Riječ Nadbiskupa

Dragi krizmanici, draga braćo i sestre!

Današnje Evanđelje vodi nas na put. Dvojica učenika putuju iz Jeruzalema prema selu Emausu, udaljenom oko jedanaest kilometara. Hodaju umorni, razočarani i prestrašeni. Sav njihov svijet, sve u što su vjerovali, srušilo se pod olovnom težinom Velikoga petka. Mislili su da je Isus onaj koji će „otkupiti Izraela“, a sad su ostali bez njega. Njihov učitelj, njihov prijatelj, njihova nada - umro je na križu. U njihovim srcima vlada tama.

To je put tuge, put izgubljene nade, put u smjeru suprotnome od Jeruzalema. Od toga se mjesta križa i smrti Gospodinove udaljava svatko tko nije spreman bezuvjetno vjerovati i nadati se protiv svake nade. Koliko se puta i mi nađemo na takvome putu kada nam je teško, kada nam se čini da nas Bog ne čuje, kada nas svijet razočara, kada izgubimo povjerenje, kada mislimo da vjera više nema smisla.

Dragi krizmanici, vaš korak prema sakramentu potvrde nije kraj puta, nego njegov početak. Upravo danas, u svijetu koji nas preplavljuje užurbanošću, bukom, senzacijama Isus vas poziva da se zaustavite i zapitate: „Kamo idem? Hodam li prema Jeruzalemu gdje se na mjestu smrti rađa život, gdje je uskrsnuće - ili bježim u Emaus vođen svojim razočarenjima?“ I vi, kao i učenici, imate trenutke sumnje: u vjeru, u Crkvu, u smisao molitve, u ljude oko sebe. To je normalno. Upravo na taj put dolazi Isus.
 
1. Isus dolazi neprimjetno
Luka kaže da im se Isus sam približio i pošao s njima, ali da „prepoznati ga - bijaše uskraćeno njihovim očima“ (r. 16). To je čudo Božje nježnosti. Isus ne dolazi bučno ni spektakularno. Ne pojavljuje se u slavi ni u sili, nego se učenicima priključuje kao suputnik, kao netko tko jednostavno ide uz njih, sluša ih, razgovara, pita.

Bog ne upada u naš život s naredbama ni prijetnjama, nego ulazi tiho, kao suputnik. On ne preuzima kontrolu, nego korača s nama. I kada mislimo da smo sami, on je tu. Koliko puta smo možda osjećali da nitko ne razumije našu sumnju, našu bol, naša pitanja o smislu, a zapravo, Isus je tada bio uz nas, iako ga nismo prepoznavali.

Krizma čini upravo to da Duh Sveti, kojega primate, postane stalna Božja prisutnost u vašemu životu. On postaje vaš „unutarnji suputnik“, nevidljivi prijatelj koji vas ne napušta ni kada je sve sivo, kada ne razumijete, kada ste daleko od Crkve. Zato, dragi krizmanici, ne bojte se ako vas nekada preplave osjećaji tuge i napuštenosti.

Ni učenici iz Emausa nisu odmah osjetili Božju prisutnost, iako je Isus koračao s njima. Vjera počinje u trenutku kada shvatimo da Bog nas traži prije negoli mi njega.
 
2. Od razočaranja do razumijevanja
Kada Isus pita učenike što su putem pretresali, oni mu uzvraćaju pitanjem zar je on jedini koji ne zna što se tih dana događalo u Jeruzalemu. I počinju mu pripovijedati o svome razočaranju. Ne shvaćaju da govore s onim o kome govore. No Isus ih pušta. Sluša ih. Nije ih prekinuo, nije im se odmah otkrio, nego im je prvo dopustio da izgovore svoju bol.

To je slika molitve: prije negoli Bog progovori, on nas sluša. Biti kršćanin ne znači uvijek imati sve odgovore. To znači imati odnos u kojemu možeš iskreno reći Bogu sve - i svoju sumnju, i tugu, i ljutnju. Isus ne prezire slabost učenika, nego je kao božanski Pedagog dublje dotiče i preobražava.

