Riječ Nadbiskupa

 

Homilija na Misi zadušnici za papu emeritusa Benedikta XVI.

Preuzvišeni gospodine Apostolski nuncije,
braćo u biskupskoj, prezbiterskoj i đakonskoj službi,
dragi redovnici i redovnice, bogoslovi i sjemeništarci,
cijenjeni predstavnici građanskih vlasti,
vaše ekselencije veleposlanici i diplomatski službenici,
draga braćo i sestre u Isusu Kristu!
 
1. Jedna od molitava koja je povezala čitavu Crkvu pri kraju 2022. i na početku 2023. godine jest molitva Gospodinu za papu u miru Benedikta XVI. Najprije molitva Gospodinu da ga prati tijekom njegovih posljednjih dana na zemlji, a zatim molitva da ga obraduje u njegovu prjelasku u vječnost te molitva zahvale Gospodinu što nam je darovao Benedikta XVI.

No, prije svega večeras smo u ovoj euharistijskoj molitvi hvale Bogu što nam je darovao svoga Sina u kojemu možemo živjeti zajedništvo sa svojim preminulima. Kao vjernici molili smo prošlih dana osobno i zajedno, mi u Rimu, a vi ovdje u Zagrebu i diljem Hrvatske. Svi smo zajedno molili u fizičkoj ili duhovnoj procesiji i ophodu, u sigurnoj nadi besmrtnosti duše pokraj raspadljivosti tijela dragoga nam pastira koji je od Krista Pastira učio biti ponizan i vjeran.
 
2. Evanđelje koje je danas naviješteno slušamo češće, posebno u sprovodnim i pokojničkim slavljima. To je i razumljivo, jer donosi utjehu i mir po Kristovoj riječi o snazi vjere: »Vjerujte u Boga i u mene vjerujte!«. Tu je i predivan Isusov izrijek koji je papa Benedikt XVI. ugradio u svoju duhovnu oporuku: »Ja sam Put, Istina i Život«. To je Radosna vijest o objavi Oca, o poznavanju i njegovoj vidljivosti u Isusu Kristu: »Tko je vidio mene, vidio je i Oca«.

Čuli smo i odlomak iz Treće poslanice apostola Ivana, iz koje dolaze riječi što ih je nadbiskup Ratzinger izabrao za svoje biskupsko i zadržao za papinsko geslo: 'Suradnici Istine' (Cooperatores Veritatis). U tome je odlomku vidljiva sraštenost vjere, ljubavi i istine. Pozvani smo biti u 'sinergiji' s Bogom koji je Istina. Ni mudrost, ni istina nisu u vlasništvu čovjeka. One se u ljubavi objavljuju čovjeku i oslobađaju ga za istinsku radost ljubavi. Naime, »Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu« (1Iv 4, 16).

Knjiga mudrih izreka pokazuje potrebu čovjekove otvorenosti otajstvu i potrebu prizivanja razuma. Ističe se određena stupnjevitost koja polazi od prihvaćanja riječi i zapovijedi te osluškivanja mudrosti, preko usmjeravanja srca prema razboru i prizivanja razuma, da bi se našlo Božje znanje i radost duše. Izvorište je u Bogu, ne u čovjeku, ali čovjek je pozvan moliti dar znanja i mudrosti. Čovjek je pozvan koristiti se razumom, da bi mudrošću unosio okus u sve životne okolnosti.

U Psalmu smo pjevali o pouzdanju u Boga. Gospodin uslišava moliteljev vapaj i otvara uši za vršenje njegove volje te daje prepoznati Božji zakon: »Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim«. U tome je ljepota i snaga savjesti koja se ne da ušutkati, koja pred nepravdom ne ostaje nijema.
 
3. Braćo i sestre, dok molimo da Gospodin u svoju vječnu radost uvede »poniznoga radnika« u njegovu vinogradu, kako je blagopokojni Papa rekao za sebe, u molitvu unesimo i svoje osobne nakane, povezane s riječima i susretima pape Benedikta XVI. Proteklih su se dana budila sjećanja, iznosili dojmovi i mišljenja, stvarali sažetci, odvagivali utjecaji, vrjednovali učinci, promatrali odnosi te prepoznavala izvorišta i nakane određenih prikaza i naglasaka glede života preminuloga Pape.

Jedni su u prvi plan stavili posebnosti životnoga puta, drugi teološke doprinose; neki njegov utjecaj na procese u Crkvi, a neki njegovu važnost za kulturu i društvo; jedni su isticali njegovu službu na čelu Kongregacije za nauk vjere, a drugi vrijeme papinstva, zadržavajući se čas na prijeporima, a čas na neobičnome odreknuću od papinske službe i na povlačenju u tišinu.

Vrijeme u kojemu živimo nije naklono ulaženju i putovanju u takvu širinu i dubinu kakva nam je ostala nakon smrti Benedikta XVI. No, sigurni smo da će ta baština Crkvi još dugo biti dragocjena riznica s pozivom da je razmatramo u novim okolnostima.

