Riječ Nadbiskupa

Draga braćo svećenici,
ovaj nas dan, koji je srce našega svećeništva, sabire oko stola Gospodnjega kao nekoć dvanaestoricu oko Gospodina, uoči njegove muke. Ovo nije samo još jedno u nizu naših liturgijskih slavlja. Ovo je povratak na izvor, povratak u dvoranu Posljednje večere.

Ovoga se dana naše svećeništvo ogleda u svome izvoru i postajemo svjesniji da ono ne ovisi o našoj sposobnosti. Započinje Gospodinovim pozivom. „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas“ (Iv 15, 16). On nas je pozvao, on nas je pomazao, on nas je poslao.

Jedno od pitanja koje odzvanja ozračjem ovih svetih dana je i pitanje koje je postavio rimski upravitelj Pilat izvodeći pred svjetinu svezanoga Krista: „Što, dakle, da učinim s Isusom koji se zove Krist?“ (Mt 27, 22). To pitanje nadilazi povijesni trenutak jednoga rimskog sudišta. To je pitanje svakoga vremena i svakoga srca. To se pitanje nameće svakome tko je susreo Krista, svakome tko je čuo njegovu riječ, svakome tko je osjetio dodir njegove milosti. Sam Krist traži odgovor.

Danas je na poseban način to pitanje upućeno nama svećenicima. Mi nismo tek promatrači otajstva. Mi smo zahvaćeni njime, u nj uronjeni, pomazani za prinos euharistijske žrtve u Kristovoj osobi i uime svega naroda (usp. LG 10).

Zato danas, dok se budu posvećivala i blagoslivljala sveta ulja - znak Kristove snage, iscjeljenja i posvećenja - i dok budemo obnavljali svoja svećenička obećanja, dopustimo da to pitanje duboko odjekne u nama. Što ću učiniti s Isusom? Što ćemo učiniti s njime, ne na teorijskoj razini, ne u apstraktnome razmatranju, ne u liturgijskoj gesti, nego u konkretnosti našega svakodnevnog svećeničkog života: u načinu na koji slavimo Euharistiju, ispovijedamo, molimo, podnosimo umor, nosimo križ, ljubimo Crkvu. Odgovor na to pitanje ne oblikuje samo naš osobni put svetosti, nego i život naroda koji nam je povjeren.

I. Svećenik pred svezanim Kristom
Evanđelist Matej prikazuje Isusa pred Pilatom: svezan, ali slobodan; šutljiv, ali suveren; ponižen, ali kraljevski dostojanstven. Isus ne pregovara. Ne traži kompromis. Ne umanjuje zahtjev Očeve volje. On stoji kao Istina pred sudom svijeta.
To je paradoks Velikoga petka: Sudac živih i mrtvih stoji kao optuženi. Onaj koji je Riječ, šuti. Onaj koji je Kralj, stoji vezan. Njegova šutnja nije slabost. To je šutnja slobode. To je dostojanstvo Jaganjca koji svjesno ide prema žrtveniku.

Braćo, i pred nama svakoga dana stoji svezani Krist koji čeka na odluku. Ne samo u teološkoj refleksiji, nego u konkretnosti službe. Pred nama je i mi smo pred njim u Euharistiji koju slavimo, kada podižemo hostiju i kalež. Pred ogledalom smo njegove Riječi koju naviještamo. Izloženi smo njegovu pogledu u sakramentima koje dijelimo, kada izgovaramo riječi oproštenja ili pomazanja. Čeka naš odgovor usred naroda koji nam je povjeren, traži naše lice na licima siromaha, mladih, ranjenih; naše lice na licu svakoga čovjeka. Njegovu smo pogledu možda najizloženiji u tišini vlastite sobe. U noćima kada nas zahvati umor. U trenucima kada dođu sumnje. U kušnjama ravnodušnosti.

Pilat je imao vlast. Imao je položaj. Imao je autoritet. Bio je upravitelj. Imao je moć da oslobodi ili osudi, ali nije imao hrabrosti poslušati istinu do kraja. U presudnome trenutku nedostajala mu je unutarnja dosljednost. Opasnost za svećenika nije nedostatak moći niti nedostatak znanja. Opasnost je nedostatak unutarnje dosljednosti, podijeljenost između onoga što propovijeda i onoga što živi. Krist svakoga dana stoji pred nama i promatra dubine naših srdaca. Njegov pogled nikad nije osuda, nego poziv da ga slijedimo do Golgote.

