Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački
Homilija na prezbiterskom ređenju
Svetište Majke Božje Bistričke, 20. lipnja 2020. godine.
Liturgijska čitanja:
Iz 61, 9-11; Lk 2, 41-51
Draga braćo i sestre!
1. Zbog potresa u kojem je znatno oštećena naša Prvostolnica, svećeničko ređenje u 2020. godini, koja će zasigurno ostati zapamćena po razornom potresu u gradu Zagrebu i okolici, kao i po pandemiji koronavirusa, koja je zahvatila čitav svijet, ove godine slavimo u dragom nam Svetištu, u Mariji Bistrici. Svi rado hodočastimo k Majci Božjoj Bistričkoj. Za nas ovdje okupljene nema ljepšega mjesta i susreta od susreta s našom Majkom Marijom, u zagrljaju ovoga Svetišta, u kojem se spajaju ne samo pogledi nas ovdje sabranih, nas živih na zemlji, nego i naših pokojnika, naših vječno živih u nebu.
Zahvalni smo Bogu za dar ovoga Svetišta, ove oaze molitve i milosti. Ovdje se osjeća zajedništvo generacija, koje govori o vjernosti i vrijednostima što nadilaze jedan zemaljski naraštaj. Koliko je svećeničkih i uopće duhovnih zvanja ovdje izmoljeno, kolike su majke hodočastile ovamo, posteći i moleći, koliko je zavjeta ovdje dano i koliko molitava uslišano. Možda nigdje kao u marijanskim svetištima, ne vidimo tako jasnu živu vjeru vjernika koji svoju nadu temelje na pouzdanju u Boga.
Središnji razlog ovoga našega slavlja u Svetištu Majke Božje Bistričke je prezbitersko ređenje dvadesetorice đakona što ih je maloprije predstavio prečasni Rektor Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu.
Dragi ređenici, danas smo ovdje zbog vas i s vama, posebno povezani u molitvi. Radosna vas srca pozdravljam u Isusu i Mariji. Pozdravljam vaše roditelje, braću i sestre, rodbinu i prijatelje, vaše župnike, poglavare, odgojitelje i profesore. Srdačno pozdravljam naše pomoćne biskupe, više redovničke poglavare, sve prezbitere i đakone, osobe posvećenog života, bogoslove i sjemeništarce, redovničke kandidate i kandidatice, sve Kristove vjernike laike, djecu i mlade, očeve i majke, bake i djedove.
2. Jučer smo proslavili svetkovinu Presvetog Srca Isusova i razmatrali misterij Božjega srca koje označuje neizmjernu Božju ljubav koja obasipa čovječanstvo. Ta je ljubav postojana, puna suosjećanja prema ljudima, milosrdna, nikad se ne povlači, ni onda kad joj čovjek okreće leđa. Sveti Ivan evanđelist piše: »Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni« (Iv 3, 16). Ta ljubav nije samo osjećaj, nije samo nauka ili teorija, ona je konkretna, utjelovljena, dohvatljiva, trajno prisutna u Euharistiji. Ona je stalna Božja prisutnost, koja omogućuje susret između utjelovljenog Božjeg Sina i svakog muškarca i žene. Njegova božanska ljubav, dakle, upućuje poziv ljudskom srcu, poziva nas da izađemo iz svoje zatvorenosti, da ostavimo svoje ovozemaljske sigurnosti i da se s pouzdanjem predamo Srcu Isusovu, slijedeći njegov primjer, kako bismo i mi jedni drugima postali dar ljubavi bez zadrške.
3. Dragi ređenici, draga subraćo svećenici, Isus poziva sve vjernike da ostanu u njegovoj ljubavi, ali upravo taj poziv treba posebno odzvanjati u srcu svakog svećenika. Stoga su se crkveni naučitelji, suočeni s veličinom milosti svećeničkog poziva i službe, osjećali dužnima neprestano pozivati svećenike na obraćenje da bi njihov život i služba odgovarali onome što od njih traži sakrament svetog Reda.
Sveti Grgur Nazijanski, kao mladi svećenik, gotovo ushićeno je uzviknuo: »Treba očistiti sebe, prije nego se čisti druge; treba biti poučen da bi se moglo poučavati; treba postati svjetlo da bi se moglo svijetliti, približiti se Bogu da bi se druge Bogu privodilo; biti posvećen da bi se druge posvećivalo, vodilo za ruku i pametno savjetovalo« (Grgur Nazijanski, Oratio 2, 71: SC 247, 184 – PG 35, 480).
Svećeništvo proizlazi iz ljubavi Presvetog Srca Isusova. Draga subraćo svećenici i dragi kandidati za prezbiterat, kako ne naglasiti da smo mi koji smo po Redu prezbiterata postali sudionici ministerijalnog svećeništva i da smo zato posvećeni da s Kristovim autoritetom u poniznosti služimo općem svećeništvu vjernika.