U ocjenama koje su iznošene ostaju raznolika motrišta i polazišta. Ona pokazuju kolikim je ljudima i skupinama papa Benedikt XVI. bio i ostao sugovornik i suputnik; od nekih doživljavan kao nadahnuće i pokretačka snaga, a od nekih kao zaprjeka i protivnik.
 
4. Mi, hrvatski vjernici, a napose naša Crkva zagrebačka, nosimo ga u dragome spomenu. Milosna je i čudesna ta isprepletenost njegovih služba i blizine s hrvatskim biskupima, prezbiterima i s vjerničkim pukom.

Teško je reći odakle dolaze i dokle u prošlost sežu njegovi prvi susreti s hrvatskim ljudima, ali su poveznice vidljive na raznim razinama: od običnih susreta s Hrvatima u Njemačkoj i upoznavanja zajedničke kršćanske povijesti, preko koncilskih gibanja i teoloških akademskih dodira i suradnje, do snažnih osobnih poznanstava i izravne pastoralne skrbi.

Pamte ga naši ljudi kao nadbiskupa Münchena i Freisinga; pamte ga studenti i bogoslovi u rimskim zavodima; pamte ga svećenici, redovnici i redovnice u brojnim prigodama zajedništva. A on je očito cijenio i volio hrvatski katolički duh i privrženost Crkvi koju je osjećao u neposrednosti i jednostavnosti, što je na razne načine i vidljivo posvjedočio.
 
5. Ima puno niti koje su nas spajale, a koje su postale očite u pojedinim trenutcima slavlja i molitvenoga zajedništva. Među njima posebno pamtimo dva dolaska kardinala Ratzingera u Zagreb vezana uz kardinala Franju Šepera. Prvi njegov dolazak bio je na sprovod kardinala Šepera, 5. siječnja 1982. godine, tada već u svojstvu njegova nasljednika u službama vezanima uz pročelništvo Kongregacije za nauk vjere. Na isti  datum, 5. siječnja, pokopan je i Benedikt XVI. u Rimu. Drugi dolazak kardinala Ratzingera u Zagreb vezan je uz simpozij prigodom 20. obljetnice smrti kardinala Šepera. Tada je kod nas boravio od 5. do 8. studenoga 2001. godine. Drugi dio simpozija bio je u Vatikanu 29. i 30. studenoga 2001. godine.

Naš spomen nosi također pečat bliskosti kardinala Ratzingera i sv. Ivana Pavla II. koja je izražena, na svakomu od njih svojstven način, u razumijevanju i ljubavi. Zahvalni smo Gospodinu što je njihova odgovornost u sveopćoj Crkvi i našoj Crkvi, kao i hrvatskom narodu donijela plodove Duha od kojih i danas živimo.

Svima nam ostaje duboko utisnut u memoriji početak lipnja 2011. godine, kada nam je papa Benedikt XVI. svojim pohodom Hrvatskoj u Zagrebu ostavio nezaboravne tragove svoje prisutnosti u darovima: susreta, molitve, riječi, ohrabrenja i nade. Obuhvatio je sve slojeve života Crkve i hrvatskoga društva, donio radost i oduševljenje za obitelji, za mlade, za odgoj i obrazovanje, za znanost i kulturu, za politički život, za dijalog i zalaganje za opće dobro.

Tada je papa Benedikt na poseban način ušao u naša srca i postao dijelom naših osjećaja pokazujući ljepotu istančane pozornosti i poniznosti. Na nama je da se češće vraćamo na riječi koje nam je izgovorio te da i njih koristimo u provjeravanju putova kojima idemo, kako u Crkvi tako i u hrvatskome društvu.
 
6. Životu i službi pape Benedikta XVI. može se pristupiti s puno ključeva čitanja, ali mi vjernici ne bismo smjeli previdjeti najvažniji, onaj koji dolazi od Gospodina i njegova poziva. Mi gledamo što je Gospodin ostvario po svojoj milosti i sa suradnjom Benedikta XVI.

Njegovi teološki zapisi i nastupi, rođeni iz promišljanja i razmatranja Božje objave te oblikovani jedinstvenom umjetnošću prenošenja misli u riječi, odgajali su naraštaje teologa i kršćana. Njegovi papinski učiteljski nastupi nisu ostavljali ravnodušnost među slušateljima. Naviještao je riječ bilo to zgodno ili nezgodno, do mjere da su neki željno čekali njegov doprinos neprekidnomu dijalogu suvremene kulture i kršćanstva, dok mu drugi, čak i kao papi, nisu dopuštali govoriti.

Premda je njegov teološki i učiteljski opus iznimno razgranat, u papinskome učiteljstvu razaznajemo do čega mu je bilo posebno stalo, a ostalo je zapisano poglavito u enciklikama o teološkim krjepostima: ljubavi nadi i vjeri, uz brojna druga djela doktrinarne, katehetske i kulturološke naravi. To su, s jedne strane, uporišta do kojih mu je stalo, na koja je upućivao suvremenu, a osobito zapadnu civilizaciju, dok su s druge strane to prostori susreta, dijaloga, učenja međusobnom razumijevanju i osjetljivosti.

