Riječ Nadbiskupa

 
Dragi đakoni,
za tri dana, po polaganju ruku, bit ćete zaređeni za svećenike. Možda mislite da se radi o vama: o vašem daru, vašem pozivu, vašoj odgovornosti. Možda osjećate radost, uzbuđenje, ali i teret pitanja: „Jesam li spreman?“ I to je dobro. To pokazuje da razumijete svetost onoga što slijedi.

Ipak, istina je još dublja i još snažnija: vi ste uzidani u nešto veće. Vi niste pozvani biti solisti u Božjem orkestru. Vi niste zaređeni kako biste ostvarili vlastite vizije. Vi postajete samo jedan dio - dio Tijela, dio Prezbiterija, dio Božje građevine koja se gradi ne ljudskom rukom, nego Duhom Svetim.

Niste pozvani samo nazidati se na temelje, nego biti temelj za druge. Biti potpora. Biti onaj koji nosi, koji trpi, koji sjedinjuje.

Stoga vas danas ne pozivam tek da „postanete svećenici“, kao da bi to bila tek neka statična uloga. Ne. Crkva vas šalje da se kao živo kamenje ugrađujete u Božju građevinu. Ne da vi budete u središtu, nego da to bude Krist.

Možda nikada nećete vidjeti krov te građevine. Možda nećete znati koliko života će se osloniti na vas. Ali budite sigurni: svaki kamen koji ostane vjeran, postaje nosivi dio onoga što Bog gradi. Vi niste kraj priče. Vi ste njezin nastavak. Bog gradi, i vas je pozvao da budete dio Njegova djela.

1. Posvećen za zajedništvo, ne za sebičnost
Postoji stara greška koju đakoni, a i mi svećenici, često napravimo u srcu, iako to ne izgovorimo: „Sad sam zaređen. Sad počinje moje poslanje.“ No istina je da za svećeništvo nikada ne možemo reći: „moje“. Ono je, naše, cijele Crkve i ako hoćete, cijeloga svijeta. I još više, ono pripada Kristu, a mi smo samo njegovi suradnici.

U Prvoj Petrovoj poslanici čitamo: „Pristupite k njemu, Kamenu živomu... pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo“ (1Pt 2,4-5). Znate li što je zanimljivo? Kamen sam po sebi ne znači ništa. Može biti ukras u dvorištu. No, kad je ugrađen u nešto, postaje dio nečeg korisnog. Niste pozvani biti „ukras Crkve“, nego njezin nosivi zid.

Svećeništvo je zajedništvo. Zaređeni ste s drugima i za druge. Ako počnete graditi sebe bez povezanosti s biskupom, s prezbiterijem, sa zajednicom - vaša služba se brzo pretvori u privatni projekt. A takvi projekti u Crkvi ne traju dugo.

Naši vjernici ne trebaju „velike svećenike“ koji sve znaju i sve mogu. Oni trebaju braću, ljude koji dijele život. Trebaju svećenika koji zna poslušati starijeg i koji prigrljuju mlađeg; koji se ne srami priznati kad nešto ne zna i koji ne ide naprijed bez blagoslova.

Da, nadbiskup će uskoro položiti ruke na vaše glave. U tom trenutku primit ćete više od osobne misije. Primit ćete odgovornost da izgrađujete Tijelo Kristovo, a ne da ga ranjavate podjelama.

U praksi to znači: nikad ne donosite velike odluke bez molitve i savjetovanja! Ne govorite protiv drugih svećenika, ni kad se ne slažete s njima! Budite mostovi, ne zidovi! Gradite zajedništvo!

Crkva je preživjela dvije tisuće godina jer je utemeljena na zajedništvu. Vaše ređenje nije iznimka. To je kamen po kamen više u istom zidu. Vi niste središte, ali ste nezamjenjivi u onome što Bog gradi.
 
2. Ne gradi na sebi, nego na Kristu
Svako svećeničko ređenje prati tajna napast koja dolazi tiho i zove se „Ja“: „Sada ja trebam iznijeti sav napor. Ja sam sad odgovoran. Ja moram biti svet, jak, mudar, snažan.“ A u pozadini te misli često se skriva staro, opasno uvjerenje: „Ja gradim. Ja sam temelj.“

No, sveti Pavao piše Korinćanima: „Jer nitko ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je postavljen, a taj je Isus Krist“ (1Kor 3,11).

