Riječ Nadbiskupa

Draga braćo u biskupstvu i prezbiteratu,
veleučena Rektorice Portugalskoga katoličkog sveučilišta i
Predsjednice Međunarodne federacije katoličkih sveučilišta,
veleučena gospođo predsjednice Rektorskoga zbora
i svi nazočni rektori sveučilišta u Hrvatskoj,
veleučeni gospodine Rektore Hrvatskoga katoličkog sveučilišta;
poštovani izaslanici Predsjednice Republike Hrvatske
i Predsjednika Vlade Republike Hrvatske,
poštovani Potpredsjedniče Hrvatskoga sabora
cijenjeni ministri, predstavnici ministarstva i saborski zastupnici;
poštovani predstavnici vjerskih zajednica,
cijenjeni potpredsjedniče Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti,
te svi nazočni prorektori, dekani i predstavnici učilišta;
poštovani predstavnici djelatnosti u kulturi, zdravstvu i gospodarstvu;
poštovani sveučilišni nastavnici, djelatnici Sveučilišta i posebno,
drage studentice i studenti Hrvatskoga katoličkog sveučilišta.
Uvaženi uzvanici i cijenjeni gosti!
 
1. U slavlju Dana našega Sveučilišta zahvalno obnavljamo u  svom srcu spomen na polazišta te s nadom upiremo pogled prema budućem. Činimo to nošeni svjetlom koje kao vjernici prepoznajemo u Isusu Kristu, u istini njegove Radosne vijesti, u Radosti koja je On sam. Tako se u sloganu Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta: »Lux vera«, sažeto susreću Svjetlo i Istina, a plod toga susreta uvijek je radost.

Iako su poslanje i zadaci katoličkih sveučilišta opisani u apostolskoj konstituciji Ivana Pavla II. Ex Corde Ecclesiae, na tragu zadane teme ovogodišnjeg Dana Sveučilišta nalazi se i naslov i sadržaj Apostolske konstitucije Veritatis gaudium (8. prosinca 2017.) pape Franje o crkvenim sveučilištima i fakultetima.

Nju vrijedi razmatrati u svim područjima našega djelovanja, a posebno u području znanosti, odgoja, obrazovanja i kulture, koja svojim sadržajem pruža dalekosežna nadahnuća za cijelo društvo. U enciklici »Hvaljen budi« (usp. Laudato sì, br. 202) papa Franjo je ustvrdio da se nalazimo pred velikim kulturološkim, duhovnim i odgojnim izazovom koji uključuje duge procese obnove.

2. Nedvojbeno smo u našoj suvremenosti zahvaćeni brzim promjenama za koje osjećamo da često nedostaju primjereni pristupi i sredstva za njihovo čitanje i pronalaženje prikladnih odgovora. Uz druge odrednice što ih je moguće istaknuti i koje treba promatrati unutar obuhvatnije današnje »etičke krize«, navodim neke od ključnih, kao što su: antropološka kriza, kako je neki nazivaju, vidljiva u slabljenju smisla za otajstvo i svetost života, nadalje tehnološki iskoraci koji otvaraju nepregledno polje vrijednosti, ali i pitanja kako se odnositi prema ljudskom biću; zatim društveni naglasci i izbori koje usmjeravaju ekonomski ciljevi, nerijetko svedeni samo na stvaranje materijalnih probitaka.

Sve to prouzrokuje neosjetljivost za zajedničko dobro i za stvoreni svijet, što je promicano otvaranjem raznih žarišta i poteškoća, u kojima se postizanje širih ciljeva pospješuje izazivanjem ratova i sukoba raznih predznaka, s neizbježnim posljedicama bijede i migracija.

U pozivu i poslanju katoličkih učilišta, pa tako i u ovome našem Sveučilištu, nalazi se ne samo traganje za istinom, nego i poziv na odgovornost. Ta se odgovornost sastoji u nastojanju da istinsko Svjetlo dopre do svih područja života u našoj Domovini, Europi i svijetu.

3. U valu događanja koja pokazuju slabljenje uporišta, pa i promicanje slabljenja institucija, sveučilišta i centri istraživanja kao da gube ono temeljno od svoje glavne zadaće. Nju mi vjernici vidimo unutar proročkoga poziva koji nam je dan, a koji se ne svodi na izvršavanje projekata po nečijoj mjeri, na tragu poželjnih rezultata koji bi opravdali nečije planove.

Imam dojam da se sveučilištima namjerno želi oduzeti njihova najljepša sposobnost: gledati budućnost. Sveučilišta su, darom slobode i odgovornosti, pozvana unositi u društvo prijedloge koji neće iznevjeriti, nego – štoviše – promicati dostojanstvo čovjeka, odgovarati na njegove najdublje čežnje i čuvati nadu.

Naime, sveučilišta su prostori duha, slobode, kreativnosti, oduševljenja i, ponavljam, odgovornosti. U sveučilištima vidim i za Hrvatsku najveću mogućnost da po novim naraštajima pridonose potrebnim obnovama hrvatskoga društva i njegovih temeljnih institucija. Mladi ljudi, studentice i studenti, za to trebaju i vrijedne pratitelje, profesore, odgojitelje, koji će im dati podlogu i biti nadahnuće za kreativnost koja se njima povjerava.

Dragi prijatelji, mi katolici, kao Crkva, nalazimo se u tjednu priprave za slavlje svetkovine Pedesetnice. Stoga molim Gospodina da Hrvatsko katoličko sveučilište obnovi svježinom i radošću Duha Svetoga, koji je svjetlo srca i u kojemu se nalazi naš najsmisleniji odgovor i odgovornost za svijet u kojem živimo, ponajprije za naše bližnje.