Nedvojbeno je da će se ubuduće još jasnije vidjeti vrijednost onoga što je sazrijevalo u njegovu osobnom odnosu s Bogom i u crkvenome promišljanju, i što je – poput oca – želio ostaviti svojoj braći i sestrama u vjeri kao i svemu čovječanstvu. U tom se nasljeđu zrcali važnost traženja smisla, antropološke odrednice, usklađenost vjere i razuma unutar razornoga relativizma i postulata življenja 'kao da Boga nema' (etsi Deus non daretur).
 
7. Pri kraju bih iz povezanosti pape Benedikta XVI. i hrvatskih vjernika istaknuo još tri lijepa znaka vezana uz trenutke slavlja oproštaja i ukopa njegova tijela, a koji objedinjuju početak i završetak njegova zemaljskog hodočašća.

Prvo što nas može dirnuti jest činjenica da je kršten vodom blagoslovljenom upravo tog dana u liturgijskome slavlju velike subote (16. travnja 1927.). Tako je njegov život od početka i tom podudarnošću uronjen u vazmeno otajstvo. Za nas je zanimljivo da je kršten na ime 'Joseph Aloisius' – Josip Alojzije.

Uz blizinu svetoga Josipa, Marijinog Zaručnika, zaštitnika čitave Crkve te zaštitnika Hrvatske, kao hrvatski vjernici ne možemo previdjeti i ime našega dragog blaženika, kardinala Stepinca. Važnost njegova svetačkoga svjedočanstva, ne samo za Crkvu u našoj domovini nego za sav svijet, prepoznao je i papa Benedikt. To je on bez zadrške u više navrata istaknuo.

Kao drugo napominjem: Bilo nam je drago vidjeti da je u sprovodnom euharistijskome slavlju pape Benedikta XVI. odjekivalo pjevano Evanđelje kojega se tekst nalazio ukoričen u okovu evanđelistara koji smo 1998. godine, prigodom beatifikacije kardinala Stepinca u Mariji Bistrici, darovali papi Ivanu Pavlu II. Taj je isti okov evanđelistara bio u slavlju prigodom ukopa pape Ivana Pavla II.

Treće: Papa Benedikt je odmalena i tijekom cijeloga života rado častio Blaženu Djevicu Mariju, molio je pred likom Majke Božje Bistričke. Obradovala ga je slika Majke Božje od Kamenitih vrata, koju smo mu darovali u našoj prvostolnici 2011. godine i koju je rado pokazivao svojim gostima. Lijepo je da će i nad njegovim grobom, na mjestu gdje je donedavno ležalo tijelo svetoga Ivana Pavla II., biti lik Bogorodice s Djetetom što ga je izradio hrvatski umjetnik Ivan Duknović (1440. – 1509.).
 
8. Braćo i sestre, po raskošnoj sjetvi i bogatstvu plodova što ih je donio život pape Benedikta pozvani smo razmatrati svoje živote. Ostavština tog Pape ne prestaje nas učiti o otajstvu života, o njegovoj veličini koja je vidljiva osobito onda kada živimo u poniznosti, malenosti i služenju. Ta nas ostavština ne prestaje upozoravati na ljepotu dara kršćanske vjere i na ljubav prema Crkvi.

Njegova vjera, teškoće u traženju putova i prepoznavanje stranputica; njegov način obrazlaganja i spremnosti na sučeljavanje, u kojemu za vjernike nema nedodirljivih tema; njegov govor i njegova šutnja pokazuju nam dar papinske službe i važnost da se ne prestajemo moliti za papu.

Na sprovodu je posebno bio dirljiv trenutak kada je tijelo Benedikta XVI. podignuto i odneseno u baziliku sv. Petra. Vjernici su to osjetili. Odneseno je tijelo, ali ostaje Petar, ostaje ista Stijena na kojoj je Isus sagradio Crkvu. Ta Stijena već deset godina nosi ime: papa Franjo. U tu su stijenu, da bude jača i čvršća, ugrađeni i Benedikt XVI. i Ivana Pavao II. i Ivan Pavao I. i Pavao VI. i Ivan XXIII. i tako redom unatrag sve do sv. Petra Apostola. To je ispravan pogled. Tako to izgleda, ako Crkvu vidimo kao Kristovo otajstveno tijelo.

Pridružimo se stoga molitvi kojom papa Franjo završava svoju prvu encikliku o vjeri, a u kojoj su sabrana zajednička razmišljanja pape Franje i Benedikta XVI.

Mariji, majci Crkve i majci naše vjere upravimo molitvu: Majko, »nauči nas gledati Isusovim očima, da on bude svjetlo na našemu putu. I da to svjetlo vjere sve više raste u nama kako bi svanuo onaj dan koji ne poznaje zalaska, koji je sam Krist, tvoj Sin, naš Gospodin!« (Lumen fidei, 60).
Amen.