Potom im tumači Pisma, objašnjava im da je Mesija morao trpjeti i ući u slavu. Isus otvara njihova srca Božjoj riječi. Kada ta riječ dotakne srce, ono počinje gorjeti, iako još ne znamo zašto. Učenici će kasnije shvatiti i pitati se: „Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?“ To je ono što Duh Sveti čini u srcu vjernika - tumači nam smisao Evanđelja, grije naše hladno srce, otvara oči.

Dragi krizmanici, ako želite da vaše srce gori, ne tražite to u osjećajima niti u senzacijama, nego u Božjoj riječi. Biblija nije samo neka od knjiga drevne mudrosti - to je Božje pismo tebi. Kada je čitaš s vjerom, osjećaš da ti to govori netko koga poznaješ. Upravo zato, krizma je trenutak kada postajete odgovorni za svoju vjeru. Nije više dovoljno da za vas vjeru žive vaši roditelji i kumovi. Od danas riječ Božja mora postati riječ koja oblikuje vaš život. Sad ste vi pozvani da u školi, među prijateljima, u obitelji budete njezini svjedoci poput onih koji su slušali Isusa na putu u Emaus.
 
3. „Ostani s nama!“
Kada su se približili selu, Isus kao da je htio nastaviti dalje. Njegova prisutnost nikada se ne nameće. On želi biti pozvan. Molba učenika: „Ostani s nama jer zamalo je večer i dan je na izmaku!“ (r. 29) dolazi gotovo spontano. To je najljepša molitva srca koje je počelo razumijevati. Kada shvatiš da si bio s Bogom, više ga ne želiš pustiti. Kada ti u molitvi ili na misi postane jasno da je on tu, ne želiš da ta prisutnost prestane.

Isus sjeda s njima, uzima kruh, blagoslivlja, lomi ga i dijeli. I tada im se otvaraju oči i prepoznaju Isusa. Ovo je euharistijski trenutak. Isus se daje prepoznati u lomljenju kruha. U Euharistiji se susrećeš s istim Uskrslim koji je s učenicima putovao u Emaus. To nije tek simboličan čin, to je stvaran susret: stvarna Kristova prisutnost u kruhu i vinu.

Duh Sveti kojega danas primate daje vam razumjeti da je Euharistija neizostavno središte vaše vjere. U njoj ćete prepoznavati Isusa, čak i kada vam se čini dalek. U njoj će vaše oči biti prosvijetljene, srce nahranjeno, a vjera ojačana. Mnogi danas kažu da ne osjećaju ništa na misi, da im je dosadno. I učenicima na putu u Emaus trebalo je vremena da shvate da Isus nije prisutan na površini osjećaja, nego u dubini otajstva. Stoga i vi na svetoj misi molite: „Ostani s nama, Gospodine!“ - jer ondje gdje Isus ostaje, tama se gubi.
 
4. Poslani svjedočiti
Onoga časa kada su učenici prepoznali Isusa, on im nestaje ispred očiju, ali ne i iz srca. Sada pouzdano znaju da je Uskrsli živ! I odmah, „u istome času“, vraćaju se u Jeruzalem. Ovo je ključni trenutak današnjega Evanđelja. Oni koji su prije bježali iz razočarani, sad se vraćaju. Put razočaranja postaje put svjedočenja.

To je i vaš poziv, dragi krizmanici. Sakrament potvrde označava trenutak primanja poslanja koje vas čini svjedocima Uskrsloga. Posredovanjem dara Duha Svetoga, Crkva vas poziva da budete živo svjedočanstvo Božje ljubavi. Kao što Duh Sveti spušta vatru na apostole na Pedesetnicu, tako i danas silazi na vas kako bi zapalio vaša srca. Time vas Krist poziva da ne odlazite s mjesta vaših križeva, nego da po njima navješćujete snagu Božju.

Možda nećete moći govoriti velikim riječima, ali vaša vjera može govoriti jednostavnim gestama prijateljstva, poštenoga rada, strpljivosti kada drugi gube živce, praštanja kada bi se svi osvećivali. To su znakovi Uskrsloga u vama. To je vaš Jeruzalem - svijet oko vas koji čeka radosnu vijest da Bog nije mrtav, nego živ.
 
