Riječ Nadbiskupa

Homilija prigodom 14. obljetnice smrti sluge Božjega kardinala Franje Kuharića

 Draga braćo i sestre!

1. Nema nikakve dvojbe da se ljudi u svakom vremenu nađu pred kušnjom da ne misle na vječnost i da se udalje od Boga, te da sve svoje snage posvete zemaljskim ciljevima. Božja riječ iz Knjige Mudrosti proizlazi iz takvoga okvira, posebice iz ozračja u kojemu su živjeli pripadnici židovskoga naroda u gradu Aleksandriji, glasovitome po dometima helenističke kulture. Taj je grad nudio puno mogućnosti. Židovski su vjernici imali svoje sinagoge, gdje su čitali Sveto pismo i zajedno molili, gdje su čuvali svoj identitet i običaje. No, to je bilo ozračje koje je sa sobom donosilo i kušnje idolatrije, privlačnost poganskoga načina života.

Iz tog povijesno-kulturnoga konteksta prvoga stoljeća prije Krista dolazi navještaj Mudrosti koji nam je danas upućen, a u kojemu čitamo neobičan popis stavova i mišljenja što ih, nasuprot vjeri pobožnih Židova, imaju pripadnici kulture koja se zaustavlja na zemaljskoj stvarnosti.
Taj je prikaz lako primjenjiv i u naše vrijeme. On je sažetak stanovite materijalističke ideologije koja ne ponire u otajstvo Božje prisutnosti, u otajstvo Božje stvorenosti svijeta, u otajstvo veličine i ljepote čovjeka i njegova poziva. Oni koji prihvaćaju takva životna polazišta nazvani su »bezbožnicima«. Tim su nazivom u tadašnjemu ozračju obuhvaćeni pripadnici stanovite elite, dobrostojeći i ugledni građani, intelektualci koji su sebe smatrali graditeljima više kulture, dok su Židove, njihovu vjeru i tradiciju obescjenjivali, držali je zaostalom i prevladanom novim filozofijama. Bilo je i onih koji su posezali za nasiljem protiv Izraelaca. Bilo je i Židova koji su napustili svoju vjeru i običaje, priklonivši se prevladavajućim smjerovima.

Tima posljednjima najviše su smetali pobožni vjernici koji su bili ustrajni u poštivanju Božjih zapovijedi, bez obzira na pritiske i neugodnosti s kojima su se suočavali. Prisutnost tih vjernika bila je otvoreni ispit savjesti za one koji su otpali od vjere, prihvatili korupciju i nepravdu. Prisutnost onih koji žele živjeti čestito među nepravednima, uvijek je smetala i smetat će. Ljudi koji su prihvatili živjeti nepošteno, nažalost ne podnose one koji drže do poštenja. Zato ih se nastoji učiniti jednako nepoštenima ili ih se na neki način želi ukloniti.

2. Rečenica kojom započinje razmišljanje bezbožnika pripada sažetku materijalističke opcije, jer se kaže: »Kratkovjek je i tužan život naš, i nema lijeka kad čovjeku dođe kraj« (Mudr 2,1a). Tomu nasuprot, premda živi težinu života, sa svim gorčinama i grubostima, i premda ne bježi od svoje konačnosti, vjernik ne nosi tugu kao temeljno raspoloženje, nego se raduje Stvoritelju, svojoj povezanosti s Bogom, diveći se ljudima i svijetu koji je stvoren čudesno. Polazište vjerniku nije slučaj, bačenost u život, nego Stvoriteljev poziv. Kao obzor budućnosti ne vidi samo završetak zemaljskoga života, nego beskraj i besmrtnost u povratku svojemu Stvoritelju.

Iz stava koji ne računa s Bogom; iz tuge i nemoći, proizlaze djela koja ne trpe druge ljude, smišljaju spletke, podmetanja; izloženi su ruganju, predbacuje im se, optužuje ih se i ocrnjuje; ne trpi se njihova vjera, način života, pobožnost i pouzdanje u Boga; iskušava ih se, provjerava, prosuđuje i osuđuje.

Tako postupaju ljudi koje zasljepljuje zloća, koji žive zarobljena pogleda; koji ne prihvaćaju Božju prisutnost i njegova otajstva, niti drže važnima svetost, besmrtnost duše, smisao postojanja koji nadilazi zemaljske granice.
 
3. Draga braćo i sestre, dobro je poznato s koliko je žara i ljubavi u doba komunističkoga totalitarizma, koji je u sebe ugradio materijalistički svjetonazor, sluga Božji, kardinal Franjo Kuharić, upozoravao na zablude materijalizma, na pustoš u čovjeku i narodu koju ostavlja neosjetljivost za Boga, na društveni okvir, na zakone i primjenu materijalističkih načela koja čovjeka vuku u nemir i nesreću.

