Riječ Nadbiskupa

 
Braćo i sestre u Kristu,
danas svečano slavimo zaštitnike naše župe - svete apostole Petra i Pavla. Oni su nazvani  „stupovima Crkve“, jer su život položili za Krista i jer je Crkva naslijedila poslanje koje je svakomu od njih osobno povjereno i koje nas i danas nadahnjuje. Liturgijska čitanja ove svetkovine snažno nam progovaraju o vjeri koja oslobađa, o ustrajnosti u svjedočenju istine i o jedinstvu Crkve izgrađenom na Petru-Stijeni. Dok razmatramo ove tekstove, uronimo dublje u njihovo značenje kako bismo obnovili svoju vjeru i bili kadri, poput svetih Petra i Pavla, odgovoriti na izazove našega vremena.
 
1. Sveti Petar: Vjera koja oslobađa
Prvo čitanje (Dj 12,1-11) opisuje dramatično izbavljenje Petra iz tamnice. Kralj Herod baca Petra u okove i čuva ga četverostrukom stražom. Crkva, međutim, ne očajava niti se predaje strahu, nego „svesrdno se moli Bogu za njega“ (usp. Dj 12,1-5). I doista, Bog šalje svog anđela: okovi spadaju, vrata tamnice se sama otvaraju i Petar izlazi na slobodu. Crkveni oci u tom događaju vide simbol Božje providnosti koja čuva svoju Crkvu. Sveti Ivan Zlatousti tumači kako su upravo molitve vjernika bile moćno oružje Crkve. I mi smo pozvani osloniti se na snagu molitve i vjere u vremenima kušnje.

Ova Petrova pustolovina podsjeća nas i na Isusovo obećanje da Crkvu, sagrađenu na tom prvaku apostolskom ni vrata paklena neće nadvladati (usp. Mt 16,18). Crkva može biti progonjena, apostoli mogu biti utamničeni, ali Kristovo obećanje ostaje - sile zla neće slomiti zajednicu vjernih. Povijest je to bezbroj puta pokazala, sve do naših vremena. Blaženi Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup, bio je utamničen i suđen zbog vjernosti Kristu i Crkvi. Pred izazovima progona i smrti bio je duboko svjestan da zagrebački nadbiskup može umrijeti, ali da Petar ne umire. Svjedočio je time vjeru da Krist vodi Crkvu kroz svakoga Petrova nasljednika, unatoč tamnicama i lancima ovoga svijeta. U trenucima kad su mu oduzeli sve, Stepinac je govorio narodu: „Kad vam otmu sve, ostat će vam dvije ruke. Sklopite ih na molitvu pa ćete tada biti najjači.“  Poput prve Crkve koja se molila za Petra, i on nas uči da se molitvom oslobađaju okovi straha i beznađa. Molitva s vjerom razbija lance grijeha, oslobađa od ovisnosti i tjeskoba i vraća nadu zarobljenim dušama.
 
2. Sveti Pavao: Vjera do kraja
Drugo čitanje (2Tim 4,6-7) donosi dirljive riječi svetoga Pavla pred kraj njegova života. Utamničen u Rimu i suočen s mučeništvom, apostol naroda piše: „Ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao.“ Koliko odjeka u tim riječima! Poput atlete na cilju, Pavao gleda unatrag na svoju životnu „trku“ - sva putovanja, propovijedanja, progonstva - i može reći da je u svemu sačuvao vjeru. Nije posustao unatoč bičevima, tamnicama i ruglu koje je pretrpio za Krista. Pun pouzdanja, dodaje da ga čeka vijenac pravednosti kojim će ga Gospodin nagraditi, a nama ostavlja primjer ustrajnog svjedočenja. I mi smo pozvani u svom životu dobar boj biti i ustrajati do kraja kako bismo zadobili vijenac života (usp. Otk 2,10).