Svakoga od nas pita: Hoćeš li ostati uz mene kada postane teško, kada nestane oduševljenje, kada dođu nesporazumi? Hoćeš li biti vjeran istini i kada je nepopularna, kada te to može koštati ugleda ili sigurnosti? Veliki nas četvrtak podsjeća da svećeništvo nije neutralna zona između Boga i svijeta. Ono je mjesto odluke. Mjesto gdje se istina susreće sa slobodom. Mjesto gdje se dar mora pretvoriti u odgovor. Pred svezanim Kristom koji na sudištu stoji šutljiv, svaki prezbiter u svome srcu izriče svoj sud.
 
II. Glasovi svjetla i glasovi tame
Pilat nije bio bez svjetla. Njegova drama nije bila drama čovjeka koji ništa ne zna, nego drama čovjeka koji zna, ali se boji. Oko njega su se dizali glasovi. Nisu svi bili jednaki, ali su svi tražili odgovor. U toj napetosti između šutljive Istine i glasnoga pritiska svjetine rađala se njegova odluka. Ti suprotstavljeni glasovi i naša su stvarnost.

1. Glas razuma. Evanđelist bilježi kako je Pilat znao da su Isusa predali iz zavisti (usp. Mt 27, 18). On je razumski razlučivao situaciju. Nije bio zaslijepljen. Prepoznavao je manipulaciju, nepravdu, političku igru. Njegov razum bio je budan.

Ni mi, braćo, nismo bez svjetla. Studirali smo teologiju. Upoznali smo se sa sadržajem Objave, naukom Crkve, moralnim načelima. Znamo što je grijeh, a što krepost. Znamo što znači vjernost i što znači izdaja. Znamo što je objektivno dobro, što je istina o čovjeku, o braku, o životu, o spasenju. Ali znanje nije jamstvo svetosti.

Teologija jasno uči da razum spoznaje dobro, ali volja bira konkretan čin. Razum može prepoznati viši ideal, ali volja može posegnuti za onim što je ugodnije, lakše, sigurnije. Razum može vidjeti istinu, ali volja može izabrati udobnost.

Koliko puta znamo što bi trebalo učiniti, ali biramo lakši put? Koliko puta ublažimo navještaj da bismo izbjegli napetost? Koliko puta prilagodimo ton da ne bismo izazvali negodovanje? Koliko puta prešutimo zahtjevnost Evanđelja da bismo sačuvali vanjski mir? Razum je dar, ali bez hrabre i pročišćene volje on postaje nemoćan. Svećenik čiji je razum jasan, ali volja kolebljiva, lako postaje poput Pilata - svjestan istine, ali bez snage da je obrani.

2. Glas savjesti. Pilat je pokušao oprati ruke. Ali voda ne pere savjest, tu najskrovitiju jezgru i svetište čovjeka (usp. KKC 1776) u kojemu istina prestaje biti teorija, a postaje osobni poziv. Svećenik bez budne savjesti može biti liturgijski besprijekoran, administrativno učinkovit, organizacijski sposoban, ali prestaje biti svjedok. Postaje upravitelj svetoga, ali ne i čovjek koji gori.

Opasnost nije uvijek u upadljivome padu. Opasnost je u postupnoj otupjelosti, sitnim kompromisima koji se talože, polaganome navikavanju na sveto. To se događa kada liturgija postane rutina bez divljenja. Kada ispovijed postane formalnost bez istinskoga obraćenja. Kada molitva postane dužnost bez čežnje. Kada pastoral postane upravljanje projektima, a ne briga za duše.

Temelj svećeničke plodnosti u osobnome je sjedinjenju s Kristom. Bez unutarnjega života, bez svakodnevnoga povratka izvoru, svećeništvo gubi snagu. Izvana može izgledati stabilno, ali nutrina slabi. Pilatova savjest je govorila, ali strah ju je nadglasao. U trenutku odluke, nije poslušao ono što je u sebi znao da je pravedno. I mi moramo bdjeti kako glas savjesti ne bi utihnuo pod teretom navike, umora ili pritiska.

3. Glas straha i pritiska. U trenutku kada je Pilat nastojao pustiti Isusa, glas ucjene i pritiska postao je jači: „Ako ovoga pustiš, nisi prijatelj Caru“ (Iv 19, 12). To je bio odlučujući trenutak. Strah od gubitka položaja. Strah od političkih posljedica. Strah od prijave, od optužbe, od nesigurnosti. U tome trenutku Pilat je morao izabrati između istine i sigurnosti. Izabrao je sigurnost.