5. Duh Sveti rađa svjedoke
Isusova prisutnost ne prestaje njegovim odlaskom od učenika. Ostaje prisutan u njima. I to je djelo Duha Svetoga. On nije neka „energija“ ili nejasan osjećaj. On je treća božanska Osoba, ljubav između Oca i Sina. Duh nas mijenja iznutra. Kao što vatra mijenja drvo koje izgara, tako Duh preobražava naše srce.

Krizma znači upravo to da primate puninu dara Duha Svetoga, koji vas čini odraslima u vjeri. Vi ste sada pozvani preuzeti odgovornost za svoj duhovni život. Biti krizmanik nije pitanje svečanosti, odijela, frizure ili fotografiranja. To je pitanje identiteta po kojemu postajete prepoznatljivi kao kršćani svojim životom, stavovima, odlukama.

Kako Duh djeluje? On daruje mudrost da stvari gledate Božjim očima, a ne samo površno; daje razum da shvaćate bit stvari i ne bojite se pitanja; daje savjet kako bi se u dvojbi lakše odlučili za ono što je ispravno. Duh Sveti, nadalje, ulijeva jakost da ustrajete u dobru unatoč pritiscima. On ulijeva znanje kako biste prepoznali Božju prisutnost u svijetu. Rađa pobožnost po kojoj volite molitvu i sakramente te nadahnjuje strah Božji koji nije strah od kazne, nego poštovanje prema Onome koji te beskrajno ljubi.

Svi ti darovi nisu ukras, nego oruđe. Kao što učenici s puta za Emaus nisu mogli šutjeti kada su spoznali da je Isus živ, ni vi ne možete ostati ravnodušni. Duh Sveti čini vas plamenom koji treba grijati druge. Svijet treba više svjetla koje vi možete nositi.
 
Učenici su prošli tri faze: slušanje, prepoznavanje, svjedočenje. To je i vaš put vjere: Slušanje - kao što su oni slušali Pisma, i vi otvarajte svoje uši riječi Božjoj. Čitajte, pitajte, tražite. Prepoznavanje - kao što su ga prepoznali u lomljenju kruha, i vi ga prepoznajte u Euharistiji, u sakramentima, u drugima. Svjedočenje - kao što su se vratili u Jeruzalem s radošću, i vi se vratite u svoje škole, kuće, zajednice s istom radošću.

To je dinamika svakoga susreta sa živim Bogom: od tuge prema radosti, od sumnje prema vjeri, od sebičnosti prema darivanju u ljubavi. Učenici s puta u Emaus nisu planirali postati svjedoci. To im se dogodilo jer su dopustili da im Isus zapali srce. Tako i vi: ako dopustite Duhu Svetome da djeluje u vama, vaš život postat će svjedočanstvo, ne zato što „morate“, nego zato što ne možete ne svjedočiti.
 
Dragi krizmanici, današnje evanđelje nije obična priča o dvojici učenika prije gotovo dvije tisuće godina. To je priča o svakome od nas. Svi smo mi hodočasnici Emausa - između tuge i vjere, između sumnje i nade, između bijega i poslanja. Isus nas susreće na putu, u svakodnevici, dok pričamo o svojim brigama i planovima. On korača uz nas, iako ga često ne prepoznajemo. No, u trenutku kada ga pozovemo da „ostane s nama“, srce nam počinje gorjeti, oči se otvaraju, i tada shvaćamo da je prisutan i živ.

Danas se Isus približava k vama u ovome sakramentu potvrde. Kao nekada učenicima, i vama kaže: „Ne bojte se! Ja sam s vama u svim vašim putovima. Dajem vam svoga Duha da zapali vaša srca, da oživi vašu vjeru, da rasplamsa vašu ljubav.“

Krizma nije kraj vjeronauka, nego početak života u Duhu. Danas postajete svjetionici svijetu koji često luta u tami. Prepoznajte danas Gospodina u lomljenju kruha, dopustite da vas riječ Božja vodi i vratite se u svoj Jeruzalem: u obitelj, školu, društvo - donoseći radosnu vijest da je Krist živ.

Kada vam bude teško, sjetite se ove jednostavne i iskrene molitve: „Ostani s nama, Gospodine, jer zamalo je večer i dan je na izmaku!“ Ako je on s vama, nikada nećete biti izgubljeni na putu, srca vam neće biti hladna, a svijet oko vas neće ostati bez svjetla. Amen.