Riječ Nadbiskupa

Homilija na početku akademske godine 2022./2023.

Veleučeni gospodine Rektore,
gospodo prorektori, dekani,
i ostali čelnici sveučilišnih sastavnica!
Cijenjene profesorice i profesori, djelatnici Sveučilišta u Zagrebu,
drage studentice i studenti,
sestre i braćo u zajedništvu Duha Svetoga!

1. Navještena Božja riječ u ovome prigodnom slavlju na početku nove akademske godine daje nam puno poticaja. Vjerujem da ste primijetili izvanjsku sadržajnu poveznicu između zapisa o svetome Pavlu u Ateni i evanđelja u kojem Isus ocrtava jedan naraštaj. I u jednome i u drugome izvještaju riječ je o trgu, o prostoru otvorenosti, susreta, razgovora, raznih prisutnosti i ponuda.
U Djelima apostolskim na trgu u Ateni opisani su odrasli ljudi sa svojim svjetonazorima i pitanjima, sa svojim raspravama i znatiželjom, prihvaćanjem i odbijanjem. U Evanđelju su na trgu djeca koja dovikuju neobične poslovične riječi. Ljudska mudrost i krutost s jedne strane i dječja bezbrižna hirovitost s druge strane.

2. Siguran sam da ste se više puta susreli s izvješćem o apostolu Pavlu u Ateni na Areopagu. Lako ga je zamisliti kako promatra izgled i događanja u gradu, dok čeka povratak svoje subraće iz Bereje. Razgledavajući Atenu Pavao ne ostaje ravnodušan; ne može šutjeti o onome što je vidio i čuo; o snazi evanđelja i o Božjoj ljubavi koju mora navijestiti.
Istodobno, Pavao se suočava s činjenicom kako je teško postati Grcima Grk, to jest razmišljati grčki, raspravljati i približiti se njihovoj osjetljivosti. Pred Pavlom je zadatak: kako narodu povijesnih junaka, velebnih djela i sjajnih postignuća uvjerljivo reći da im je potreban Spasitelj koji nije ni Grk ni Rimljanin, koji ne izgleda kao pobjednik nego kao najveći gubitnik, jer je, poput zločinca, ubijen na križu? Kako može narodu mislioca i filozofa prenijeti da postoji netko tko je Istina koja nadilazi sve njihove misaone sustave? Kako može narodu poezije i umjetnosti govoriti o nekome tko je ostao bez ljepote i sjaja, tko je odbačen i prezren od ljudi, da na njemu nije bio prepoznatljiv čovjek (usp. Iz 53, 2-3)?
Ljudi kojima se Pavao trebao obratiti odaju dojam sigurnosti i zadovoljstva. Ne osjećaju potrebu za novim učiteljem, a kamo li za nekim  koji dovodi u pitanja njihov način razmišljanja i življenja. Zbog toga nije čudno što je Pavao naišao na ruganje. Međutim, to je mjesto bilo poput neke vrste „gradskoga vijeća“, ozračja zaduženoga za moralnost i red. Stoga je očito da je odgovorne zanimalo što im Pavao ima reći.

3. Slušajući opis toga ozračja, lako vidimo poveznice s našim gradskim trgovima i prostorima susreta – kao što su mediji i društvene mreže – ponekad zvanima novim areopagom. Tragove stavova antičkih skupina epikurejaca i stoika možemo pronaći i u našoj suvremenosti.

Naime, možda zvuči previše plošno i suženo, ali ipak se može reći da su prvi, epikurejci u tadašnjemu sustavu mnogoboštva smatrali da su bogovi daleko od ovoga svijeta. Treba ih štovati, ali nemaju brigu za svijet. Iz toga slijedi da je sve što se u svijetu događa puka slučajnost, a smrću čovjeka sve završava. Zbog toga najbolje dobro i životni cilj jest u uživanju.
S druge strane, stoici su vjerovali u stanoviti kozmički univerzalni princip, logos, kojemu se čovjek treba podrediti usklađujući se s prirodom, što pobuđuje pitanja o slobodi i odgovornosti, a vodilja je umjerenost, zadovoljstvo onim što se posjeduje. Nisu li to teme koje se mogu osjetiti u pozadini suvremenih pitanja?