Braćo, i mi živimo u vremenu pritisaka. Sekularizirana kultura ne razumije jezik vjere i prikazuje je društveno beznačajnom. Relativizam sve istine stavlja u zagradu. Medijski sudovi presuđuju prije nego što saslušaju. Sve to stvara dubok osjećaj nesigurnosti. Lakše je prilagoditi govor. Lakše je izbjeći konfliktne teme. Lakše je šutjeti kada bi trebalo jasno progovoriti.

Ostaje pitanje jesmo li spremni izgubiti „prijateljstvo Cezara“ da bismo ostali prijatelji Kristovi. Jesmo li spremni podnijeti nerazumijevanje radi vjernosti Evanđelju? Krist nije obećao popularnost. Nije obećao sigurnost. Obećao je križ, ali i uskrsnuće. Obećao je da će biti s nama do konca svijeta. „Ne bojte se“ - to je riječ koja se ponavlja kroz cijelo Sveto pismo. Između glasa razuma, glasa savjesti i glasa straha, odlučuje se i naša svećenička sudbina. Koji je glas u nama odlučujući?
 
III. Ili Krist ili Baraba
Pilat pokušava izbjeći odluku. Šalje Isusa Herodu, kao da bi odgovornost mogao prenijeti na nekoga drugoga. Nudi kompromis: kazniti, ali ne osuditi. Na koncu pere ruke, kao da bi ga vanjski čin mogao osloboditi unutarnje odgovornosti. U svemu tome očito je jedno: on ne želi izabrati. Želi ostati „između“ Krista i Barabe.

No Kristu nije mjesto negdje „između“. Ne može se relativizirati. Ne može se odgoditi. Susret s njime uvijek traži odgovor. Nema prostora za beskonačno oklijevanje. Nema srednjega puta između istine i njezina poricanja. Isusove riječi su jasne: „Tko nije sa mnom, protiv mene je“ (Mt 12, 30). To nije govor netrpeljivosti, nego govor istine. U središtu kršćanskoga života stoji osoba Isusa Krista. Odnos prema njemu ne može biti neutralan.

Neutralnost u svećeničkome životu ne izgleda dramatično. Ona nije uvijek vidljiva izvana. Ona je često tiha, diskretna, gotovo neprimjetna. To je mlakost. A mlakost je tiho gašenje. Nije upadljiv pad, nego polagano udaljavanje. Nije otvoreno odbacivanje, nego postupno slabljenje ljubavi.

Možemo slaviti Euharistiju, ali bez nutarnjega žara i klanjanja. Možemo propovijedati, ali bez osobnoga iskustva obraćenja. Možemo voditi župu, ali bez srca pastira koji poznaje svoje ovce. Možemo izvršavati obveze, ali bez radosti poziva. Izvana sve može izgledati na svome mjestu, a da je nutrina prazna.

To je stanje koje Knjiga Otkrivenja opisuje snažnim riječima: „nisi ni studen ni vruć…“ (Otk 3, 15). Gospodin ne kori zbog slabosti, nego zbog ravnodušnosti. Studen može postati žeđ za toplinom. Vatra može gorjeti još jače. No mlakost je stanje u kojemu se čovjek navikne na sve, i na svetinju i na grijeh, bez duboke potresenosti.

Stoga se pitanje uvijek vraća na istu točku: koga biramo kada se sukobe zahtjev Evanđelja i očekivanja svijeta? Koga biramo kada istina postane zahtjevna, navještaj izazove otpor, a vjernost nosi cijenu?

Svećeništvo nije prostor između Krista i Barabe. Ono je javno i osobno svjedočanstvo da smo izabrali Krista - i to ne samo riječima, nego životom. U presudnim trenucima ne postoji neutralnost. Postoji samo izbor.
 
IV. Veliki četvrtak - odgovor pomazanih
Na Veliki četvrtak Crkva ne ostaje samo na pitanju. Ona ne ostaje u drami Pilatove dvojbe. Ona daje odgovor. I taj odgovor nije teorijski. On je sakramentalan. On je životan. On je vidljiv u znakovima koje danas blagoslivljamo. Danas se posvećuju i blagoslivljaju ulja. Ulje, koje omekšava i liječi postaje nositelj Kristove snage i blizine.

I svećenik je pomazan. A pomazanje znači pripadnost. Ne pripadamo sebi. Ne pripadamo karijeri. Ne pripadamo popularnosti niti javnoj slici. Pripadamo Kristu. Pomazanje znači da naš identitet nije u uspjehu, nego u vjernosti. Nije u pljesku, nego u predanju. Nije u sigurnosti, nego u povjerenju.

