Riječ Nadbiskupa

 
Draga braćo svećenici!

Od srca vas sve pozdravljam na završnom susretu ovogodišnjeg programa trajne formacije. Godina iza vas bila je bogata sadržajima iz kojih ste mogli crpsti mnoštvo plodova za svoj duhovni rast i za veću spremnost u suočavanju s izazovima kojima ste izloženi u svome svećeničkom poslanju.  

Svijest da ste kao svećenici na poseban način pozvani biti grad na gori i svjetiljka što svijetli usred naroda Božjega ponekad može, posebno na počecima svećeničkoga poslanja, stvarati pritisak ili izazivati određenu nelagodu. Svjesni ste vlastite krhkosti, odgovornosti službe, a možda s nedovoljno „utakmica u nogama“ i duhovne kondicije. Ovi susreti trajne formacije služe upravo vašem ukorjenjivanju u službi i poslanju kako bi stablo vašeg svećeničkog služenja donosilo obilne plodove.

Psalam prvi blaženim naziva čovjeka koji uživa u zakonu Gospodnjemu i o zakonu njegovu misli dan i noć. Uspoređuje takva čovjeka sa stablom zasađenim „pokraj vódâ tekućica što u svoje vrijeme plod donosi; lišće mu nikad ne vene, sve što radi dobrim urodi.“ Ne čini li vam se privlačnom ta slika? Crpsti iz dubine izvora života i ne brinuti se o plodovima ni o rezultatima svoga rada, u sigurnosti da oni neće izostati. Tko od nas ne bi htio biti blažen na takav način?

Prema riječima pape Benedikta XVI., svećenik koji uživa u zakonu Gospodinovu živi poslušnost „koja nije servilna, već sinovska, povjerljiva, svjesna“, za njega je slušanje Božje riječi „osobni susret s Gospodinom života, koji se mora pretočiti u konkretna opredjeljenja i postati put i nasljedovanje.“ U prvome su redu svećenici, nastavlja papa, „pozvani živjeti samo od Gospodina i njegove riječi, bez ostalih sigurnosti, imajući njega kao jedino dobro i jedini izvor pravog života. U tom se svjetlu shvaća slobodni izbor celibata poradi Kraljevstva nebeskog koji treba otkriti u njegovoj ljepoti i snazi.“ (Kateheza, 9. studenoga 2011.)

Dragi svećenici, dobro je i u ovoj prigodi postaviti pitanje koliko doista živimo samo od Gospodina. Uživamo li u njegovoj riječi i njegovim naredbama ili su nam teret?

Svjesni smo da se svećeništvo ne može svesti na privatnu pobožnost ni na folklor u kulturnom programu Crkve. Naše predanje Bogu mora biti stvarno, vidljivo, utjelovljeno u svakodnevici. Ako naša prisutnost ne unosi mir, nadu i jasnoću u ljudsku stvarnost, postajemo irelevantni. Ako u nasljedovanju Krista nalazimo zadovoljstvo i bez prestanka razmišljamo samo o tome kako ugoditi Bogu, tada se za drugo ne moramo tjeskobno brinuti. Svijet ne treba idealne svećenike u teoriji, nego one koji se svakodnevno trude biti Božji ljudi. To znači da smo pozvani svijetliti i onda kada nitko ne gleda. Biti pastiri, a ne profesionalci. Biti prisutni, a ne samo zauzeti.

U temelju svega toga stoji pitanje identiteta. Tko je svećenik? On nije tek službenik oltara, niti organizator života u vjerničkoj zajednici. Svećenik je čovjek posvećen Bogu, izabran ne zbog svojih zasluga, nego iz ljubavi. On je alter Christus - drugi Krist. On je znak i svjedok Božje prisutnosti među ljudima, što se treba očitovati u svem njegovu držanju i ophođenju s drugima.
 
1. Vidljivi znakovi posvećenosti Bogu
Naše riječi, izrazi lica, pogled, hod, reakcije, odijelo - to je ono što se prvo vidi na nama. Možda ljudi ne komentiraju uvijek, ali pamte dojmove koje im ostavljamo pri susretima. Oni preko nas stvaraju sliku o Crkvi. Još važnije, preko nas stvaraju sliku o našem odnosu prema Bogu, jednih prema drugima i prema svome poslanju u svijetu. Često nismo ni svjesni koliki trag ostavljamo.

