Preuzvišeni nadbiskupi i biskupi,
mnogopoštovane poglavarice i poglavari,
vjerujem da bi bilo korisno da o temi našega susreta ne govorimo iz perspektive budućnosti, nego iz perspektive proročke sadašnjosti redovničkih zajednica na tlu Hrvatske. Budućnost redovništva ne započinje u sutrašnjici, u nekoj strategiji ili planu, nego se rađa u načinu na koji danas stojimo pred Gospodinom, pred Crkvom i pred Božjim narodom.
1. Zahvalnost koja rađa odvažnost
Na početku želim zahvaliti na svemu onome što redovništvo u Hrvatskoj jest danas: za brojne redovničke zajednice, za tisuće redovnica i redovnika, za njihovu tihu i često nevidljivu prisutnost u župama, školama, vrtićima, bolnicama, karitativnim ustanovama i samostanskim klauzurama. Cijela Crkva s vama proživljava teret pada broja aktivnih članova i sve zahtjevnije svakodnevice. No, Bog je u povijesti uvijek nastavljao svoje djelovanje upravo preko „maloga ostatka“ koji je znao sačuvati vjernost.
Redovništvo na našim prostorima ima duboko ukorijenjenu povijest: od najstarijih benediktinskih zajednica, preko klarisa i franjevaca, do brojnih novijih družbi koje su oblikovale kulturu i duh našega naroda. Nakon 1945. godine redovnice i redovnici doživjeli su zabrane, gubitak vlasništva, nemogućnost rada u javnim ustanovama, pa i životna stradanja zbog mržnje prema vjeri; ali upravo je u tim godinama progonstva rastao broj zvanja i učvršćivala se unutarnja vjernost i disciplina.
To iskustvo nas danas čuva od malodušja: ako je tada, ljudski gledano, bilo „nemoguće“, a Bog je činio velika djela, onda i danas, u razdoblju slobode, ali i zbunjujuće sekularizacije, smijemo očekivati nova iznenađenja Duha Svetoga. Proroštvo ne počinje u statistikama, nego u hrabrome povjerenju.
2. Današnje stanje je kairos
Nije tajna da posvećeni život u našoj domovini, kao i u svijetu, prolazi kroz veliku kušnju. U posljednjemu desetljeću broj redovnika i redovnica osjetno se smanjio; prosjek godina raste; neke kuće se zatvaraju. Sekularizacija, demografski pad, individualizam i relativizam duboko mijenjaju lice društva, pa i redovničkih zajednica.
Ako bismo na sve to gledali samo sociološkim očima, mogli bismo reći da je na djelu kriza koja nas razara iznutra, u vrijednostima koje su bile stup redovništva. Ipak, znamo da se kršćanska realnost ne može promatrati sociološki, nego otajstveno, iz središta križa i uskrsnuća Gospodinova. Zato današnje stanje nije samo problem, nego i kairos - milosno vrijeme u kojem Gospodin poziva na obraćenje i proročku obnovu.
Kriza zvanja nije samo pitanje nedostatka mladih koji bi odgovorili na poziv. To je ponajprije pitanje vas koji ste već u posvećenome životu. Koliko je vaš život prepoznatljiv kao poziv vrijedan nasljedovanja? Mladi ne traže savršene ljude, ali traže autentičnost. Ako u vašim zajednicama naiđu na bratsko i sestrinsko zajedništvo koje se živi, na jednostavan i radostan život te na molitvenu dubinu koja nosi križ svakodnevice, posvećeni život ponovno postaje privlačan - iako je zahtjevan.
3. Redovništvo je proročka prisutnost
Posvećeni život u svojoj je biti proročka prisutnost. U Starome zavjetu prorok nije bio komentator događaja, nego čovjek čiji je život bio poruka. Tako i vi: vaše zajednice, navike, odnosi, radosti i rane - sve to postaje govor, riječ, komunikacija.
Prva zadaća posvećenog života jest biti znak. Znak da je Bog dostojan da mu se daruje cijeli život. Znak da je Kristova ljubav jača od svakog straha i znak da su vječnost i Kraljevstvo Božje realniji od bilo koje zemaljske sigurnosti. Jesu li redovničke zajednice takav znak?
Crkva nas uči da je posvećeni život vezan uz sam život i svetost Crkve, da su evanđeoski savjeti božanski dar i da postaju zavjeti čistoće, siromaštva i poslušnosti po posredovanju Crkve koja ih provjerava i čuva kako bi ostali proročki znak. Kada to zaboravimo, redovnički poziv postaje jedno od zanimanja. Kad se toga sjetimo, ponovno dolazi do izražaja proročki znak Kraljevstva.
Ako se izgubi taj proročki karakter i svijest da redovništva nema bez Crkve, da ono ne može ići nekim svojim kolosijekom unutar Crkve, mogu ostati strukture, projekti, ustanove - ali bez Duha koji svjedoči Božju prisutnost.
Ne bojte se mogućnosti da će vaše zajednice u budućnosti biti još malobrojnije. Duh Sveti se ne boji malih brojeva. Crkva je započela s dvanaestoricom, a povijest pokazuje da često mali ostatak postaje kvasac za novu obnovu.
Puno je opasnije imati velike strukture bez vatre nego mali broj srca koja gore ljubavlju. Ako u zajednici ostane nekoliko redovnica ili redovnika, ali ako oni žive autentično, s radošću i predanjem, njihovo svjedočanstvo može biti snažnije od mnoštva mlakih. Budućnost redovništva u Hrvatskoj ne mjeri se brojem kuća, nego koncentracijom svetosti.
Budućnost redovništva i duhovnih zvanja već je započela ondje gdje se u vašim zajednicama Riječ Božja čita i sluša kao živa riječ Gospodnja, a ne kao puka obveza. Ondje gdje se Euharistija slavi sa zahvalnim srcem, a ne samo iz navike, gdje se zajednički život prihvaća kao dar braće i sestara, a ne kao smetnja ili teret. Budućnost je već zaživjela tamo gdje se siromaštvo i poslušnost ne doživljavaju kao kazna, nego kao put istinske slobode djece Božje, i gdje se starost prima kao posljednja, možda i najrječitija faza svjedočanstva, a ne kao beskorisnost ili kraj.
Na kraju, želim da u vašim samostanima ponovno odjekne Božja riječ: „Ne boj se, jer ja sam s tobom; ne obaziri se plaho, jer ja sam Bog tvoj. Ja te krijepim i pomažem ti, podupirem te pobjedničkom desnicom“ (Iz 41, 10).
Neka se riječ strah preobrazi u povjerenje, umor u nadu, nostalgija u proročki hod naprijed. Budućnost redovništva u Hrvatskoj nije prije svega naš projekt; ona je djelo Božje milosti, ali Gospodin očekuje našu suradnju - danas.
Hvala lijepa na pozornosti.
