Riječ Nadbiskupa

Prečasna gospodo biskupi Ivane i Mijo, imenovani biskupi Vlado i Marko, draga braćo svećenici!

Okupili smo se u ovom blagoslovljenom vremenu došašća na božićno čestitanje. Ne želimo da ono bude samo protokol, nego odraz bratskoga zajedništva u kojemu dijelimo radost poziva i umor služenja, nadu i osjećaj bespomoćnosti, blizinu, ali i osamljenost. Želimo također da ono bude trenutak naše duhovne priprave za nadolazeći Božić. Riječ koja je tijelom postala i nastanila se među nama, svoje najdraže boravište nalazi u našemu bratskom zajedništvu. Božić je uvijek novi zahvat Božje vjernosti u naše živote, u naš poziv, u našu službu.

U tišini betlehemske noći, u skromnosti jaslica i siromaštvu Djeteta, iščitavamo odgovor Boga na čežnje i tjeskobe čovječanstva, ali i na pitanja koja nosimo u svojim svećeničkim srcima. Kako ostati vjerni? Kako izgarati, a ne izgorjeti? Kako ljubiti Crkvu i narod i onda kada je to teško? U malenome Djetetu u jaslama prepoznajemo Boga koji ulazi u naše radosti i rane, u naše nade i razočaranja, u naše uspjehe i neuspjehe kako ništa u nama ne bi ostalo nedotaknuto njegovom milošću. U Riječi koja je tijelom postala otkriva se naš identitet, a u svjetlu koje nam ona donosi, nalazimo svrhu naše službe i put bratstva i nade kojim nam je ići.
 
1. Identitet u Utjelovljenoj Riječi
Evanđelje božićnog dana otvara se riječima: „U početku bijaše Riječ… i Riječ bijaše Bog… i Riječ tijelom postade i nastani se među nama.“ U ovim riječima sabrana je sva teologija Božića. „Riječ izlazi od Oca, dolazi da boravi među svojima i vraća se u krilo Očevo, kako bi sa sobom ponijela cijeli stvoreni svijet koji je u njoj i za nju bio stvoren.“ (Benedikt XVI., Verbum Domini 121). Crkva našega vremena živi novo došašće, iščekivanje Gospodinova eshatološkog očitovanja te „naše vrijeme treba biti sve više vrijeme novog slušanja Riječi Božje i nove evangelizacije.“ (Verbum Domini 122).

Za nas svećenike Utjelovljena Riječ Božja ključ je za razumijevanje samih sebe. Po krštenju smo postali djeca Božja, a po ređenju postajemo na jedinstven način zauvijek obilježeni pečatom Kristova svećeništva. Djelujući u Kristovoj osobi i razglašujući njegovo otajstvo, prikazujemo i namjenjujemo sve do dolaska Gospodnjega jedincatu Kristovu žrtvu (usp. Lumen gentium 28). Stoga naš poziv nije prvenstveno skup zadaća, nego je trajno došašće, prostor priprave Gospodinova dolaska i mjesto gdje Riječ želi „nastaniti se“ za narod, gdje Bog želi biti dostupan, čitljiv, blizak.

Naše „da“ Bogu i Crkvi uvijek je povezano s Božićem: kao što se Riječ nije utjelovila polovično, tako ni svećenik ne može živjeti polovično svećenički poziv. Iz toga proizlazi i neprestana dinamika nadilaženja sebe. Nismo postavljeni za sebe, nego za Krista i za njegov narod. Naš identitet nije u onome što posjedujemo ili što postižemo, nego u onome kome pripadamo.

Upravo zato Riječ koja je postala Tijelo poziva nas da se vratimo jednostavnosti osobnoga odnosa s Isusom. U tome smislu podsjećam i na zaključak Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije koji smjera na organiziranje tzv. „biblijskih susretišta za svećenike, redovnike i laike u kojima bi se osposobljavali za čitanje i tumačenje biblijskih tekstova i za njegovanje osobne biblijske duhovnosti“ (br. 23). Svećeništvo nije tek suradnja s Božjim projektom; ono je prije svega prijateljstvo s Gospodinom. Ako taj osobni odnos oslabi, ako Sveta Misa postane rutina, brevijar samo obveza, a Božja riječ tek „materijal“ za propovijed, tada polako blijedi i svijest tko smo. Božić nas poziva dopustiti Djetetu u jaslama da nas susretne u našim dubinama, gdje smo i sami samo ranjiva djeca vječnoga Oca.
 
2. Služba svjetla u tami svijeta
„Svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze“ (Iv 1,5). Ova rečenica jest stvarnost povijesti spasenja, ali i svakodnevice naše službe. Božić ne poriče tamu, nego u nju donosi Svjetlo. To svjetlo nije bljesak koji osljepljuje, nego blaga svjetlost koja polako, strpljivo i uporno raspršuje mrak.​

U svome svećeničkom iskustvu možemo ponekad steći dojam da tama nadvladava svjetlo, da su naše riječi slabe, a pastoralni napori ne donose vidljive plodove, da smo više administratori nego pastiri. Božić nam, pak, poručuje da nismo pozvani nositi svoje svjetlo, nego Kristovo. Božić je prodor Boga u svijet i Božja Riječ koja je sišla s nebeskih visina, onamo se ne vraća bez ploda. Na nama je da joj budemo vjerni odvažno je navješćujući bilo to zgodno ili nezgodno, s onom istom nježnošću i vedrinom koja nas obuzima pred licem božanskoga Djeteta. Posebno u strpljivome dijeljenju sakramenta pomirenja, u najvećoj tami ljudskih priča možemo posvjedočiti kako je Svjetlo nježnije i snažnije od grijeha. Pokazuje se i u skromnoj prisutnosti u svakodnevnim događajima života: bolesničkim pohodima, sprovodima, susretima s obiteljima.

