Riječ Nadbiskupa

 
Draga braćo i sestre,
zamislite kako izgleda kuća u kojoj se netko doista osjeća „doma“. Jasno da razliku ne čine zidovi ni krov, nego ozračje koje u njoj vlada. Kuća postaje dom kad je ispunjena životom, kad se u njoj čuju smijeh, molitva, pjesma, kad osobe u njoj ne samo stanuju, nego vole, dijele, služe.

Danas smo sabrani u jednoj takvoj kući, u Župi i crkvi Blažene Djevice Marije Žalosne - Špansko, kako bismo proslavili 50 godina od kada je ova župa, kanonskim utemeljenjem, postala dom za mnoge generacije. Crkva nas uči da župu ne čine samo teritorijalne granice ni župna crkva, nego ste župa ponajprije vi, dragi vjernici, narod Božji koji se u vjeri okuplja oko župnika, čija je prva zadaća pastirska briga za vas. Upravo danas, na svetkovinu Duhova, slavimo to otajstvo Crkve kao puka okupljenoga polazeći od jedinstva Oca i Sina i Duha Svetoga. Duh Sveti na dan Pedesetnice poslan je „da Crkvu bez prestanka posvećuje te vjernici tako po Kristu u jednom Duhu imaju pristup k Ocu (usp. Ef 2,18)“ (LG 4). Slavimo trenutak kad je Crkva - univerzalna, katolička - prvi put postala dom Duha Svetoga. Pedesetnica nije samo povijesni događaj, to je izvor života sveopće Crkve, ali i naših biskupija i naših župa.

Drugo poglavlje Djela apostolskih prenosi taj trenutak rađanja Crkve, kada je Duh Sveti uz šum poput šuma silnoga vjetra i pokazujući se „kao neki ognjeni razdijeljeni jezici“ sišao na svakog učenika (Dj 2,2-3). Ta mala skupina ljudi, uplašena i zbunjena, u jednom je trenutku postala Crkva u pokretu - živa, vatrena, neustrašiva zajednica učenika. Duh ih nije ostavio u zatvorenoj sobi. On ih je poslao u svijet, među ljude, da govore, svjedoče, ljube. To je smisao svake naše župe koju čini i u kojoj se okuplja zajednica vjernika. Ovdje, dragi župljani, primate duhovnu hranu sakramenata kako biste kreposnim životom i snagom Božje riječi i sami hranili druge.

Zato je današnja prigoda trenutak u kojem se možemo zapitati ispunjava li ova naša župa svoje poslanje. Je li i ova naša kuća, od svoga utemeljenja prožeta životima tolikih obitelji, svećenika, časnih sestara, volontera, krizmanika, ministranata, i dalje mjesto gdje Duh Sveti rado boravi i dijeli plodove? Ova obljetnica nije samo obilježavanje prošlosti župe. Ona postavlja izazov našoj sadašnjosti i budućnosti pitanjem: „Gori li još uvijek oganj Duha njezinih početaka ili smo ga pretvorili u uspomenu?“ Mi danas želimo obnoviti svoju vjeru i reći: Gospodine, neka ova zajednica vjernika i ova crkva iznova planu tvojim Duhom!
 
1. Duh u početcima
Ni šum s neba koji su na dan Pedesetnice čuli apostoli ni ognjeni jezici koje su vidjeli nisu bili običan prirodni fenomen. Bili su to znakovi da je Bog sȃm došao nastaniti se usred svoga naroda. Duh Sveti nije ostao nedostupan, nego „prebiva u Crkvi i u srcima vjernika kao u hramu (usp. 1 Kor 3,16; 6,19), u njima moli i svjedoči o njihovu posinstvu (usp. Gal 4, 6; Rim 8,15-16 i 26)“ (LG 4).

U osvrtu na prvih 50 godina vaše župe, možemo prepoznati taj isti obrazac. Možda se nije čuo šum i nisu se vidjeli razdijeljeni jezici, ali je u životima vjernika i putu ove župne zajednice bilo itekako moguće prepoznati jasno djelovanje Duha Svetoga.

