređenja. Za mnoge je od vas, vjerujem, bila škola u kojoj ste, na terenu, kroz protivljenja i nove izazove, mogli naslutiti zahtjevnost svećeničke službe i prepoznati koji je to vaš križ koji trebate prigrliti i nositi za Isusom. Iskusili ste što znači kada potrebe vjernika, umjesto poznatog i preciznog dnevnog reda bogoslovije, određuju ritam dana i postaju oruđe kojim vas zapravo Bog oblikuje. Rame svećenika mora biti spremno za taj svakodnevni križ.
Uskoro ćete ležati licem prema zemlji u trenutku ređenja. Taj čin govori sve. Prije nego što ustanete kao svećenici, vi ste u prostraciji kao oni koji se potpuno predaju. To je žrtva. To je križ. To je ljubav. Svećenik je čovjek koji nosi tuđe rane, brige i tišine. Nekad ćeš osjećati da nitko ne vidi koliko se daješ. I to je istina. No, Bog vidi i neće zaboraviti ni jednu suzu, ni jednu neprospavanu noć. Zato nemoj tražiti put bez trnja, traži snagu za hod kroz trnje. Pozvan si biti dar i odražavati svjetlo Raspetoga.
Dragi đakoni, u tome i jest radost koja ne ovisi o rezultatima. Ona dolazi iznutra, iz svijesti da ste se darovali Bogu i njegovoj Crkvi, narodu Božjemu.
Crkva vam se raduje. Niste savršeni, kao što to nitko nije, ali ste spremni. Spremni ste jer ste imali snage reći: „Evo me.“ Te riječi kriju mnoštvo vaših dobivenih bitaka koje su poznate samo Bogu.
U pastoralnoj godini oblikovalo vas je troje: srce koje je učilo ljubiti poput Kristova, ruke koje su služile bez traženja nagrade, rame koje je naučilo nositi križ s vjerom i nadom.
Današnja dodjela diploma nije kraj puta - ona je potvrda da ste sposobni hoditi dalje, dublje, punije. Prvo k svećeničkom ređenju, a zatim u Gospodinovu žetvu.
Molimo za vas i pratimo vas u vašem poslanju. U svjetlu Kristova Presvetog Srca ono postaje pitanje ljubavi, a najveći rizik u tome poslanju jest govoriti i činiti mnoge stvari, ali ne susresti se s ljubavlju Kristovom koja prigrljuje i spašava (usp. FRANJO, Dilexit nos, 208.). Neka vas nježna ljubav Presvete Djevice Marije prati u takvim i svim drugim rizicima i izazovima, kako biste poput nje uvijek spremno izgovarali svoj „Neka mi bude“.