Znači li to da ne trebate ništa raditi? Nipošto. Trebate raditi, služiti, moliti, naviještati, ali sve to na temelju Krista, ne na temelju svojih snaga, svojih talenata ili svojih emocija. Jer kad gradite na sebi, umorit ćete se. Kad gradite na Kristu, rastete i kad ste slomljeni.

Promatrajte svece! Nijedan nije izgradio samoga sebe. Bog ih je gradio. Oni su dopustili da ih oblikuje milost. Vaš zadatak nije izgrađivati savršenu službu, nego svakog dana reći: „Isuse, Ti vodi. Tvoja volja, ne moja.“

Kako to konkretno izgleda i što konkretno znači? Znači ne razvijati projekte koji će vas promovirati, nego podizati ljude koji trebaju Krista; ne temeljiti pastoral na vlastitoj simpatičnosti ili karizmi, jer doći će dani kad više nećete biti „simpatični“; ne stvarati neku svoju Crkvu, već služiti onoj u koju ste uzidani.

Jedan je mudri redovnik rekao: „Ako Isus nije kamen temeljac, onda ćeš ti postati kamen spoticanja.“ Svećeništvo je previše sveto da bi bilo temeljeno na ljudskoj snazi. I previše krhko da bi izdržalo bez molitve.

Zato vam danas ne želim reći: „Trudite se više.“ Nego: „Padnite više na koljena!“ Tu počinje služba koja traje. Tu se gradi Crkva. Tu Duh Sveti pravi dom.
 
3. Služba nije tvoja, nego si ti u službi Crkve
Svi volimo početke. Početak nove službe, novo imenovanje, novo ređenje. U početku sve izgleda svježe, otvoreno, snažno. No, doći će dan kad ćete se pitati: „Zašto ja? Je li vrijedno? Zašto ne vidim plod?“ Tu je na ispitu vaša svetost, jer služba nije vaša. Svaki od vas je u službi Crkve, u misiji koja vas nadilazi i koju niste sami započeli. U Ivanovu evanđelju, Isus kaže Petru: „Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš“ (Iv 21,18).

To je portret služenja. Svećenik ne bira, nego je izabran. Ne vodi on, nego njega vodi Duh Sveti. Služba nije put kontrole, nego poslušnosti. Kad to prihvatite, oslobodit ćete se od stalne potrebe da vidite rezultate, da sve ide „po vašem“. I upravo tada, Bog čini najveće stvari, u vašoj poniznosti, ne u vašim planovima.

Svećeništvo je križ, ali je i uskrsnuće. Mnoge vaše propovijedi neće pamtiti nitko. Mnoge vaše molitve neće nitko čuti. Mnoge vaše suze nitko neće vidjeti. No Otac vaš nebeski vidi. I to je dovoljno.

Kad budete strpljivo čekali u ispovjedaonici i nitko ne dođe, to je put svetosti. Kad slavite misu s troje vjernika, a srce vam gori, to je put svetosti. Kad oprostite onomu koji te krivo optužuje, to je put svetost. To je Crkva! Ona se ne gradi spektaklom. Ona raste kroz svakodnevnu vjernost.

Zato nećete biti poslani u avanturu slave, nego u poslanje vjernosti. Dok stojite uz oltar, zapamtite da to nije vaša služba. Vi ste samo sluge. Krist je izvor. A Duh Sveti je Onaj koji nosi sve što vi ne možete.
 
Dragi đakoni, vi ste uzidani u nešto što ne možete ni zamisliti. Niste ovdje zato što ste dovoljno dobri ili najbolji kandidati. Ovdje ste jer je Bog izgovorio nad vama riječi koje je rekao proroku Jeremiji: „Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te“ (Jer 1, 5).

I zato, kad ruke zareditelja budu položene na vaše glave, sjetite se da ste samo kamenje u slavnoj i svetoj građevini Crkve. Niste tornjevi. Niste ni svjetionici. Svaki od vas je nosivi dio Crkve. Možda nećete nikada znati koliko ćete života dotaknuti. Možda nećete nikada vidjeti što Bog čini po vama, ali to i nije vaš zadatak. Vaš je zadatak, darovati Bogu svoje „da“. S tim „da“ navečer leći i ujutro se probuditi. Kad ste jaki i kad ste slabi. Kad ste voljeni i kad ste zaboravljeni.

I vjerujte: to vaše „da“ - ono danas, i ono za tri dana - nosi Crkvu sutra.