4. Braćo i sestre, upravo danas, dan nakon svetkovine Presvetoga Srca Isusova, slavimo Bezgrješno Srce Blažene Djevice Marije. Kad su roditelji prikazali malog Isusa u hramu bogobojazni i pravedni Šimun ih blagoslovi i reče Mariji: »A i tebi će samoj mač probosti dušu« (Lk 2, 35). Od trenutka utjelovljenja Presveta Bogorodica je usko povezana s poslanjem svoga Sina. I sam Isus je naziva blaženom. I to ne samo zato što je trpjela za njega i s njim, nego poglavito zato što je intenzivno živjela i rasla na putu vjere.
Današnje Evanđelje izvrstan je primjer tog puta. Nakon tri dana tjeskobe Marija i Josip našli su Isusa u hramu kako raspravlja s učiteljima Zakona. Vjerojatno nisu razumjeli odgovor što im ga je dao dvanaestogodišnji Isus. Ali Marija je možda baš u tom trenutku ženskim genijem i intuicijom započela shvaćati da njezin Isus ne pripada samo njoj i Josipu. Marija raste u shvaćanju i onih riječi koje joj je izrekao Arkanđeo Gabrijel u navještenju: »On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova… i njegovu kraljevstvu neće biti kraja« (Lk 1, 32-33). Možda se Marija u tom trenutku prisjetila i riječi rođakinje Elizabete: »Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina« (Lk 1, 45).
Dragi ređenici, danas se u dubini svoga srca povežite s Blaženom Djevicom Marijom zbog njezinog: Evo službenice Gospodnje, zbog njezine vjere i zbog njezinog nerazumijevanja svih Isusovih riječi, gesta i djela. Ali Marija je brižno čuvala sve te uspomene u svom srcu, o njima razmišljala i rasla u spoznaji koja ju je dovela podno Isusova Križa i u Dvoranu silaska Duha Svetoga.
Svi smo pozvani trajno učiti od naše nebeske Majke. Njezina nas vjera poziva da uvijek gledamo dalje od trenutačnih privida te čvrsto vjerujemo da i svakidašnje teškoće, pa i pandemija koronavirusa kao i potres, donose nove izazove i otvaraju nove putove prema proljeću koje je već započelo s Kristom uskrslim.
Pozivam sve, a posebno ređenike, da se u ovom slavlju s obnovljenim pouzdanjem približimo Bezgrješnom Srcu Blažene Djevice Marije i dopustimo da nas zahvati Marijina radost koja nalazi duboko vrelo u Isusu Kristu, uskrslom i živom među nama. Naime, Marija s Isusom u naručju uvijek nas potiče da svoj život tako oblikujemo da bude plodan dar na njivi Gospodnjoj.
5. »Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?« (Lk 2, 50), rekao je Isus Mariji i Josipu. Isus je intenzivno živio zajedništvo s Ocem nebeskim.
Dragi svećenici, dragi ređenici, u ovim izazovnim vremenima Bog nas poziva na ono bitno u našem vjerničkom životu, u našem svećeništvu, u našem pastoralu. To ne znači tražiti lagane putove, nego naprotiv uspinjanje. Potrebno je vratiti se u središte. Središte je uspinjanje do gore, a ta gora jest Krist raspeti, uskrsnuli i živi među nama. Isus sve oprašta, ali ne želi da se s njim pogađamo, jer to nije put Evanđelja, to nije put milosti i spasenja. Ili jesmo ili nismo!
Dragi ređenici, treba težiti za ljepotom života s Bogom, koja u sebi sadrži ljubav i istinu. Ona se postiže kad se čovjek podloži Božjoj volji i njegovoj spasonosnoj moći. Slušati Boga znači kraljevati, sa sviješću da nas njegovo gospodstvo spašava. Povratak središtu traži da naš pogled trajno bude s povjerenjem usmjeren prema Isusu, da ostanemo poslušni njegovoj Riječ.
»Oče, … za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini« (Iv 17, 19), molio je Isus i za nas. To je, dragi ređenici, vaš prvi pastoralni zadatak: vaše posvećenje, da bi i oni koji će vam biti povjereni rasli u svetosti. To očekuje čovjek današnjice: koji traži kako živjeti da bi postigao smisao svoga života. A otajstvo čovjeka stvarno postaje jasno jedino u otajstvu utjelovljene Riječi Božje (usp. GS, 22).
Današnje ređenike i sve vas, predraga braćo i sestre u Kristu, povjeravam Bezgrješnom Srcu Blažene Djevice Marije i bistričkom hodočasniku blaženom Alojziju Stepincu. Neka nam oni pomognu da u snazi Duha Svetoga ojačamo za unutarnjeg čovjeka po mjeri primljenoga dara. Amen.