Godine 1975. ovu je župu osnovao sluga Božji kardinal Kuharić kako bi osigurao odgovarajuću pastoralnu skrb za povećani broj vjernika koji su se okupljali, molili, slavili misu u uvjetima koji su bili znatno skromniji od današnjih. No, vjera je bila živa, a prisutnost Duha koji ujedinjuje i tješi snažna.

Duh Sveti nas pokreće iz naših zona komfora u poslanje. Ova duhovna obitelj rasla je na žrtvi onih koji su bili spremni uložiti svoje vrijeme, talente, sredstva jer su znali da župa nije tek servis za duhovne potrebe vjernika, nego zajednica ujedinjena istim Duhom koji potiče na uzajamno primanje i davanje, za rast zajednice. Zasigurno su među nama još uvijek župljani koji se mogu sjetiti tih početaka u teškim vremenima. Ustrajnost, odanost Crkvi i nepokolebljiva vjera u Boga rađali su stostrukim plodovima Duha. To nas vodi do važne istine: sveta mjesta ne nastaju čudom. Ona nastaju kad Duh Sveti zahvati ljude i pokrene ih.

Današnja proslava zahvala je za one koji su prije nas rekli „da“ Duhu Svetome. Njihova nam je vjera ostavljena u baštinu. Ako želimo biti vjerni toj baštini, tada moramo sa zahvalnošću u sebi probuditi i želju da je prenesemo onima koji će doći poslije nas.
 
2. Plamen u sadašnjosti
Nakon što smo zahvalno prepoznali djelovanje Duha Svetoga u počecima, pozvani smo upitati se dajemo li mu prostora danas i gdje ga prepoznajemo u sadašnjosti naše župe. Imamo li uho za njegov šum i oko za ognjene jezičke namijenjene svakom vjerniku?

Pavao u Poslanici Rimljanima jasno govori: „Ta ne primiste duha robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: Abba! Oče!“ (Rim 8,15).

To je jedna od najdubljih definicija vjernika: onaj koji ima Duha, zna tko mu je Otac. On zna komu pripada. On nije rob grijeha, navika, mišljenja drugih, on je dijete Božje.

Kada pogledamo sve ono što se ovdje događa Bogu na slavu, možemo biti sigurni da vaša župa obiluje Duhom Svetim.

„Plamteći“ članovi ove zajednice naši su stariji koji svakodnevno mole krunice za obitelji i sve one koji su spriječeni mnoštvom poslova. To su također brojne mlade obitelji otvorene daru života, mladi koji se rado odazivaju na župne aktivnosti i redovito dolaze na vjeronauk. U ovoj je zajednici prepoznat i cijenjen angažman vjernika laika, kao i djelovanje zborova koji obogaćuju liturgijska slavlja. Nadu bude i statistike o primljenim sakramentima krštenja, prve pričesti, svete krizme, ali i o broju vjernika koju sudjeluju u nedjeljnim euharistijskim slavljima. To su znakovi da plamen Duha gori. On se svakodnevno očituje i u djelima ljubavi: kada oprostimo jedni drugima, kada nosimo terete jedni drugih, kada prepoznajemo Krista u najmanjima, kad smo kao zajednica vjere otvoreni svima koji iskreno traže Boga.

Sveti Pavao kaže da Duh svjedoči našem duhu da smo Božja djeca. Ako smo zaista djeca, tada i živimo kao djeca: u povjerenju, u ljubavi, u zajedništvu. Ne bojmo se, jer strah je često uzrokom raznih podjela i zatvaranja. Kad znamo da nas Otac nebeski voli i vodi, da smo ljubljeni, tada nema mjesta strahu i zebnji pred budućnošću.

Na današnjem slavlju zahvalimo Ocu nebeskome na obilnom daru Duha Svetoga u ovom njegovu domu.
 
3. Zalog Duha za budućnost
Na Duhove slavimo trenutak rađanja Crkve, ali više od toga, tom svetkovinom častimo Duha Svetoga, treću božansku osobu koja je uvijek okrenuta prema budućnosti.

Isus u Evanđelju po Ivanu jasno kaže: „Branitelj - Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh“ (Iv 14,26).

