Riječ Nadbiskupa

Draga braćo i sestre u Kristu,
pedeset godina postojanja jedne župe označava pola stoljeća milosti, molitve i zajedništva. To je vrijeme u kojemu se može prepoznati Božji hod s narodom, vrijeme u kojemu su se ispreplitali rad i žrtva, vjera i nada, ljudska slabost i Božja vjernost. U tih pedeset godina rasla je ova župa poput stabla posađena uz vodu što u svoje vrijeme plod donosi (usp. Ps 1,3). Hranjena je Božjom riječju, zalijevana molitvom, ukorijenjena u vjeri i plodonosna u ljubavi.

U osvrtu na protekle godine važno je ne zaustaviti se samo na vidljivim zdanjima, nego prepoznati rast živoga tijela Kristova, zajednice vjernika koji su iz dana u dan gradili Kraljevstvo Božje u ovome dijelu Zagreba. Vjernici hranjeni sakramentima, odnosi koje su gradili i djela koja su u pobožnosti činili, tvore duhovni mozaik župe Travno. Svaka župa je mjesto gdje se naviješta, slavi i živi Evanđelje, gdje vjera nije apstraktna ideja, nego svakodnevna stvarnost.

Danas na poseban način zahvalimo Gospodinu što je u ovom dijelu grada, u Travnom, zasadio sjeme vjere i brigu za njega povjerio ljudskim rukama. I doista, kako piše sveti Pavao: „Ja posadih, Apolon zali, ali Bog dade rasti“ (1Kor 3,6). Ova župa jest dokaz da Bog daje rast u vjeri, u zajedništvu, u ljubavi prema Crkvi i prema čovjeku.

Zahvalimo i za svećenike koji su ovdje vjerno služili sijući Riječ Božju, za obitelji koje su svojoj djeci prenosile vjeru, za starije koji su svjedočili ustrajnost i vjernost. Zahvaljujemo i onima kojih više nema, ali su njihova imena zapisana u Božjem srcu.

Sveti Luka, zaštitnik ove župe, bio je apostol razuma i vjere, liječnik tijela po profesiji, a duše po milosti. Njegovo evanđelje najdublje govori o Isusovu milosrđu, o Božjoj nježnosti prema ranjenome čovjeku. On nam pokazuje da je Bog onaj koji vidi, koji se sagiba i liječi.

U današnjemu evanđelju (Lk 10,1-9) Isus šalje sedamdeset i dvojicu učenika i kaže: „Žetva je velika, a radnika malo.“ Poziv da budemo radnici u Gospodnjoj žetvi, svjedoci Radosne vijesti u svijetu koji sve manje sluša Božji glas, upućen je i nama danas. Pedeset godina je veliko poglavlje, ali nije kraj, nego temelj za novo razdoblje evangelizacije u kojemu će župa Travno i dalje biti znak Božje blizine i svjetionik nade u ovome gradu.
 
1. Molitva
Prva riječ koju sveti Luka prenosi iz Kristovih usta jest riječ o molitvi: „Molite Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“ (Lk 10,2). To nije slučajno. Bez molitve nema ni poslanja, kao što bez srca nema života. Molitva je dah Crkve, disanje njezine duše. Ona je prostor gdje čovjek dopušta da ga Bog preobrazi, gdje prestaje samo govoriti o Bogu i počinje razgovarati s Bogom.

Draga braćo i sestre, župa koja moli, živi. Župa koja prestane moliti, vene. Molitva je prva i posljednja riječ svake žive zajednice. Ako bismo očima duha mogli vidjeti duhovnu arhitekturu ove župe vidjeli bismo temelje u koje je ugrađeno bezbroj misnih slavlja, armaturu isprepletenu mnoštvom izmoljenih krunica i povezanu žbukom žrtvi i postova. Vidjeli bismo stupove vjere u osobama vaših predaka i svećenika koji su vam prenosili vjeru.

Jedino u evanđelju svetoga Luke čitamo da je Isus molio prilikom krštenja, prije izbora apostola, na brdu preobraženja, u Getsemanskom vrtu i na križu. Luka pokazuje da je molitva srž Isusova života, dijalog Sina s Ocem. Ako je sam Božji Sin osjećao potrebu molitve, kako bismo mi mogli živjeti bez nje? Sveti Luka, liječnik tijela, uči nas da je molitva lijek duše. Ona liječi nevidljive rane tjeskobe, krivnje, razočaranja, gubitka smisla. Mnogi danas traže terapiju za smanjenje stresa zaboravljajući da je najdublja terapija susret s Bogom. U molitvi čovjek ozdravlja jer ponovno otkriva svoj identitet djeteta Božjega, stvorenoga za ljubav i vječnost.