Posebno želim istaknuti važnost blizine i suosjećanja. Bog u Betlehemu postaje „Bog s nama“, Emanuel. To je stil koji i svećenik mora usvojiti: biti blizu, biti dostupan, imati vremena, ne bježati od ljudi. U tome se krije i naša vjerodostojnost. Ljudi možda neće odmah prihvatiti naše riječi, ali će zapamtiti jesmo li bili uz njih kad je bilo najteže.

Uz to, Božić nam stavlja pred oči i zadaću izgradnje jedinstva i mira. Prorok Izaija naviješta spasenje koje dolazi Sionu, novu budućnost obilježenu pravednošću i mirom. Mi smo prvi pozvani biti „graditelji mira“ i zajedništva i to u vrlo konkretnim gestama naše svakodnevice. Biti svećenik danas znači imati hrabrosti oduprijeti se ogorčenosti, ne podržavati razne podjele i ne voditi se površnim zaključcima. Znači neumorno tražiti putove mira, gostoljubivosti, prihvaćanja, razlučivanja u svjetlu Božje Riječi, a ne društvenih mreža.

Božić nas uči da vjerodostojnost našega poslanja ne proizlazi iz naše snage i savršenosti, nego iz poniznosti. Bog ne traži bezgrešne svećenike, nego one koji priznaju svoju krhkost, dopuštaju da ih Bog mijenja i ne prestaju ljubiti. Kada se ne bojimo priznati vlastite granice, kada tražimo pomoć, kada se vraćamo izvoru milosti u sakramentu ispovijedi i molitvi, tada i u našoj slabosti prosijava Svjetlo koje nije naše, nego Kristovo.
 
3. Put bratstva i nade
Božić je blagdan obitelji, ali i blagdan Crkve kao obitelji, a time i svećeničkog bratstva. Bog ne dolazi spasiti izolirane pojedince, nego stvara narod, zajednicu, Tijelo. I nas svećenike nije pozvao da pojedinačno živimo poslanje, nego nas je smjestio u prezbiterij, u konkretan niz odnosa, karaktera, povijesti. To nije slučajnost, nego dio duhovne pedagogije poziva.

Svećeničko bratstvo nije luksuz, nego nužnost. Potrebni smo jedni drugima kao oni koji se međusobno nose u molitvi, osobito u trenucima kušnje i sumnje; kao oni koji znaju uputiti riječ ohrabrenja, ali i bratske opomene; kao oni koji stvaraju klimu povjerenja, a ne ogovaranja; potiču jedinstvo, a ne klanove; traže Kristovu volju, a ne vlastite interese.

Naš svijet vapi za svjedočanstvom zajedništva koje je moguće unatoč razlikama. Kad ljudi vide prezbiterij u kojem vlada poštovanje, međusobna pomoć, vedrina i sposobnost zajedničkog razlučivanja, tada mnogo lakše prihvaćaju poruku koju naviještamo. Obrnuto, tamo gdje se među svećenicima osjećaju napetosti, rivalstva, hladnoća i vjernici trpe, a navještaj gubi uvjerljivost. Božić nas poziva da dopustimo da nas Kristovo rođenje preobrazi iznutra i poveže u bratsko zajedništvo.

Taj put bratstva i zajedništva otvara nas nadi. Nada je posljednja riječ Božića. Ona nije površni optimizam, nego čvrsta sigurnost da Bog, koji je učinio prvi korak prema nama u Betlehemu, neće odustati ni od svijeta, ni od svoje Crkve, niti od ijednog od nas.
 
Draga braćo, na koncu ove božićne čestitke pogled usmjeravamo prema jaslama u koje je položeno božansko Dijete, Riječ tijelom postala, Svjetlo koje svijetli u tami, Nada koja ne razočarava. U tome Djetetu već je prisutna puna istina našega poziva. Pozvani smo biti njegovi prijatelji, njegovi svećenici, njegovi svjedoci u radosti i u trpljenju, u uspjehu i u suhoći, u vidljivim plodovima i u skrovitoj vjernosti.

Neka vam ovaj Božić bude novi početak u tri smjera. Prvo, u odnosu prema Kristu: da Riječ koja je Tijelo postala ponovno postane žarište vašega identiteta i vaše molitve. Drugo, u službi narodu: da budete sve jasnije svjetlo u tami, bliski pastiri i graditelji mira. Treće, u bratstvu: da obnovite međusobne bratske odnose i dopustite da vas Duh Sveti iznutra ujedini.

Neka vas u svemu tome prati Marijin majčinski zagovor. Ona koja je Majka Riječi Božje, nije se uznosila privilegijem svoga bogomajčinstva, nego je ostala ponizna službenica Riječi.

Svakome od vas od srca želim sretan i blagoslovljen Božić i milošću ponizna služenja Riječi Božjoj ispunjenu nadolazeću novu godinu.