4. Braćo i sestre, što nam poručuje navještaj svetog Pavla u Ateni?
Najprije to da je sveti Pavao čovjek koji je susreo Gospodina, koga je Isus pronašao. Taj ga je susret nepovratno obilježio. Isus Krist za njega je sve i zbog toga je otada za njega sve drukčije. On o tome ne može šutjeti. Na početku razgovora o Bogu nalazi se njegovo iskustvo s Bogom. Sveti nas Pavao ohrabruje da se pitamo: Što mi znači vjera u Krista i kako on prožima moj život? Ljude ništa tako ne oduševljava kao vlastito iskustvo.
Drugo: Pavao vidi da Atenjani svašta vjeruju. To ga je potreslo. Nešto slično i mi susrećemo. I na trgovima naših gradova, u prostorima života ljudi vidljiva su tolika vjerovanja i najrazličitija praznovjerja, susrećemo se s mnoštvom lažnih bogova. Opravdano je pitati se odakle potreba za idolima i na što se odnose? Svaki čovjek ima nešto bez čega ne može živjeti. Iz toga proizlazi poziv da provjerimo bez čega mi ne možemo živjeti, je li to Bog koji daje puninu smisla ili idoli koji nas ostavljaju u praznini.
Apostol nije nabrajao u što sve Atenjani vjeruju. On naglašava što je vrijedno pohvale – pobožnost Atenjana. Ne ljuti se i ne prekorava. On poštuje iskustvo drugih, otvara prostore povjerenja i druge uzima ozbiljno. To su mostovi koji vode prema govoru o važnome, o Bogu i o vječnosti. I tu se trebamo pitati koliko poznajemo i želimo upoznati što pokreće druge ljude, naše sugrađane, a osobito nekršćane; do čega im je stalo, čemu se nadaju i za čim čeznu; u što možda istinski vjeruju, makar to ne zovu vjerom. Ili se možda bojimo da oni nas ne pitaju o našoj vjeri. Na tom putu potrebna je osjetljivost i suosjećanje, sposobnost komunikacije koja dolazi iz traženja istine.
I treće: Bog ni za koga nije predaleko. To Apostol želi reći ljudima. Ljudi su različiti baš kao i njihove životne okolnosti. Nekima je vjera važna; drugi nisu naučili živjeti molitvu, sakramente; drugi su opet godinama zanemarili pitanja o vjeri, a time i o sebi, ne samo o Bogu. A Bog je s nama: kada se smijemo i plačemo; kada strepimo i kada smo sigurni. Ljudski kumiri i idoli vode u neslobodu i samoću. Bog Isusa Krista ne oduzima slobodu i ne napušta čovjeka. Njegovo je ime prisutnost, blizina, otvorenost, vječnost.
I još jedna napomena: zanimljivo je da ne znamo je li Pavlov dolazak u Atenu imao odjeka. Čini se da njegov govor nije pobudio veliko oduševljenje. Nakon Pavlova pohoda ne govori se o kršćanskoj atenskoj zajednici. Ipak izvještaj spominje dva imena: Dionizija i Damaru, kao i druge koji su  povjerovali. Čini se premalo za putovanje i napor, za uloženi trud. Ipak je najvažnije to da je Bog ušao u život konkretnih ljudi. Bez obzira na veličinu planova, dovoljan je život s imenima i licima, dovoljni su odnosi i susreti ljudi međusobno i s Bogom.

