Riječ Nadbiskupa

 

Homilija prigodom 25. obljetnice Varaždinske biskupije

 
Dragi biskupe varaždinski Bože,
subraćo u biskupstvu, prezbiteratu i đakonatu
redovnici i redovnice, bogoslovi i sjemeništarci,
očevi i majke, djeco i mladi, djedovi i bake,
draga Crkvo varaždinska, braćo i sestre u Kristu!
 
1. Evanđelje koje smo čuli izraženo je Isusovom prispodobom koja je duboko urezana i živa u kršćanskoj kulturi. To je jedna od onih prispodoba koje pomažu da u svijetu bude više ljudskosti. Kao takva u sebi nosi puno poticaja za naš život u ovome slavlju 25. obljetnice uspostave Varaždinske biskupije.
Isus u svojim prispodobama redovito ne spominje imena ljudi o kojima govori. Siromašni Lazar je iznimka. On nosi ime Isusova prijatelja iz Betanije, što očito nije slučajno. To govori koliko je Isusu stalo do toga što poručuje ova prispodoba. Svaki siromašni Lazar je Isusov prijatelj.

U prispodobi su lako uočljiva dva dijela. Razdjelnica među njima je smrt, odlazak s ovoga svijeta i bogataša i siromaha. U prvome dijelu susrećemo snažnu suprotnost između siromaha Lazara i bogataša koji živi u materijalnome obilju. Jad, bolest i glad s jedne strane i rasipna bezosjećajnost s druge strane. U drugome je dijelu razgovor bogataša u paklenim mukama s Abrahamom u čijemu je krilu, to jest u blaženstvu neba, Lazar.
 
2. Iako je u temeljnoj poruci prispodoba razumljiva svakom čovjeku, ipak gledano dublje nameću se dva pitanja.

Najprije: Što je istinski bogatašev grijeh? Na prvi se pogled može činiti da bogataš nije izravno prekršio nijednu zapovijed. Nije vrijeđao, nije bio nasilan, ali je učinio nešto gore. Iako je Lazar, u tolikim mukama ležao pred njegovim vratima, bogataš ga nije ni vidio. Lazar za njega nije postojao. Upravo je tu središte prispodobe koje očituje da je bogataš bio ravnodušan. On je zanemario temeljno, a time sve zapovijedi. Živio je kao da drugoga nema. Posrijedi je grijeh ravnodušnosti. To je pravo bezboštvo.

Drugo je pitanje kako je nastala golema provalija, koja ne dopušta prijelaz iz paklenih muka u nebesko blaženstvo, koja ne dopušta ikakav dodir, niti kap osvježenja, niti riječ pouke i upozorenja. Riječi je o golemoj provaliji u onostranosti koja djeluje zastrašujuće.

Braćo i sestre, mogli bismo reći da je provalija već postojala na zemlji. Bogataš nije dao Lazaru ni mrvicu kruha, ni mrvicu pogleda, ni mrvicu sućuti svoga srca. Provalija postoji na zemlji, između gladnih i ravnodušnih. Provalija postoji na zemlji između ljudi koji cijeli svoj život smještaju u prolazno, u pretjeranoj brizi i navezanosti na zemaljsko, previđajući vapaj odbačenih.

Golema provalija, nepremostiva podjela stvarana je već za zemaljskoga života. To nam govori da vječnost započinje u vremenu. Vječno blaženstvo ili tuga imaju početak na ovoj zemlji u našim izborima, bili oni milosrdni ili nemilosrdni. Bogataš je mogao na zemlji premostiti udaljenost koja ga je dijelila od Lazara, kako ta udaljenost ne bi postala provalijom u vječnosti.
 
3. Dragi vjernici, naša vječnost započinje Božjim promislom i našim začećem, našim rođenjem, našim krštenjem, našom ljubavlju i osjetljivošću prema bližnjima. Kada nedostaje blizine, ljudskosti i odgovornosti za bližnje, sebičnost kopa i produbljuje provaliju, to jest bezosjećajnost u kojoj drugi ne postoje. Evanđeoska prispodoba naglašava važnost življenja i načina ponašanja u sadašnjosti. Abraham govori da smrt ne može nekoga istinski obratiti. To može samo život.

Tko si nije postavio pitanje o Bogu i o svome postojanju na ovoj zemlji; tko ne traži odgovor na čežnju za konačnim smislom koji je Stvoritelj usadio u svakoga čovjeka; tko bježi od otajstva života u kojemu se nalaze radost i smijeh, bol i suze; taj će se teško promijeniti suočen blizinom smrti. Jedino život ima snagu obraćenja. Doduše, ima ljudi koji u starosti i pred smrt postanu otvoreni konačnom smislu i susretnu Istinu. Ima onih koje nečija smrt dirne i potakne na promjenu života. No, težište ostaje na redovitosti života, a ne na smrti.

Abraham govori da je svakom dano dovoljno da donosi ispravne životne odluke. Isus u prispodobi Abrahamovim riječima upućuje na Mojsija i proroke, na živu Božju riječ, na zapovijedi i čudesna djela. Ali ako ni to nije dovoljno, svatko u životu ima kraj sebe bližnje, gladne, gole, žedne pravde, malene. Sa siromasima se Isus poistovjetio, rekavši da sve što smo njima učinili, zapravo smo učinili ili nismo učinili Njemu.
 
4. Dragi vjernici, u svakome se evanđeoskom odlomku može pronaći nešto što otkriva otajstvo Crkve. Današnja Božja riječ, napose Isusova prispodoba, pomaže nam ponovno susresti narav Crkve i način njezina življenja i djelovanja. Crkva je divno Božje djelo. Mi smo dio te milosti, Božje ljubavi, koja pokazuje da Bog nije ravnodušan prema svojim stvorenjima i da ljubav prema njemu živi po ljubavi prema bližnjima.

