Riječ Nadbiskupa

Preuzvišeni biskupe Vlado, braćo biskupi i svećenici!
 
Srdačno vas pozdravljam u Gospodinu na početku 67. sjednice naše crkvene pokrajine koja nas okuplja u Sisku, gradu mučeničke memorije i snažne crkvene prisutnosti. Zahvaljujem domaćinu, sisačkomu biskupu, na bratskome gostoprimstvu. Molim da naš današnji rad bude prožet svjetlom Duha Svetoga kako bismo u zajedništvu i odgovornosti mogli razlučiti putove koji stoje pred nama.

Ovo zasjedanje posvećeno je stanju i poslanju dviju naših odgojnih ustanova: Međubiskupijskoga sjemeništa u Zagrebu te Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu. Ova tema zadire u samu budućnost Crkve jer je riječ o stvarnostima iz kojih se obnavlja cijelo prezbitersko i pastoralno tkivo naših mjesnih Crkava.

1. U vremenu demografskoga pada, kulturne dezorijentacije i relativizacije temeljnih vrednota pitanje duhovnih zvanja postaje prvorazredno crkveno i društveno pitanje. Crkva bez svećenika ostaje bez Euharistije, a bez Euharistije nema Crkve. Drugi vatikanski sabor jasno ističe: „Da bi vjernici srasli u jedno tijelo, u kojem 'svi udovi nemaju istu djelatnost' (Rim 12, 4), isti je Gospodin neke od njih postavio za službenike (…) da za ljude javno vrše svećeničku službu u Kristovo ime“ (Presbyterorum ordinis, 2).

Ako želimo živu i misionarsku Crkvu, moramo ozbiljno i sustavno raditi na promicanju zvanja. Zvanje nije tek osobni izbor, nego odgovor na Božji poziv koji Crkva prepoznaje, prati i razlučuje. Katekizam Katoličke Crkve podsjeća: „Nitko sam sebi ne prisvaja tu službu, nego ga Bog poziva“ (KKC 1578). No Božji poziv traži plodno tlo - obitelji otvorene životu, župe koje mole za zvanja, svećenike koji radosno žive svoje poslanje.

Stoga pitanje sjemeništa nije samo pitanje jedne ustanove, nego pitanje duhovne klime u našim mjesnim Crkvama. Ako u našim zajednicama izostaje molitva za zvanja, ako se svećeništvo prikazuje kao teret, a ne kao dar, tada ni sjemenište ne može cvjetati. Potrebna je nova kultura zvanja, kultura u kojoj će mladi moći čuti Kristov glas i imati hrabrosti odgovoriti.

2. Međubiskupijsko sjemenište u Zagrebu ima posebnu i osjetljivu zadaću. Ono je mjesto prvoga razlučivanja, mjesto odgoja i sazrijevanja mladih koji osjećaju početni poticaj prema svećeništvu. Malo sjemenište ne zamjenjuje obitelj, nego je nadopunjuje; ne oduzima mladome čovjeku slobodu, nego mu pomaže da je ispravno oblikuje.

U današnjemu kontekstu, kada su mladi izloženi snažnim pritiscima relativizma, digitalne rastresenosti i emocionalne nesigurnosti, malo sjemenište mora biti prostor cjelovitoga odgoja: ljudskoga, duhovnoga, intelektualnoga i zajedničarskoga. Ondje se uči disciplina slobode, radost zajedništva i odgovornost za vlastiti život.

No, opstanak i plodnost maloga sjemeništa ne mogu počivati samo na odgojiteljima. Potrebna je suradnja župnika, vjeroučitelja, obitelji i cijele crkvene zajednice. Ako mladić koji se odluči za sjemenište nailazi na nerazumijevanje ili podsmijeh, tada smo svi zakazali. Ako pak nailazi na molitvenu i bratsku potporu, tada cijela Crkva sudjeluje u njegovu sazrijevanju.

3. Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište u Zagrebu nosi još veću odgovornost. Ondje se oblikuju budući svećenici koji će preuzeti vodstvo župa, odgoj mladih, pastoral obitelji, duhovno vodstvo vjernika i upravljanje crkvenim dobrima. Kvaliteta formacije u bogosloviji izravno utječe na kvalitetu budućega pastoralnog života.

Današnje okolnosti zahtijevaju duboku i uravnoteženu formaciju. Budući svećenik mora biti čovjek molitve, ali i razuma; osjećajan pastir, ali čvrsta karaktera, sposoban naviještati Evanđelje u kulturi koja često ne razumije ili ne prihvaća kršćansku poruku.

Formacija mora biti cjelovita: duhovna, utemeljena na euharistiji i sakramentalnome životu; intelektualna, ozbiljna i akademski zahtjevna; ljudska, zrela i uravnotežena; pastoralna, konkretna i bliska stvarnosti naroda. Bez unutarnje integracije tih dimenzija nema stabilnoga svećeničkog identiteta.

Naša je zadaća bdjeti nad kvalitetom te formacije, podupirati odgojitelje, osiguravati prikladne uvjete i promicati suradnju između bogoslovije i župa. Bogoslovija ne smije biti izolirani otok, nego živo središte iz kojega se crpi i u koje se ulaže.

4. Ne možemo očekivati plodove ako brigu za zvanja prepustimo samo rektorima i duhovnicima. Rad na zvanjima mora postati trajna pastoralna strategija. Osim različitih inicijativa koje već postoje, smatram važnim naglasiti svjedočanstvo nas biskupa i svećenika. Ono je od presudne važnosti u pastoralu zvanja jer mladi prepoznaju autentičnost. Ako vide radost, ustrajnost i duboko jedinstvo s Kristom, lakše će povjerovati da je svećeništvo put ispunjenja. Ako pak vide umor, beznađe ili podijeljenost, tada će se teško odlučiti.

Stoga današnja rasprava o stanju naših sjemeništa mora biti realna, ali i prožeta nadom. Nije dovoljno konstatirati brojčano stanje; potrebno je razlučiti uzroke, prepoznati izazove i predložiti konkretne korake. Možda su potrebne nove inicijative, snažnija međubiskupijska suradnja, veća uključenost laika u promicanje zvanja.

Ovom prigodom na poseban način zahvaljujem odgojiteljima Međubiskupijskoga sjemeništa, na čelu s rektorom, prečasnim Matijom Pavlakovićem, kao i odgojiteljima Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa, na čelu s rektorom, preuzvišenim biskupom Vladom Razumom na svemu što čine kako bi ove dvije važne ustanove uspješno djelovale te na njihovu doprinosu današnjoj raspravi o spomenutim temama.

5. Povijest Crkve pokazuje da Bog nikada ne ostavlja svoj narod bez pastira, no traži našu suradnju, našu vjernost i našu spremnost na žrtvu. Ako želimo budućnost, moramo više ulagati u odgoj i formaciju.

Neka nas u tome nastojanju prati zagovor Blažene Djevice Marije, Majke Crkve, i blaženoga Alojzija Stepinca, koji je znao koliko je važno imati svete i postojane svećenike. Neka nas prati i svijest da rad na zvanjima nije samo administrativna zadaća, nego duhovna borba i čin dubokoga povjerenja u Gospodina.

Draga braćo, povjerimo Kristu, Dobrome Pastiru, naše sjemeništarce, bogoslove, odgojitelje i sve one koji razmišljaju o duhovnome pozivu. Neka ova 67. sjednica u Sisku bude korak prema snažnijoj, hrabrijoj i odgovornijoj brizi za svećenička zvanja u našoj crkvenoj pokrajini.

Hvala vam na bratskoj suradnji i na spremnosti da zajedno nosimo odgovornost za budućnost Crkve koja nam je povjerena.