Pavao također svjedoči kako ga je Bog i u najtežim trenucima krijepio, izbavljao ga iz pogibli. To ga ispunjava sigurnošću i pred smrću.  Premda ga čeka smrt, vjeruje: „Izbavit će me Gospodin od svakoga zla djela i spasit će me za svoje nebesko kraljevstvo“ (2Tim 4,18). Ove riječi otkrivaju paradoks mučeništva - fizički Pavao će biti pogubljen, ali duhovno on već slavi pobjedu, jer zna da ga nijedno zlo ne može istrgnuti iz Kristovih ruku. Mučeništvo je vrhunac pobjede vjere: sveti Toma Akvinski, ponavljajući misao svetoga Augustina, uči da je među svim kreposnim djelima upravo mučeništvo ono koje „najviše pokazuje savršenstvo ljubavi“. Drugim riječima, dati život za Krista najveći je, vrhovni dokaz ljubavi (usp. LG 42). Petar i Pavao upravo su to učinili: posvjedočili su svoju ljubav krvlju. Njihova nas smrt ne žalosti kao poraz, nego ispunja ponosom i nadahnućem: „Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!“ (Mt 5,10).

Promatrajući primjer ovih apostola, zapitajmo se: jesmo li spremni i mi, u svojim svakodnevnim „malim mučeništvima“, žrtvovati se iz ljubavi - podnijeti žrtvu za dobro, otrpjeti podsmijeh zbog vjere, oprostiti nepravdu, ustrajati u istini i čistoći i onda kad je teško? Mučeništvo ne mora uvijek značiti krv - ponekad je to tiho, ali herojsko svjedočanstvo života po evanđelju. Neka nas hrabrost Pavla i Petra osnaži da i mi sačuvamo vjeru do kraja kako bismo jednom s njima primili vijenac života (usp. 2Tim 4,8).
 
3. Temelj i jedinstvo Crkve
Evanđelje (Mt 16,13-19) nas vodi u Cezareju Filipovu, gdje Isus postavlja ključno pitanje: „Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?... A vi, što vi kažete tko sam ja?“ Uime svih apostola odgovara Šimun Petar: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga!“ (Mt 16,16). Ovaj Petrov ispit vjere kruna je njihova trogodišnjeg hoda s Učiteljem. Petar prepoznaje i ispovijeda božanstvo Isusa iz Nazareta. Isus tada izgovara riječi koje su temelj našeg razumijevanja Crkve: „Ti si Petar - Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju… Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga; što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; i što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.” Ovim riječima Krist ustanovljuje Petrovu posebnu službu u zajednici učenika. Šimun, običan ribar, milošću Božje objave postaje Stijena (Petros) - čvrsti temelj vidljive Crkve na zemlji, čuvar vjere i pastir Kristova stada.

Tu istinu Crkva neprestano čuva i produbljuje kroz stoljeća. Već crkveni oci prepoznaju Petrov primat: sveti Ambrozije tumači Isusove riječi i kliče: „Gdje je Petar, ondje je Crkva (Ubi Petrus, ibi Ecclesia).“ Jedinstvo Crkve neraskidivo je vezano uz jedinstvo s Petrom i njegovim nasljednicima. Drugi vatikanski sabor sažima ovu vjeru naučavajući da je papa, rimski biskup i nasljednik svetoga Petra, „trajno i vidljivo načelo i temelj jedinstva kako biskupa tako i mnoštva vjernika“ (usp. LG 27). Krist je samo Šimuna Petra učinio stijenom svoje Crkve, njemu predao ključeve i postavio ga pastirom cijeloga stada (usp. KKC 881).

Draga braćo i sestre, ovo nije samo teološko načelo - to je životno važno za svakoga od nas. Crkva je zajednica u kojemu je jamstvo jedinstva upravo služba Petrova nasljednika, Svetog Oca. Kako veli Drugi vatikanski sabor, biskupi i Papa zajedno tvore jedno apostolsko tijelo (LG 22), a Papa ima prvenstvo ljubavi i služenja svima. Biti katolik znači ostati vjeran toj vidljivoj Stijeni jedinstva. Nema te oluje koja može potopiti lađu Crkve dok god čvrsto držimo kormilo Petrove vjere.

Zahvalimo danas Bogu što svoju Crkvu vodi kroz službu Svetoga Oca. Sveti Petar prvi je čuo riječi: „Pasi ovce moje“ (Iv 21,17) - i te riječi baštini svaki Petrov nasljednik. Molimo za našeg papu Lava XIV., da ga Gospodin krijepi kao nekoć Petra, kako bi hrabro vodio Kristovu Crkvu u ovim izazovnim vremenima. Sebi izmolimo milost vjernosti da uvijek budemo vjerni sinovi Crkve, slijedimo njezin nauk i poziv na zajedništvo i ljubav. Neka u nama ne nestane zahvalnosti što smijemo biti članovi jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve, sazidane na stijeni Petrovoj.
 
