Riječ Nadbiskupa

   
Draga braćo i sestre,
ovom svečanom Misom slavimo 700 godina od svete smrti Augustina Kažotića, dominikanca, zagrebačkog i luceranskog biskupa, blaženika Katoličke crkve, ali i zasigurno najuglednije osobe 14. stoljeća na ovim našim prostorima.

Bog nam danas po bl. Augustinu još jednom pokazuje kako svetost života ostavlja neprolazni sjaj koji ni vrijeme ni okolnosti ne mogu izblijediti. Poziv na svetost odzvanja redcima Sv. Pisma, „budite savršeni kao što je Otac vaš savršen“ (usp. Mt 5,48), „budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan“ (Lk 6,36). I dokumenti Crkve, jednakom jasnoćom, kroz sva stoljeća pred nas stavljaju ideal svetosti kao smisao kršćanskog života. Ne ideal bezgrešnosti, već ideal svetosti – ideal suradnje čovjeka i Boga.

Možemo se s pravom zapitati: može li čovjeku 21. stoljeća govoriti život blaženika iz 14. stoljeća? Nekad nam se čini da je jaz  samo od jedne do dvije generacije nepremostiv. Koliki tek onda jaz nastaje kada su između nas tolika stoljeća? Drugačije su okolnosti, drugačiji izazovi, mentalitet i ljudi. No, vidjet ćemo da nije tako. Čovjek i njegova narav su isti, svetost je uvijek aktualna, uvijek svježa i konkretna.
 

I. Predanost i posvećenost života  navještaju Evanđelja

Razmišljajući o životu bl. Augustina Kažotića nadahnjuje nas gorljivost ovog velikog propovjednika i navjestitelja Evanđelja, njegova velika predanost i posvećenost naviještanju Božje Riječi. Svoj je život do kraja istrošio za Evanđelje. „Što navješćujem Evanđelje, nije mi na hvalu, ta dužnost mi je. Doista, jao meni, ako Evanđelja ne navješćujem“, kaže današnja Božja Riječ (1Kor 9,16).

U naviještanju Božje riječi bl. Kažotić pokazao se kao pravi sin sv. Dominika za kojega svjedoci kažu kako se posvuda riječima i djelima pokazivao kao čovjek Evanđelja. Preko dana nitko se više od njega nije uključivao u društvo braće i život ljudi, nitko od njega nije bio veseliji. No u noćnim satima nitko od njega nije bio revniji u bdijenju, u molitvi, u prošnjama svake vrste.[1]

Sv. Dominik je bio svjestan da je za navještaj Božje Riječi potrebno dobro i dostatno poznavanje teologije, ali je zato jednako potreban i primjeren, uzoran život propovjednika pa je njegova novoosnovana zajednica bila duboko ukorijenjena u evanđeoskom siromaštvu, u odricanju od zemaljskih dobara, u iskrenoj ljubavi i bratskoj povezanosti jer tko želi drugima naviještati Božju riječ, najprije mora Božju poruku utjeloviti u svome životu.
U životu bl. Kažotića iščitavamo ove dvije temeljne odrednice pravog apostola i pastira, navjestitelja Božje riječi, a to su znanje, ljubav prema Riječi Božjoj i svjedočanstvo života. Bio je čovjek velike intelektualne izobrazbe i širine duha. Njegovi kroničari i povjesničari govore kako je studirao u Parizu na Sorboni neposredno nakon smrti sv. Tome Akvinskog tako da je od izravnih svjedoka mogao usvojiti jasnoću i preciznost skolastičke teologije koju je kasnije unio u svoj život i navještaj.