Primjerice, kada svećenik dolazi u školu, djeca odmah opažaju njegovu prisutnost. Ako je blag, strpljiv, spreman poslušati i uzeti vremena, tada se stvara otvorenost. Ako je hladan, brz i zatvoren, čak i mala djeca to osjete. Naša prisutnost ima moć oblikovanja duša.

Jednom je jedan stariji svećenik rekao: „Kad ulazim u trgovinu, ne kupujem samo kruh. Donosim Krista na ulazna vrata.“ Tako je i za nas svaka situacija prostor svjedočenja. Narod traži svećenika koji je stvaran, blizak, čovječan, ali ukorijenjen u nebeskom. Traži da bude učitelj srca, a ne samo riječi; da sluša druge bez žurbe i dostojno slavi sveta otajstva. To se ne stječe preko noći. To dolazi iz molitve, iz čovječnosti, iz svakodnevne želje da budemo Kristovi.

Osobna pobožnost ovdje nije dodatak, nego gorivo. Bez nje lako postajemo samo vršitelji obreda. Kultura komunikacije plod je te pobožnosti: način na koji susrećemo i pozdravljamo ljude, pišemo im poruke ili se izražavamo na društvenim mrežama.

Dodajmo tomu i govor tijela, naše držanje, ton glasa, odabir odjeće, način na koji blagujemo hranu za stolom. Sve to prenosi poruku: uživam li doista u zakonu Gospodinovu i tražim li u svemu njega ili ostavljam dojam da nosim teret koji drugima ne može biti privlačan. Naša prisutnost treba odisati nadom, a ne težinom.

Svećenikovo predanje kao ni njegovo uskraćivanje predanosti Bogu i narodu koji mu je povjeren, ne mogu se sakriti niti odglumiti. Stoga, ponavljam i sebi i vama: neka ljudi u našem pogledu pronađu pogled Oca. Neka u našem govoru osjete Isusovu nježnost. Neka u našim djelima osjete vodstvo Duha Svetoga. To je predanje koje privlači.

2. Hijerarhijsko i bratsko zajedništvo
Ponekad vam se možda pojavi misao ili osjećaj da nadbiskup ili subraća koja nisu izravno u pastoralu ne znaju što proživljavate na terenu. To je daleko od istine. Kad trpi jedan ud Crkve, trpi čitavo Tijelo; kada se raduje, to osjeti čitavo Tijelo. Ono što nam ponekad nedostaje jest vrijeme i način da jedni drugima izrazimo blizinu, podršku, pohvalu, ali i konstruktivnu kritiku.

Kao vaš nadbiskup, želim reći da nisam ovdje kao nadglednik, nego kao pastir i brat u vjeri. Biskupijski uredi ne postoje zato da vam otežavaju život, nego da budu mjesta susreta, slušanja i razlučivanja, pomoći u rješavanju problema. Dekanati nisu zamišljeni kao administrativni okviri, nego kao mreža potpore. Ako to ne razumijemo ili ne doživljavamo, tada će struktura postati sama sebi svrhom, a to nitko ne želi. Stoga svi zajedno trebamo više poraditi na izgradnji uzajamnog povjerenja i razumijevanja. Povjerenje se ne rađa iz naredbi, nego iz odnosa. Rađa se iz iskrenih razgovora, dijeljenja izazova i nepristajanja na predrasude. Ako svećenik zna da može doći na Duhovni stol, a da se ne mora ispričavati zbog toga, nego da će biti primljen i shvaćen, tada je struktura u službi zajedništva. Ako nadbiskup zna da mu svećenici pristupaju s povjerenjem i otvorena srca, a ne isključivo zbog osobnih ambicija, tada se stvara odnos.

Potrebno je iznova osvijestiti da svi mi pripadamo istoj stvarnosti. Kada u zajedničkim stvarima sudjelujemo s prijedlozima koji izgrađuju, kada zahvalno i ponizno preuzimamo inicijativu umjesto da samo kritiziramo, tada pokazujemo da smo zreli članovi Tijela. Kada samo čekamo zapovijedi, tada Crkva postaje vojska, a ne obitelj. A Krist nas je pozvao u obitelj.