4. Obnova susreta s Kristom i vjernosti Crkvi
Draga braćo i sestre, ni Petar ni Pavao ne bi postali stupovima Crkve da nisu imali živi odnos s Isusom Kristom. Sve te velike istine koje su propovijedali, sve hrabre geste koje su učinili izviru iz osobnog susreta s Gospodinom. Petar je susreo Isusa na obali Galileje i ostavio mreže pošavši za njim; gledao ga je kako umire i kako uzlazi na nebo, jeo s njim kruh i ribu na obali nakon uskrsnuća. Pavao, gorljivi farizej, susreo je uskrslog Krista na putu za Damask i taj ga je susret preobrazio u novoga čovjeka. Zato je za nas ključna poruka: ne može se svjedočiti Krista ako ga se ne susretne i ne zavoli. Papa Benedikt XVI. prekrasno je to izrazio rekavši: „Biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, već je to susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačni pravac.” (Deus Caritas est, br. 1) Sve počinje od susreta s Isusom - osobnog, dubokog, istinskog. Možda mi dolazimo u crkvu od djetinjstva, možda znamo mnogo o vjeri, ali ipak nismo do kraja predali srce Kristu. Danas nas on pita - kao nekoć Petra - „Ljubiš li me?“ (Iv 21,17). To je pitanje srca. Ne zadovoljavajmo se površnošću ili rutinom. Gospodin želi s nama prijateljski odnos, svakodnevni razgovor u molitvi, prepoznavanje u lomljenju kruha (usp. Lk 24,30-31), živu vjeru koja raste kroz čitanje Svetoga Pisma i primanje sakramenata.

Zato, dragi vjernici, obnovimo danas svoju vjeru i odlučimo susretati Krista svakoga dana. On je stalno prisutan i čeka nas: u tišini naše molitve, u Euharistiji na oltaru, u licu potrebnoga. Otvorimo mu vrata svoga srca. Sveti Ivan Pavao II. uveo nas je u treće tisućljeće riječima: „Otvorite, štoviše, širom otvorite vrata Kristu!“ - to se odnosi na vrata našega srca, našega doma, naše obitelji. Pustimo Krista u sve dimenzije života. Ako nas je možda zaveo duh svijeta pa smo se ohladili, vratimo se izvoru. Krist uvijek prima natrag skrušeno srce. U sakramentu ispovijedi čekaju nas raširene ruke Milosrdnog Oca, spremnog da nam vrati izgubljenu radost spasenja. Nema tog grijeha, nema te hladnoće koju On ne može izliječiti svojom ljubavlju. Samo mu trebamo poći u susret.

Obnova osobnog susreta s Kristom uvijek rađa i obnovom vjernosti Crkvi. Ne može netko reći da ljubi Krista, a da ne ljubi Crkvu, njegovu Zaručnicu. Sveti Ivan Pavao II. često je isticao da je Crkva naš dom i naša majka, a tko autentično susretne Krista, nužno zavoli i Crkvu unatoč njenim ranama, jer u njoj prepoznaje lice svoga Gospodina. U tom duhu, slijedimo primjer svetaca koji su uvijek ostajali odani Crkvi i papi i u najtežim trenucima. Spomenuli smo Stepinca; spomenimo i svetoga padra Pija koji je strpljivo trpio nerazumijevanja unutar Crkve, ali nikad nije digao glas protiv nje, nego je govorio: „Uvijek uz Crkvu, uvijek uz Papu!”. Ta nam misao treba biti putokaz.

Danas, o slavlju svetkovine svetih Petra i Pavla, zahvalimo Gospodinu na daru njihove vjere i njihova nauka. Oni nas uče što znači biti Kristov: Petra nazivamo prvakom apostola i stijenom vjere; Pavla nazivamo apostolom naroda i gorljivim misionarom istine. Neka ova Župa po zagovoru svojih zaštitnika raste u apostolskoj revnosti i čvrstoći vjere. Oni koji su nam na nebu prethodili u slavi, i dalje su s nama duhom. Jedna Crkva, nebeska i zemaljska povezana je vezama ljubavi i molitve. Utecimo se zagovoru današnjih svetaca. Neka nam sveti Petar isprosi od Gospodina živu vjeru koju ni tamnica ni mač nisu mogu pokolebati; a sveti Pavao neka nam izmoli apostolsko srce koje gori ljubavlju za Krista i za duše do nakraj zemlje.