Održao je u zagrebačkoj nadbiskupiji više dijecezanskih sinoda jer je znao da će teško moći pomoći narodu ukoliko uz sebe ne bude imao svesrdnu i zauzetu potporu svoga klera. Puno je činio na edukaciji i odgoju svećenika, ali i svega naroda; tako je utemeljio katedralnu školu inzistirajući da Crkva treba, vodeći računa o materijalnim potrebama naroda, brinuti i za njegov duhovni napredak. No, i tu je u potpunosti nadahnut načelima koja je ostavio sv. Dominik te su svi siromašni studenti poučavani bez ikakve naknade, a bl. Kažotić „strogo određuje da magistar, u ime poštovanja ne smije ništa, pa čak ni najmanje usluge, tražiti od 'siromašnih studenata'”.[2]

Autentičnost Kažotićeva svjedočenja ogleda se i u brizi za stvoreni svijet i za ljude koji ga okružuju. Egoistično zatvaranje u svoj uski krug interesa bilo mu je potpuno strano. On je svojim brojnim karitativnim postupcima iskazao blizinu upravo najpotrebnijima, onima na marginama društva – siromasima i bolesnima. Vrijedno je naglasiti da je dao izgraditi ubožnicu, prihvatilište za siromahe i putnike kojima tadašnje društvo nije moglo osigurati prikladnu pomoć.

Govorio je o Isusu Kristu, neumornim propovijedanjem, ali i konkretnim djelima i osobnim svjedočanstvom pa je „zbog svoje svetosti života, velike kulture, snažne rječitosti među svim ugarsko hrvatskim biskupima uživao veliki ugled.“[3]

Bl. Augustin Kažotić kao pravi pastir duša u potpunosti se „posvetio molitvi i službi propovijedanja“ (Dj 6,4). Navještaj Božje Riječi svim ljudima temeljno je poslanje Crkve.[4] Zapravo Crkva nastavlja djelovanje i propovijedanje Isusa Krista koje je bilo okarakterizirano kao nova i snažna nauka (usp. Mk 1,27), koja je doticala i mijenjala čovjekovo srce i sudbinu.
 

II. Što je Evanđelje kojemu je Kažotić posvetio svoj život?

No, što je Evanđelje kojemu su Kažotić, ali i toliki ljudi tijekom povijesti, posvetili svoje živote? Možda nam pomognu riječi sv. Augustina: „Neka se vaša ljubav spomene da postoji samo jedan govor Božji koji se odvija u cijelome Svetom pismu i da je samo jedna Riječ koja odjekuje na ustima svih svetih pisaca; budući da je ona u početku bila Bog u Boga (…)“, Isus Krist.[5] Drugim riječima, Sv. Pismo, Evanđelje jest Isus Krist, utjelovljena Riječ.

Smisao iščitavanja Svetoga pisma i Evanđelja nije povijest. Papa Franjo naglašava kako „Biblija nije zbirka povijesnih knjiga ili vijesti, nego je u potpunosti usmjerena na cjelovito spasenje osobe. Neosporna povijesna ukorijenjenost knjiga sadržanih u svetome tekstu ne smije dovesti do toga da se zaboravi tu prvobitnu svrhu: naše spasenje.“ Dakle, smisao propovijedanja Evanđelja, smisao navještaja Isusa Krista je spasenje, jer „Bog govori i djeluje kako bi išao ususret svim ljudima i spasio ih od zla i smrti“.[6]

Zašto nam je potreban navještaj Evanđelja? Crkva propovijeda, naviješta Radosnu vijest da bi se dogodila nutarnja promjena svakoga pojedinca, jer navještaj Evanđelja je kadar po milosti koja ga prati mijenjati svijest i mentalitet, djelovanje pojedinca i ljestvice vrijednosti društva, oplemenjujući njihove živote.

„Sve što je ljudsko mora doživjeti preobrazbu! Crkvi naime nije samo do toga da se Evanđelje propovijeda na sve prostranijim područjima svijeta ili sve većem broju novih populacija već također mora težiti da snagom Evanđelja tako reći izokrene mjerila ljudskog prosuđivanja, ustaljene vrednote, interese, misaona kretanja, ishodišna nadahnuća i životne obrasce koji su unutar ljudskoga roda u suprotnosti s Božjom Riječi i njegovim naumom spasenja.“[7]

Autentični navještaj Evanđelja uvijek donosi istinu: prvo, „Djeca se Božja zovemo, i jesmo“ (1Iv 3,1), od Boga dolazimo i Bogu idemo; drugo, spasenje je onostrano, eshatološko, naše srce nije stvoreno za ovo vrijeme i prostor već za vječnost. Dakako, spasenje se u ovom životu započinje, ali se dovršava u vječnosti. I treće, mora postojati suštinska, stvarna i trajna povezanost između Evanđelja koje pojedinac prihvaća te čovjekova osobnog i društvenog života.