Molitva je disanje duše, a liturgija je „izvor i vrhunac svega kršćanskog života“ (SC, 10). Iz molitvi se rađaju i sva druga tjelesna i duhovna djela milosrđa: ljubav prema bližnjemu, zauzetost za siromašne, radost služenja, hrabrost naviještanja.

Draga braćo i sestre, u svijetu koji sve više živi u buci, župa koja zna za šutnju pred Bogom postaje oaza spasenja. U svijetu koji sve više govori, ali sve manje sluša, molitva nas ponovno uči slušati Boga, a ne same sebe.

Danas zahvaljujemo za sve ovdje Bogu upućene molitve i za milosti po njima primljene. Potičem vas također da čuvate to blago. Molite za vjernost i gorljivost vaših svećenika. Molite za nova sveta duhovna zvanja. Molite za obitelji, da budu škole vjere i ljubavi. Molite za bolesne, osamljene i zaboravljene, da osjete da nisu sami. Molite, jer svaka molitva mijenja svijet.
 
2. Poslanje
Druga riječ evanđeoske poruke jest poslanje. Isus ne okuplja učenike da bi ostali zatvoreni u sigurnosti svoje male zajednice, nego ih šalje u svijet. Bog je uvijek Onaj koji izlazi, koji traži, koji dolazi ususret. Crkva je u svojoj biti misijska, usmjerena poslanju. Ako se zatvori u samodostatnost, ona prestaje biti Crkva.

Isus šalje sedamdeset i dvojicu učenika u svijet koji nije uvijek gostoljubiv. Ne daje im sigurnost, ne daje im sredstva, ne daje im plan putovanja, daje im samo Riječ i poslanje. Isus učenicima kazuje da ne nose ni kese, ni torbe, ni obuće (usp. Lk 10,4). Zašto? Da bi im pokazao da je snaga evanđelja u povjerenju, a ne u strategiji; u Duhu, a ne u ljudskim osloncima. Bog uvijek šalje ljude koji su slabi, ali spremni; koji nemaju mnogo, ali nose ono najvažnije, Kristovu prisutnost.

Crkva nije spomenik, nego živo tijelo u pokretu. Župa nije samo mjesto okupljanja, nego i mjesto poslanja. To je temeljni ritam kršćanskog života: dolazimo k oltaru da bismo bili poslani od oltara. Svaka misa završava riječima: „Ite, missa est“ - „Idite, poslani ste“. To nije samo kraj liturgije, nego početak misije.

Župa Travno već pedeset godina diše vjerom i sluša te iste riječi: Idite! Idite u svijet, u svakodnevicu, na svoja radna mjesta, u obitelji, u škole i bolnice, u susrete s ljudima koji možda nikada neće ući u crkvu, ali će preko vas osjetiti da je Bog blizu. Poslanje nije samo u propovijedi; ono se živi u svakom djelu ljubavi, u svakoj gesti dobrote, u svakom osmijehu koji tješi, u svakoj ruci koja podiže.

Draga braćo i sestre, poslanje ne počinje negdje daleko, ono počinje ovdje, u vašim ulicama, u vašim obiteljima, u bolnicama, školama, domovima. Tamo su ljudi koji čekaju da im netko, kao što je to učinio sveti Luka, donese radosnu vijest spasenja.

Sveti papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici „Otkupitelj čovjeka“ kazuje da je svaki čovjek slobodan odbaciti Krista i sve što je on donio u čovjekovu povijest. Ali se također pita uime čega bi to smio učiniti. Kao kršćani smo dužni radosnu vijest spasenja ponuditi svima, ne samo riječima, nego nadasve privlačnošću kršćanskoga svjedočanstva. Ako ova župa nastavi zračiti vjerom, radošću, toplinom i blizinom, tada će mnogi pronaći put do Boga i bez puno riječi.
 
3. Poruka
Treća riječ današnjega evanđelja jest poruka. Isus svoje učenike ne šalje da donose svoje ideje, nego da prenose Božju poruku: „Kad u koji grad uđete, recite: Približilo vam se kraljevstvo Božje“ (Lk 10,9).

To je središte svakoga kršćanskoga poslanja, poruka kraljevstva, poruka Božje blizine, poruka spasenja. Bog nije daleko, nije nezainteresiran, nije ravnodušan. On je došao, približio se, ušao u našu povijest, u našu svakodnevicu. On je Bog koji kuca na vrata svakoga ljudskog srca. I zato, svatko tko naviješta evanđelje, mora najprije u sebi nositi iskustvo Božje blizine.

Sveti Luka, više od drugih evanđelista, donosi tu poruku Božje nježnosti i milosrđa. Njegovo evanđelje nazivamo Evanđeljem milosrđa, jer u njemu se Isus zaustavlja pored ranjenoga čovjeka, podiže grešnika, sagiba se do dna ljudske bijede da bi je ispunio milošću.