Ljubav prema Crkvi ne očituje se samo u liturgiji i u privatnoj pobožnosti, nego ponajprije u našoj  komunikaciji i zajedništvu koje gradimo. Iz ljubavi ćemo znati kada treba progovoriti, a kada prešutjeti, kada kritizirati, a kada poduprijeti; kada prihvatiti odgovornost, umjesto prebaciti je na Kaptol.

U tome smislu, sva naša okupljanja, osobito na dekanatskoj razini, zajedničke pripreme pastoralnih planova i dijeljenje kateheza trebali bi biti konkretni znakovi našega zajedništva i vitalnosti mjesne crkve, prostor u kojem svećeničko bratstvo i duhovna zrelost mogu rasti zajedno. Nema svećenika bez zajedništva, čak ni onda kada živi sam. To zajedništvo čini vidljivim njegovo poslanje i jača njegovu vjerodostojnost.
 
3. Očitovati predanost u svakodnevnim stvarima
Svećeništvo nije samo ono što se događa za oltarom. Naše predanje nije rezervirano samo za trenutke molitve, nego se prelijeva u cijeli naš dan. Svaki naš međusobni susret ili susret s vjernicima može biti molitva. Sjetimo se često da smo znak. I kada nosimo reverendu ili kolar košulju i kada smo ležernije odjeveni, to smo što jesmo. No, treba njegovati svijest da u svakom trenutku pripadamo Kristu i da se ta pripadnost treba izražavati i na vidljiv način.

Svećenik koji jedva čeka kad će skinuti kolar košulju da bi se osjećao ležernije i prihvatljivije društvu koje posjećuje, ne šalje poruku da se osjeća dobro u svojoj koži. Izloženost zbog službi i zaduženja dodatno može zahtijevati veću obazrivost i žrtvovanje ležernosti koju biste si u neki drugim prilikama i službama mogli legitimno dopustiti. Ne potičem vas da budete čudaci u svijetu i među ljudima. Potičem vas na razvijanje osjećaja za realnost svoga položaja. Svijet vas neće više voljeti ako mu se servilno suobličujete misleći da je vaša kolar košulja smetnja navještaju. Potičem vas da to što jeste živite radosno, jednostavno, prirodno i ponizno, na vidljiv i nevidljiv način, iznutra i izvana.

Snaga svjedočenja ne dolazi kada u svemu ugađamo sebi, nego kada, usprkos sebi, živimo Krista: kad smo umorni i žalosni, a ipak se smiješimo jer nam nitko ne može oduzeti Kristovu ljubav; kad smo razočarani, a ipak ostajemo vjerni jer je vjeran Onaj koji nas je pozvao; kad nismo shvaćeni, a ne prestajemo voljeti, jer je Krist ljubio svijet koji ga nije htio upoznati. Samo tako Krist živi u nama.

Upravo kroz te male svakodnevne geste i odricanja, svećenik ostvaruje svoj identitet.
 
Draga braćo, svećeništvo nije nagrada za posebne. To je put za odabrane. Pozvani smo biti sveti jer je svet Onaj koji nas poziva. Taj poziv ostvarujemo usred puka koji nam je povjeren.

Koristim prigodu da vam zahvalim na trudu oko svetosti i oko duša koje su povjerene vašoj skrbi. Ne bojte se disati punim plućima i biti to što jeste usred puka Božjega, ponizno i zahvalno. Hvala na svakoj gesti povjerenja, na pozitivnom stavu, konstruktivnim primjedbama, na svakoj novoj pastoralnoj inicijativi i na znakovima svećeničkoga zajedništva. Puno se dobroga čini, ali uvijek se može i više i bolje. Tu smo da jedni druge ohrabrujemo, ispravljamo, a ako je potrebno i korimo u ljubavi. Ne živimo za sebe, nego jedni za druge i za slavu Božju i upravo tada osjetit ćemo ljepotu i snagu svećeništva.

Zahvaljujem svima koji su sudjelovali u pripremi, osmišljavanju i realizaciji ovogodišnjeg tečaja formacije. Dao Bog da svi skupa ubiremo dobre plodove duboke ukorijenjenosti u Kristu koji je naš ponos i naša radost.