Drugim riječima, Duh nije samo iscjelitelj prošlih rana. On oživljava našu sadašnjost i priprema nas za budućnost u zajedništvu s Bogom. On nas uči, podsjeća, potiče, izaziva, pripravlja. To također znači da je naša župa živi organizam, a ne muzejski prostor koji samo čuva tradiciju i sjećanja. Ona je laboratorij Duha Svetoga, mjesto gdje on i dalje stvara novo. Upravo u tome ključu, dragi župljani, trebate vrednovati svoj vjernički angažman i uvijek se iznova pitati jeste li spremni za budućnost kakvu vam Duh Sveti pripravlja. Jeste li spremni dopustiti mu da vas vodi kamo možda sami ne biste znali poći? Svakome su od vas dani darovi Duha, svima na korist. Duh vas oprema za izgradnju tijela Kristova dok svi zajedno ne prispijemo do savršenstva koje nam je Bog pripravio (usp. Ef 4,12). Tajna je u tome da to savršenstvo nitko ne postiže sam, nego kao točno određeni ud Tijela Kristova, koji svoju zadaću može savršeno ispuniti samo u međuovisnosti i međudjelovanju s drugima. To je ljepota kršćanstva - ta sigurnost da nismo sami, da imamo svoje mjesto i svoj zadatak unutar cjeline Kristova Tijela.

Među nama je nova generacija mladih i djece koji će svjetlo vjere nositi u budućnost. Djeca koja se sada krste, koja prvi put pristupaju euharistiji, mladi koji primaju sakrament svete potvrde nisu samo korisnici ni konzumenti onoga što župa nudi. Oni su nasljednici vjere. Naš zadatak nije samo da im damo lijepe uspomene, nego da im prenesemo živu vjeru.

A to nije moguće bez Duha Svetoga, jer samo Duh može probuditi vjeru u srcu. Samo on može dodirnuti ono što ljudske riječi ne mogu. Samo on može otvoriti srce koje je zatvoreno.

Stoga smo, kao zajednica vjere, pozvani više moliti zajedno za vodstvo Duha Svetoga, više slušati što nam on govori kroz Sveto Pismo i znakove vremena, crkveno učiteljstvo i propovijedi vaših pastira. Pozvani smo, u duhu vjere, pitati se: „Bože, što želiš učiniti u Španskom u sljedećih 5, 10, 50 godina?“ i biti spremni ostaviti neke stare navike kako bismo primili nove milosti.

Ako smo u prošlosti rekli „da“ Bogu, ovo je trenutak da to „da“ izreknemo još snažnije, jer budućnost nije nepoznata ni neizvjesna ako nas vodi poznata Osoba, Duh Sveti kojega je Otac poslao sa zadatkom da nas uvede u svu istinu.

Stoga, dragi vjernici, ne zaključujmo ovu obljetnicu točkom. Stavimo zarez moleći Gospodina da sȃm dovrši ono što je započeo među vama i s vama.

O pedesetoj obljetnici puno je razloga za slavlje, ali je još važnije da nam ona bude poticaj za novi žar ljubavi koju daje Duh Sveti. Pozivam vas riječima svetoga Pavla: „Duha ne trnite!“ (1 Sol 5,19). Ponovno recite „da“ Duhu Svetome. Neka se iz ovog slavlja rodi novo posvećenje, novo predanje, nova želja da budemo Crkva koja gori, ali ne izgara.

Bog je bio vjeran u ovih 50 godina. I on ostaje vjeran. Ostanimo vjerni i mi moleći: „Gospodine, pošalji Duha svojega i obnovi lice ove župe! Neka ovaj tvoj dom, Župa Blažene Djevice Marije - Špansko, ostane ugodnim stanom Duha Svetoga.“

Zahvalimo zajedno Gospodinu na daru sluge Božjega kardinala Franje Kuharića. Bio je pastir koji je znao prepoznati znakove vremena i odgovoriti na potrebe Božjega puka u vjernosti Evanđelju. Resilo ga je veliko pouzdanje u Božju ljubav i providnost.

Neka Gospodin i nama udijeli snagu takva pouzdanja, a po zagovoru blaženoga Alojzija Stepinca, svjedoka istine i pastira koji je ljubio svoj narod do kraja, neka i dalje vodi ovu župu kako bi rasla u vjeri, nadi i ljubavi te ostala živom stanicom otajstvenoga Kristova Tijela. Amen.