Draga braćo i sestre, upravo takva poruka Božje blizine i nježnosti svakom čovjeku oblikovala je i ovu župu kroz pedeset godina. Svaki čin ljubavi, svaka pružena ruka, svaka utješna riječ i nadalje, po vama, mogu biti znak kraljevstva Božjega.

U svijetu u kojem je mnogo nepravde i sebičnosti, neka vaša župa ostane znak kraljevstva milosrđa. Svatko tko ovdje dođe neka osjeti da je došao u dom Očeva milosrđa: da je dobrodošao, da je prihvaćen i voljen. Crkva koja ne naviješta milosrđe, postaje hladna institucija; Crkva koja živi milosrđe, postaje svjetionik u tami.

Poruka kraljevstva nosi u sebi i odgovornost. Tko je čuo Božju riječ, pozvan je na odluku. Ne može se ostati ravnodušan. Kao što sveti Luka donosi Isusovu opomenu gradovima koji su odbili čuti Riječ, tako i mi danas moramo priznati da se najveća opasnost skriva ne u neprijateljstvu prema Bogu, nego u ravnodušnosti srca. Nije potrebno biti bezbožan da bi duša propala; dovoljno je ostati hladan i nezainteresiran.

Zato vas danas pozivam da čuvate tu nutarnju gorljivost. Budite svjedoci vjere, a ne vjernici iz navike. U svijetu koji gubi osjećaj za sveto, vaša župa pozvana je ponovno probuditi čežnju za Bogom, za istinom, za smislom. Poruka kraljevstva Božjega nije poruka osude, nego spasenja; nije prijetnja, nego poziv; nije teret, nego oslobođenje. To je poruka nade za kojom čezne svako ljudsko srce.
 
4. Hitnost
Posljednja riječ našega promišljanja jest hitnost. Evanđelje ne trpi odgađanje. Ono ne poznaje sutra, jer Krist uvijek dolazi danas. Božje je vrijeme uvijek sada, a Božji poziv uvijek je osoban. U duhovnom životu najopasnija riječ nije „ne“, nego „kasnije“. Jer onaj tko odgađa Boga za sutra, riskira da ga sutra više ne pronađe.

Naš je zadatak jasan: živjeti i svjedočiti s pogledom uprtim u vječnost. Upravo svijest da vrijeme nije naše, nego Božje i da svaki trenutak može biti trenutak milosti, ali i trenutak propusta od nas zahtijeva hitnost. Hitnost Evanđelja nije plod straha, nego ljubavi. Tko istinski ljubi, ne odgađa. Otac koji voli dijete ne čeka da ga spasi sutra, nego to čini odmah. Kršćanin ne može živjeti uspavan, ravnodušan, neosjetljiv. Kršćanin je onaj koji bdije, koji prepoznaje znakove vremena i živi s pogledom prema vječnosti.

Draga braćo i sestre, u našemu vremenu, možda više nego ikada prije, osjećamo kako svijet živi kao da ima vremena napretek, a zapravo gubi smisao. U svijetu brzih promjena, ali gubljenja korijenja koje daje dubinu, Crkva mora podsjetiti da postoji ono što ne prolazi: Bog, istina, ljubav, duša.

Zato je lijepo slaviti obljetnice. One spajaju prošlost i budućnost. Vaša župa danas slavi pedeset godina postojanja i pozvana je biti župa hitnosti, župa koja zna prepoznati kairos, sveto vrijeme Božje milosti. To znači: ne živjeti po inerciji, nego po nadahnuću Duha; ne čekati da drugi zapale svjetlo, nego to učiniti sami.

Zato, dok proslavljamo pedeset godina ove župe, molimo da Gospodin probudi u svima nama osjećaj te svete žurnosti kako ne bismo trčali bez cilja, nego hitali prema Njemu koji nas zove. U vremenu kad mnogi traže smisao, a rijetki ga nalaze, Bog vas poziva da budete čuvari nade.
 
Dragi vjernici, obljetnica koju slavimo danas nas obvezuje. Tamo gdje je Bog obilno sadio, očekuje i plodove. Ova župa ne smije živjeti od uspomena, nego s jasnim pogledom u budućnost. Sveti Luka neka vas nauči u budućnost gledati s povjerenjem, a ne tjeskobom, s nadom, ne nostalgijom. Njegovo Evanđelje završava riječima o učenicima koji su se nakon Uzašašća „vratili u Jeruzalem s velikom radošću i sve vrijeme u Hramu blagoslivljali Boga (usp. Lk 24,52-53). Neka i slavlje ove obljetnice u svima nama probudi isti duh radosti i slavljenja Boga, s pogledom prema nebu, ali i nogama čvrsto na zemlji, spremnima za novo poslanje. Amen.