Na tome je tragu i promicanje istine o neprolaznosti, o važnosti onoga što kao ljudi živimo u svojoj zemaljskoj nestalnosti, o dokidanju podjela i nanošenja rana, o ublažavanju trpljenja i bijede, o prepoznavanju otajstva života ondje gdje ga se prešućuje ili se ponaša kao da ga nema. To su osobito začeta, nerođena djeca, prema kojima se postupa kao da ne postoje. U takvim odnosima počinje stvaranje provalija koje se šire sve do previđanja vrijednosti života staraca.
 
5. Crkva živi snagom Duha Svetoga i to u naviještanju Radosne vijesti, u slavljenju otajstava života, u djelima milosrđa, počevši od zalaganja za istinu, dobrotu i ljepotu u svim područjima života. O tome, o suprotnosti ravnodušnosti, govori izvanjska prisutnost crkvenih građevina koja je u Varaždinu i cijeloj Varaždinskoj biskupiji iznimna, bogata, vrijedna divljenja. To je kršćanska kultura koja širi darovanost i velikodušnost, nipošto ravnodušnost.

Zato mi je drago što je velika Zagrebačka nadbiskupija prije dvadeset i pet godina mogla stvoriti uvjete za nastanak Varaždinske i Požeške biskupije, a prije trinaest godina i Sisačke te Bjelovarsko-križevačke biskupije.

Radostan sam što je Gospodin tu milosnu zadaću povjerio našemu naraštaju. Kažem milosnu zadaću, jer biskupije nisu neke upravne jedinice, nego prostori života. Smisao biskupija je u tome da Radosna vijest, otajstvo Isusa Krista, postane bliže ljudima, da nebesko kraljevstvo donosi vidljivije plodove po katoličkim vjernicima.

Jubilej Varaždinske biskupije prigoda je da ponovno vidimo što je sve zasijano, što je naraslo, što se i kako razvija. U tome pogledu osjećamo ohrabrenje i poticaj da vidimo što je sve izgledalo nemogućim, a s Božjom je pomoću ostvareno. Taj pogled prema prošlosti ne smije izgubiti iz vida buduće i vječnost.
 
6. Dragi vjernici, da bih to predočio na temelju vaše biskupijske baštine, rado ću se poslužiti biskupskim geslima triju varaždinskih biskupa. Biskup Marko (Culej) u svome je geslu naglasio „život i mir“ (Vita et pax); biskup Josip (Mrzljak) „činiti dobro“ (Bonum facere), a biskup Bože (Radoš) „služiti radosno Gospodinu“ (Servire Domino gaudenter).

Ako to troje pobliže razmotrimo, vidjet ćemo da su u središtu Božji darovi bez kojih ne možemo živjeti; darovi koji povezuju nebo i zemlju, život i mir, dobro i radost. U tim je sloganima očitovano vjerničko zalaganje. Iz vjere u Isusa Krista proizlazi da ne smijemo biti ravnodušni prema ljudima i stvorenom svijetu. Našemu kršćanskom pozivu pripada zalaganje za život, mir, činjenje dobra i služenje.

Ovih dvadeset i pet godina života Varaždinske biskupije ostavilo je puno vidljivih djela koja nisu dopuštala otvaranje provalija. Znamo da je još više onih nevidljivih prisutnosti od kojih Crkva najviše živi. U današnjoj Isusovoj prispodobi nije izričito spomenut Bog, ali osjećamo njegovu blizinu u siromašnomu Lazaru. Ta je Božja blizina po nenametljivome i skrovitome djelovanju Crkve najveća vrijednost i snaga.

Ta Božja blizina živi u obiteljima, u ljubavi supružnika i njihovoj brizi za odgoj djece i mladih. Ona je snaga u međuljudskim odnosima i u poštivanju dostojanstva ljudskoga rada. Ona potiče na poštenje i ne gura u provaliju korupcije društvenu zajednicu. Ona njeguje zdravo domoljublje i cijeni žrtvu svih koji su branili Domovinu, koji su štitili i štite živote i slobodu drugih. Ona ne dopušta ravnodušnost i sebičnost pred napadima na istinske vrjednote.

Božja blizina nas poziva da otvaramo vrata svima, a posebno siromasima. Božja blizina nas poziva da izađemo i idemo svima noseći radost evanđelja. Božja blizina nas poziva da tražimo sve koji tragaju za smislom života i osjećaju potrebu za govorom vječnosti.
 
7. Braćo i sestre, mi poznajemo svoju slabost i pouzdajemo se u Gospodinovu jakost. U svojim nastojanjima nismo sami. U zagrljaju smo nebeske Majke, Presvete Bogorodice Marije i zaštićeni zagovorom svetih zaštitnika. Varaždinska biskupija s posebnom se ljubavlju obraća uzornim svjedocima vjere, dvojici mučenika: svetom Marku Križevčaninu i blaženom Alojziju Stepincu. Oni nam pomažu, kako piše apostol Pavao Timoteju, da i mi dademo lijepo svjedočanstvo vjere.

Govor svetosti nije govor jednoga vremena, nego vječnosti. Zahvalni za taj dar molimo Gospodina da nas blagoslovi za vremena pred nama, da kao Crkva u njima ne prestajemo ljubavlju svjedočiti vječnost. Osjećamo koliko je baš to potrebno u ovome trenutku naše i svjetske povijesti uopće. Bez vječnosti svako planiranje budućega otvara golemu provaliju nemira i tjeskobe, a u svjetlu vječnosti i sitnice dobivaju ljepotu blaženstva.

Blagoslovi, Gospodine, Crkvu varaždinsku!
Ona je tvoja dovijeka!
Radujemo se s njome; radujemo se u njoj!

Amen.