U ovom kontekstu aktualno zvuče riječi pape Pavla VI., „neće biti na odmet da svaki kršćanin i svaki blagovjesnik u molitvi produbi ovu misao: ljudi će se moći spasiti i drugim putovima, zahvaljujući milosrđu Božjem, čak ako im mi i ne navijestimo Evanđelje; no mi, možemo li se spasiti ako iz nemara, straha, stida (…) ili zbog povođenja za lažnim idejama propustimo naviještanje?“[8]

Lažne ideje često žele podjarmiti Evanđelje Isusa Krista. U Dominikovo vrijeme buktalo je propovijedanje katara, dualista koji su zanemarivali materijalno, a glorificirali duhovno, u Kažotićevo vrijeme širilo se praznovjerje. Iako vremenski daleko od njih, nažalost sljepoća ljudskog duha i samouvjerenost u navještaju Evanđelja ostaje. Danas se navještaj Isusa Krista i Božje Riječi pokušava zatvoriti u ovozemaljske okvire, možda i podjarmiti pogubnim trendovima i prolaznim ideologijama, a djelovanje i propovijedanje Crkve pretvoriti samo u socijalni i društveni angažman. Zato su nam primjeri bl. Augustina Kažotića, sv. Dominika i drugih svetaca Reda propovjednika potrebni, jer govore o istinskim pastirima koji po uzoru na Krista, pravoga Pastira, svaki dan iznova polažu svoj život za stado Božje.

„Sine čovječji, postavljam te za čuvara doma Izraelova. I ti ćeš riječi iz mojih usta slušati i opominjat ćeš ih u moje ime“ kaže Gospodin proroku Ezekielu (Ez 3,17). I našem je vremenu potreban jasan i nedvosmislen navještaj Evanđelja. Zato razmatranje života svetaca i blaženika, pa tako i života blaženog Augustina nikada nije suhoparno promišljanje činjenica i događaja. Sjećanje na događaje iz njihova života predstavlja uvijek nove impulse milosti, poticaje Duha Svetog koji ohrabruju i naše srce da se još više i žarče stavimo u službu Evanđelja.
 

III. Kreposti koje su nam nužne da bi ostali vjerni Evanđelju

Najbolji način prenošenja Evanđelja jest svjedočanstvo života. Život kao hodajuće Evanđelje. Kršćani, katolici su ljudi koji žive usred ljudske zajednice, usred svijeta i dijele svoju sudbinu s ljudskom obitelji. Čist i smjeran život, bez puno riječi pridobiva čak i one koji su neposlušni Riječi (usp. 1Pt 3,1). Božji ljudi jednostavno i neusiljeno pokazuju svoju vjeru po vrijednostima koje odabiru i koje žive, po ljepoti oblikovane savjesti i po nadi s kojom strpljivo podnose nevolje života. „Takvim svjedočanstvom bez riječi kršćani u srcima onih koji ih vide kako žive neodoljivo izazivaju pitanje: Zašto su oni takvi? Zašto provode takav život? Što ih – ili tko ih nadahnjuje? Zašto su među nama? – Već je takvo svjedočenje šutljivo, ali vrlo snažno i djelotvorno razglašivanje Radosne vijesti.“[9]

Bl. Augustin Kažotić podcrtava nam i kreposti koje su nužne za potpuni navještaj Isusa Krista. Poznat je Kažotićev govor na XV. ekumenskom saboru u Vienne-u u Francuskoj (1311-1312) kada progovara o službi propovijedanja i strpljivosti apostola. Tu navodi kako ne treba zanemariti povjerenu službu propovijedanja zbog straha da će navjestiteljima nedostajati potrebno, te da propovijedanjem ne idu za postizavanjem zemaljske koristi. Dapače, potiče slušatelje da ne traže ni dobra koja su im nepravedno oduzeta nego da strpljivost slugu Božjih bude to vrjednija što mirnije podnose nepravde u prilikama svakodnevnog života.[10]