Sveti Pavao piše: „Ne živim više ja, nego živi u meni Krist“ (Gal 2, 20). To nije pobožna fraza. To je program života. To je dinamika svećeničkoga postojanja. Krist u nama - to je snaga koja nas nosi, ispravlja, čisti, oblikuje. Svećeništvo nije profesija. Nije karijerni izbor. Nije funkcija unutar organizacije. Ono je dar i zadaća. Ono je sudjelovanje u Kristovu svećeništvu koje je usmjereno prema križu, prema predanju i darivanju sebe.

Stoga je važno ponovno reći: Krist Raspeti nije ideja. On je Živi Gospodin. On nije apstraktni simbol. On je onaj koji nas je pozvao imenom, koji nas je tražio i onda kada smo se kolebali, koji nas je izabrao ne zato što smo bili savršeni, nego kako bismo po njegovoj milosti postali sveti. On nas nije pozvao jer smo jaki, nego kako bi nas osnažio. Nije nas izabrao jer smo bez mana, nego kako bi u našoj slabosti pokazao svoju snagu.

Danas ćemo obnoviti svoja svećenička obećanja. Neka ta obnova danas bude naš odgovor na pitanje s početka ove homilije: što učiniti s Isusom koji se zove Krist? Obnovom svojih svećeničkih obećanja stavimo ga u središte svoga života. Dopustimo da on oblikuje naše odluke, naše prioritete, naš životni ritam. Predajmo mu svoje slabosti, svoje umore, svoje rane - umjesto da ih skrivamo ili se njima opravdavamo. Obnova obećanja trenutak je istine. Ne pred ljudima, nego pred Gospodinom koji je za nas dao život.

Draga braćo svećenici, Veliki četvrtak odgovor je pomazanih: ne prati ruke, nego ih pružiti Kristu. Ne birati lakše, nego vjernije. Ne živjeti za sebe, nego za Onoga koji je za nas umro i uskrsnuo. Jednoga dana pitanje će se okrenuti. Ono neće glasiti: „Što ću učiniti s Isusom?“, nego: „Što će on učiniti sa mnom?“ Neće nas tada pitati koliko smo bili uspješni. Neće mjeriti statistike, projekte, priznanja. Mjerit će vjernost. Mjerit će ljubav. Mjerit će istinu srca.

Hoće li moći reći: „Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti!“ (Mt 25, 21)? Ili će morati izgovoriti bolne riječi: „Pozvao sam te, a ti si oprao ruke; dao sam ti dar, a ti si ga sakrio; povjerio sam ti duše, a ti si tražio sigurnost?“ To su ozbiljna pitanja. Razmišljajmo o njima ne kako bi nas uplašila, nego kako bi nas probudila.

Danas, pred oltarom na kojemu se obnavlja žrtva križa, pred uljima koja mirišu na posvećenje i iscjeljenje, pred prezbiterijem koji svjedoči jedinstvo Crkve, pred Kristom koji šuti, ali gleda u dubinu našega srca - obnovimo svoju odluku. Ne želimo birati Barabu, lakši put, kompromis bez križa. Ne želimo ostati neutralni, skriveni iza administracije i rutine. Ne želimo prati ruke od istine, od zahtjeva evanđelja, od križa koji nam je povjeren. Želimo otvoriti srce. Želimo govoriti ne samo usnama, nego životom: Gospodine, Ti si moj izbor. Ti si moj život. Ti si moj križ i moja radost. Ti si moja nada.

Ako mi gorimo, narod će osjetiti toplinu. Ako u nama tinja samo pepeo, i narod će se hladiti. Ako mi klečimo pred Presvetim, narod će vjerovati da je Krist doista prisutan. Ako mi ljubimo Krista iznad svega, Crkva će živjeti - ne po našoj snazi, nego po njegovoj milosti koja se po nama prelijeva.

Na dan našega svećeništva, u svetoj ozbiljnosti Velikoga četvrtka, nemojmo dati samo formalni odgovor. Dajmo odgovor cijelim bićem. Odgovor koji će se vidjeti u našoj molitvi, u našoj jednostavnosti, u našoj vjernosti, u našoj spremnosti da budemo s Kristom i u Getsemaniju i na Kalvariji. Ne perimo ruke. Otvorimo srce. I neka naš život bude trajni odgovor onome koji je za nas dao svoj život. Amen.