Riječ Nadbiskupa

 
 
Draga braćo i sestre,
 
sabrali smo se oko Gospodinova oltara sjedinjeni u molitvi za pokojnog brata našega svećenika Ivana koji je ovih dana završio svoje zemaljsko putovanje. Dok po Kristu upućujemo za njega svoje molitve, zahvaljujemo Gospodinu za primjer što nam je ostavio kao poticaj za naš život. Mnogi od nas prisutnih bili su s njim vezani dubokim prijateljstvom, zato znam da tako govoreći tumačim i osjećaje mnogih od nas. Poznajući preč. Ivana znam da ne bi želio da mu izričemo pohvale, nego bi želio da govorimo o evanđelju Gospodnjem što je on činio cijeli svoj svećenički život.

Preč. Ivan izvršio je svoj posao, istrčao je svoju trku i završio svoj zemaljski put, u Crkvi, s Crkvom i za Crkvu te je ušao u radost svoga Gospodara, a ono što nama preostaje je da obratimo pozornost na providnost te ju dobro iskoristimo u svom budućem životu.  

Možda bismo stoga mogli reći da nema mjesta tuzi, da bi na ispraćajima i sprovodima svećenika bilo prikladnije govoriti o životu, o vječnim vrijednostima za koje vrijedi živjeti i umrijeti i o ljubavi koja nas povezuje i sa živima i s mrtvima. I doista, vjerujem da je puno prijatelja, kolega, vjernika, koji bi danas, govoreći o preč. Ivanu, mogli svjedočiti o utjesi, osnaženju, životu, radosti koju je širio, o dušama kojima je donio svjetlo, o patnji koju je za njih kao svećenik prinosio.

No, dobro je da svi mi u ovakvim prigodama sebi posvijestimo neizbježnost smrti. Možda ćemo tako i drukčije gledati na život, cijeniti male stvari, darove blizine i prisutnosti i možda nećemo olako primati trenutke u kojima nam se vječnost otvara u susretu s drugima i nadasve u susretu s Isusom Kristom, u sakramentima Crkve koje nam Bog dariva po svećeničkim rukama. Ovo je prigoda da večeras s vama razmišljam o tri pitanja vezana uz smrt.
 
1. Neizbježnost smrti: prilika ili napast?

Neizbježnost smrti je nešto s čime se svi prije ili kasnije suočimo na jedan dublji način.

Osim po činjenici da svi ljudi umiru, znamo da ćemo umrijeti i po onome što osjećamo u sebi. Svaka bol, svaki osjećaj umora i slabosti, svaka bolest ili povreda, znaci su konačnosti i ograničenosti ljudske prirode. Naše tijelo, iako čudesno dizajnirano, nije vječno. Kako starimo, sve više osjećamo ograničenja vlastite tjelesnosti. Ove fizičke promjene služe kao tihi podsjetnici da naša zemaljska putovanja imaju kraj.

I sveci su nam ostavili svijetle primjere o suočavanju sa smrću kako bismo „promatrajući kraj njihova života, nasljedovali njihovu vjeru“ (Heb 13, 8). Primjerice, sveti Franjo Asiški okončao je život s mirom i radošću, nazivajući smrt sestricom. Njegovo iskustvo umiranja bilo je prožeto dubokom ljubavlju prema Bogu tako da mu je smrt, bliska poput sestrice, poslužila samo da uđe u potpunije zajedništvo s Bogom. Njegove posljednje riječi bile su molitva i pjesma zahvale Bogu. Time je pokazao da je prava priprema za smrt život u dubokoj duhovnosti i bliskosti s Bogom.

Naše ljudsko iskustvo pred smrću najčešće je tuga ili strah, ali ono može donijeti i dublje razumijevanje života. Kada smo svjesni svoje smrtnosti, postajemo svjesniji važnosti svakog trenutka, svakog odnosa i svake odluke. Osjećamo se pozvanima živjeti ih u punini sa svrhom, znajući da svaki dan donosi prilike za ljubav, opraštanje i obnovu.

Pod utjecajem monaške duhovnosti nastala izreka memento mori (sjeti se da ćeš umrijeti) kao i u srednjovjekovnoj i renesansnoj umjetnosti mrtvačka glava kao čest motiv prikaza svakodnevnog života, podsjetnik su da je život prolazan.

Neka nas razmišljanje o smrti potakne u prvome redu na zahvalnost Bogu na svakom danu koji nam je darovan kao prilika da ga proživimo u skladu s Božjim planom. Tako će nam svijest o neizbježnosti smrti biti prilika da kvalitetnije živimo život, da odolijevamo stvarima koje su protivne vječnom životu.
 
2. Što zapravo znači umrijeti?

Na ovo pitanje, iako hrabro postavljeno, ne može se u potpunosti odgovoriti. Živi ljudi nemaju iskustvo smrti, a mrtvi nam ne otkrivaju tu duboku tajnu. No, Sveto pismo, znanost i razum nam pružaju neke spoznaje.

Smrt podrazumijeva odvajanje duše od tijela. Čovjek, kao vrhunac Božjeg stvaranja, nosi u sebi složenu strukturu koja ga čini jedinstvenim u cijelom svemiru. Čovjek je složeno biće, sastavljeno od tijela i duše, od materije i duha. Njegovo tijelo potječe iz praha, a njegova duša od Boga. Ovi elementi su čudesno spojeni, ali smrt razdvaja tu vezu, prekida nepoznatu sponu koja ih drži zajedno. Knjiga Propovjednikova jasno opisuje ovu realnost: "I vrati se prah u zemlju kao što je iz nje i došao, a duh se vrati Bogu koji ga je dao" (Prop 12, 7). Ovaj stih sažima istinu o naravi duše i tijela. Jednako tako, otvara nam perspektivu vječnosti: smrt nije samo kraj, već i početak. Dok tijelo odlazi i vraća se u zemlju, duša se uzdiže prema svome Stvoritelju, vraćajući se izvoru svoje vječne postojanosti. Ova spoznaja pruža nadu i utjehu u suočavanju sa smrću, potičući nas da živimo život s dubljom svrhom i težimo prema vječnim vrijednostima.