Bl. Augustin i sam je podnio progonstvo iz ljubavi i poslušnosti, krotko prihvativši sve iz Božje ruke. Ugarsko-hrvatski episkopat nije bio zadovoljan vjerskim i ekonomskim stanjem u kraljevstvu nakon dolaska na vlast Karla I. Roberta. Množilo se nasilje i brojne druge nepravde. Radi toga biskupi su odlučili poslati zagrebačkog biskupa Augustina Kažotića kao svoga poslanika k papi da ga izvijesti o vjerskom i društvenom stanju u kraljevstvu. To je razbjesnjelo kralja koji mu nije dozvolio povratak u Hrvatsku. Papa piše pismo kralju u kojem se zauzima za biskupa Kažotića, ali bez uspjeha.[11]

Ovi događaji iz života blaženika neodoljivo podsjećaju na izgnanstvo bl. Alojzija Stepinca u Krašiću. Obojica krotko prihvaćaju volju Božju i tako postaju svjedoci. Krotka i poslušna ljubav bila je vidljiva i prema Crkvi jer biti Kristov ali bez Crkve, slušati Krista ali mimo Crkve jasno proturječi riječima Evanđelja: „Tko vas prima, mene prima, tko vas prezire mene prezire (Lk 10,16)“. Sam Krist, kako nam kaže sv. Pavao svjedoči za Crkvu: „Krist je ljubio Crkvu te je sebe predao za nju (Ef 5,25).“[12]

O svjedočanstvu krotkosti i ljubavi prema Crkvi bl. Kažotića progovara i papa Pavao VI. o 650. obljetnici njegove smrti: „Ovdje vas pred svima potičemo da vam uvijek bude na pameti i pred očima davni lik uzornoga katoličkog života blaženog Augustina Kažotića. Njegov je primjer propovjednika i biskupa i danas i te kako suvremen zbog žive revnosti i zbog onoga što je pretrpio u službi Crkve i za obranu te iste Crkve. To je i danas suvremeno, zar ne? Lik biskupa Kažotića i danas je suvremen zbog njegove posebne ljubavi prema papi, prema Petrovoj Stolici, zbog njegove pobožnosti prema Mariji.“^[13]

Nama i ljudima našeg vremena nužna je potreba da počnemo svoje živote nadahnjivati svecima i blaženicima koji su nam prethodili. Obično se smatra da promjenu i napredak društva može donijeti samo bolja infrastruktura, bolja edukacija ili snažniji ekonomski zamah. Donekle to jest tako, no to nije dovoljno. Društvo čine ljudi, pojedinci koji svojim životom, stavovima, kulturom i jasnoćom identiteta kreiraju ozračje i duh kojim društvo odiše. Prava plemenitost ljudskog društva nije isključivo u materijalnim dostignućima, već u plemenitosti, kreposti i svetosti duha. Prosperitet i materijalni napredak bez duha je kao beživotno tijelo, bez duše. Sveci su to znali jako dobro.

Život bl. Augustina odisao je svetošću pa je zato njegovo kulturno, odgojno, znanstveno i društveno djelovanje, ali nadasve svjedočenje Evanđelja širilo ozračje povjerenja, sućuti i miroljubivosti u narodu. U svetosti i autentičnom životu za Evanđelje ne progovara samo djelo koje čovjek čini, već milina ljubavi Božje koja se razlijeva. Djelo učinjeno bez Boga i mimo Boga izgrize zub vremena i rastoči taština, a djela učinjena u Bogu svijetle suvremenicima i nastavljaju svijetliti kroz sva stoljeća. Amen.
 
 
 
[13] Pavao vi. prigodom 650. obljetnice smrti bl. Augustina Kažotića, u: M. Biškup, Augustin Kažotić u riječi i slici, Dominikanska naklada Istina, Zagreb, 2013., 136-137.