5. Braćo i sestre, Isus u Evanđelju upozorava da ljudi tadašnjega naraštaja ne primjećuju kako u njihov život ulazi spasenje. Umjesto da se raduju i prihvate dar, oni su poput hirovite djece koja se ne žele igrati; drže se postrance zbog razloga koje niti sama ne poznaju.
No, za razliku od djece, Isusovi sugovornici pokazuju tvrdoću i isključivost; ne prihvaćaju neki drugi plan, osim svojih kriterija. Zbog toga napadaju, sude i odbacuju. Nije im prihvatljiva oštrina, ni skromnost, ni dosljednost kakvu je živio Ivan Krstitelj, upravo kao ni Isusova blizina, blagost, milosrđe i širina. Ne žele u srcu osjetiti ljepotu Božjega plana, njegovu blizinu koja traži ljudskost: i pjesmu i radosno zajedništvo, baš kao i tugu, plač i sućut. Oni imaju svoju igru. Ostaje dojam da se brinu samo za sebe te tako nisu ni na čijoj strani.
U svemu tome evanđelistu Luki važno je istaknuti Isusov neobičan izbor da se druži i da je blizak s ljudima koji nisu bili među poželjnima po ugledu u tadašnjemu društvu. Time pojačava zadnju današnju evanđeosku rečenicu o Božjoj mudrosti: „Opravda se Mudrost pred svom djecom svojom“.
Bez obzira koliko neobični bili putovi povijesti spasenja, oni su uvijek prožeti Božjom mudrošću. Nju mogu prepoznati samo ljudi koji su dopustili biti njome vođeni i preobraženi darom Duha Svetoga. A preobraženost Duhom Svetim očituje se u slušanju Božje riječi i u nasljedovanju Božjega plana, u prihvaćanju Božje mjere, vidljive u služenju i u malenosti iz čega izvire radost.

6. Dragi sveučilištarci, živeći dar sveučilišnoga života mi kao kršćani živimo na jednome suvremenom „areopagu“, koji je današnjem društvu itekako potreban. Tu smo pozvani njegovati otvorenost i susretljivost; svjedočiti iskustvo svoje vjere, propitivati i provjeravati svoje pristupe, poštujući druge i onda kada izgleda da ih kršćanstvo ne zanima ili su mu protivni.
Mi smo na sveučilišnome i svakome drugom areopagu kao ljudi koji su susreli i upoznali Boga objavljenoga u Isusu Kristu. Podignuti oltari nepoznatim božanstvima na suvremenom areopagu govore o idolima i o praznini koja vodi u tjeskobu i nemir; koja vodi u isključivosti, nepoštivanje i nasilje. To predstavlja i sadašnji rat u Ukrajini koji se produbljuje i širi te sve više prijeti Europi i svijetu. Vjerujemo da će se i u tim strahotama očitovati Božja mudrost, a mi molimo za mir ne ostajući po strani, kao da nas se ne tiče sudbina naših bližnjih koji su izloženi okrutnosti svake vrste: ubijanju, ranjavanju, nasilju, tjeranju iz vlastitoga doma…
Siguran sam da sveučilišta i u njima mladi ljudi koji nose u sebi Duha Svetoga i vjeruju u Božju ljubav imaju snagu preobrazbe i za naše hrvatsko društvo i za svijet.

7. Dragi sveučilišni nastavnici, studentice i studenti, kršćanstvo se ne boji novosti. Kršćanstvo se raduje Isusovoj novosti. Koliko god nas netko pokušavao napadati i obezvrijediti uvjeravajući da je Crkva zatvorena i da su kršćani isključivi, to je daleko od crkvene naravi i kršćanskoga poslanja. Crkvu slabi i ranjava upravo isključivost i zatvorenost. Zato otkrivajte ljepotu Crkve, pronalazite crkvene prostore susreta s drugima, a posebno vas pozivam da sa svojim darovima otkrijete mjesto koje vam je Gospodin namijenio u našoj Crkvi zagrebačkoj.
Radosna je vijest da smo po Duhu Svetome, čije očitovanje u životu akademske zajednice večeras posebno zazivamo, uvijek u Bogu. I kada je teško, znamo da u njemu živimo i kušamo darove njegove prisutnosti i dobrote.
To je iskustvo svetosti koje i ovdje imamo pred očima, ponajprije u svetosti žive Crkve okupljene na euharistiju, ali i u primjerima svetih koji su nam pred očima: Presvete Bogorodice Marije i blaženoga Alojzija Stepinca, čiji zagovor molimo. U njima se očitovala Božja mudrost da bismo i mi imali pouzdanja da Gospodin „u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube“ (Rim 8, 28). Tu mudrost molimo za sebe i za cijelo Sveučilište.
Amen.