Smrt podrazumijeva konačni odlazak s ovoga svijeta. Naša vjera nas podsjeća da zemlja nije naš trajni dom. "Jer nemamo ovdje trajna grada, nego onaj budući tražimo." (Heb 13, 14). „Prolazi obličje ovoga svijeta“ (usp. 1Kor 7, 31) sa svim njegovim radostima i tugama. Kao da je i stvoren samo kako bi besmrtnoj ljudskoj duši probudio čežnju za vječnošću kojoj pripada.

Na koncu, vjera u Kristovo uskrsnuće nas uči da smrt podrazumijeva i ulazak u novo stanje postojanja koje je vječno i u kojem smo pozvani ostvariti potpuno zajedništvo sa Stvoriteljem i svima onima koje smo voljeli. U ovoj perspektivi vječnosti, koju otvara vjera, i zemaljski život poprima dublji i drugačiji smisao.
 
3. Što možemo učiniti da bismo umiranje učinili pozitivnim iskustvom?

Kako možemo umiranje, koje često iščekujemo s tjeskobom i strahom, pretvoriti u obogaćujuće i oslobađajuće iskustvo?

Možemo poboljšati sadašnji život. Svako dobro djelo, svaka žrtva, svaka molitva, svaki čin ljubaznosti i ljubavi prema drugima, ostavljaju neizbrisiv trag na našim dušama. Kada se približavamo kraju svoga života, razmišljajući o prošlome, možemo zahvaliti Bogu za milosti kojima smo bili obdareni jedino ako smo živjeli u skladu s njegovom voljom. A Božja volja mir je naš jer je došao da imamo život u izobilju (usp. Iv 10, 10).

Naši grijesi trebaju umrijeti prije nas, kako ne bi postali teret koji nas sputava. Smrt može uništiti tijelo, ali ne može uništiti grijeh. Stoga je bitno tražiti oprost i pomirenje s Bogom i ljudima dok smo još živi. Iskreno pokajanje i promjena srca oslobađaju nas od tereta grijeha i omogućuju nam da umremo u miru. Zato se trebamo pobrinuti za svoju dušu prije nego što odemo s ovoga svijeta tako što ćemo se skrušeno ispovjediti i primiti bolesničko pomazanje.

Za dobru smrt važno je, također, za vrijeme zemaljskog života težiti za duhovnim životom koji ne završava smrću. Osoba koja je duhovno živa, koja je obnovljena snagom vjere, može hrabro pogledati smrti u oči. Oslobođena je straha jer „straha u ljubavi nema“ (1Iv 4, 18). Bog je s njom, prati je i štiti. Vječni život koji nas čeka daleko nadmašuje prolaznost smrti. Da bismo umrli bez straha, trebamo živjeti u ljubavi, težiti svetosti i milosrđu, cijeniti svaki trenutak i tražiti Božju volju u svemu.

Na koncu, draga rodbino, prijatelji, kolege, svi koji ste došli na ovaj ispraćaj jer je preč. Ivan svojim životom dotakao vaš život, rado bih kod njegova odra postavio još jedno pitanje. Tko je svećenik? Ako uzmemo u obzir što se sve očekuje od jednog svećenika, mogli bismo reći da takvo biće ne postoji, jer treba biti: „u isto vrijeme i velik i malen. Duhom plemenit, kao da je kraljevske krvi, jednostavan i prirodan, kao da je seljačkih korijena; junak u svladavanju sebe, čovjek koji se borio s Bogom; istovremeno i izvorište posvećenja i grješnik kojemu je Bog oprostio. Svojih želja gospodar, služitelj bojažljivih i slabih, koji se ne savija pred moćnima, ali se sagiba pred siromasima. Učenik svoga Učitelja i vođa svoga stada. Prosjak širom otvorenih ruku, nositelj nebrojenih darova; čovjek na bojnom polju, mati koja krijepi bolesne (…) ljubitelj mira, neprijatelj nepokretnosti, uvijek postojan, od mene tako različit.“ (v. R. Sarah, Za vječnost, str. 71-72). Sve to i još toliko toga, naizgled proturječnoga, ali u predanju njegova života duboko osmišljenoga, bio je i preč. Ivan.

Molimo za njegovu dušu zahvalni na ovom zemaljskom proputovanju koje je proživio s nama, za nebrojene milosti koje su se po njegovim svećeničkim rukama izlile na vjernike koji su mu bili povjereni kao i po patnji koju je u svojoj bolesti podnosio i prinosio. Molimo s njime za naše svećenike jer kakvi su oni takva će biti budućnost našeg naroda i Crkve.

Neka anđeli budu naši vodiči, neka svetost bude naša težnja i neka nas ljubav i milost Gospodnja vode kroz sve dane našeg života, sve do trenutka kada ćemo i mi biti pozvani u Njegovu vječnu prisutnost.

Preč. Ivane, mi Vas, sa svim poštovanjem i zahvalnošću srca, ovom svetom Misom i ovim sprovodnim obredom predajemo milostivom Sucu i Ocu nebeskomu kojemu ste živjeli i umirali (usp. Rim 14,8).

Molimo Gospodina, kojem je svećenik Ivan vjerno služio, da „se snagom ove žrtve zauvijek raduje pred tvojim licem“ i „da s mnogostrukim plodom svoga rada uđe u vječnu radost Gospodara svega“. Amen.