Materijalistička ideologija ne nestaje s prestankom jednog ateističkog režima. Ona postoji i danas, premda se ne pojavljuje u obliku materijalističke teorije, nego živi u drugim oblicima zarobljavanja čovjeka i širenja sljepila za duhovne vrijednosti. Nekadašnja izravnost i oštrina materijalizma i ateizma, promicanoga s pomoću državnih institucija i u širini društvenih događanja, danas je zamijenjena profinjenim i neizravnim načinima potrošačkoga duha koji nastoji što dublje u ljude ugraditi privrženost novim idolima.

Kardinal Kuharić je i u ono vrijeme, kao i nakon pada komunizma, govorio istom snagom Božje riječi, upozoravajući na posljedice prihvaćanja materijalizma. Bila je to jasna, ali i rijetka otvorena kritika društvenoga poretka koji se otklanja od istine. Govorio je javno, ali je – poput Isusa – tražio koji način ima najbolji odjek. Tako se u njegovu pristupu ne može iščitati strah, nego čežnja da ljubav dodirne one kojima se obraća. Nije težio za uskim političkim ciljevima, nego mu je bilo stalo do ljudskoga srca i do prihvaćanja dara Božje ljubavi.

4. Zbog toga je kardinal Kuharić često govorio o obraćenju. To je jedna od njegovih prvih briga u naviještanju, u pozivanju ljudi da idu Božjim putem. Dok živimo Svetu godinu milosrđa, spominjemo se da je naš Sluga Božji svoje biskupsko poslanje živio pod geslom: »Bog je ljubav«. To je polazište i obzor njegova propovijedanja i djelovanja. No, to otajstvo nije ponudio kao zatvorenu istinu, nego kao poticaj na susret sa samima sobom, na molitvu za dar vjere, na promjenu života, na obraćenje.

Tako je točno prije sedamnaest godina (10. ožujka 1999.) rekao sljedeće: »Korizma je milosno vrijeme Božjeg poziva na obraćenje, na povratak izgubljenih sinova i kćeri k Ocu milosrđa. […] Možemo kazati da je cijelo Sveto pismo Božji poziv na obraćenje«.
Kardinal obraćenje tumači kao »temeljitu promjenu grešnog mišljenja, grešnih stavova i stanja. […] Kad grešnik postane svjestan svojih grijeha i odriče ih se, on je time raspoložen za pomirenje s Bogom, da dobije oproštenje svih svojih grijeha, da zaživi novim životom u svjetlu Božje milosti.

Do takvog preokreta raspoloženja, do takve promjene volje – da se iziđe iz ovisnosti o grešnosti, da se uđe u novi život – ne dolazi čovjek vlastitom snagom. To je Božji zahvat u čovjekovoj duši. Savjest se probudi samo ako je Duh Sveti probudi. Kad čovjeka, kako kažemo, zapeče savjest, tu je već na djelu Duh Sveti koji uvodi u istinu i privlači na pomirenje. Zato Crkva u svojim molitvama, u euharistijskim slavljima, u raznim pobožnostima često upućuje molitve Ocu po Isusu Kristu u Duhu Svetom za obraćenje grešnika. Svako iskreno obraćenje grešnika je čudo Božjeg milosrđa. […] Svi se moramo obraćati. Tko je tako dobar, a da ne bi mogao biti bolji? Otac, bogat milosrđem, sve nas čeka!« (Vjeruješ li ovo?, Zagreb, Teovizija, 1999., 148-150).

5. Dragi vjernici, došavši i danas u našu prvostolnicu, u kojoj je toliko puta Kardinalov glas govorio o Božjemu milosrđu i pozivao na obraćenje, došli smo kao djeca Božje ljubavi i milosrđa, potrebna Božjega oproštenja. Znamo da za susret s Bogom koji vraća radost nije dostatno samo proći kroz Vrata milosrđa. Potrebno je iskreno obraćenje srca, otkriće Radosne vijesti, kajanje za grijehe i ponizna ispovijed koja prepoznaje dobrotu milosrdnoga Oca. To je put kojim se vraćamo u istinsko zajedništvo s braćom i sestrama; to je dar ozdravljenja srca, da bi postalo milosrdno srce koje vidi Božje lice u životima svojih bližnjih.

Sakrament svete ispovijedi, povezan s darom jubilejskoga oprosta, miče sljepilo iz našega života; prepoznaje novu vrijednost, jer ne vidi samo zemlju i prolaznost. To je plodonosno hodočašće koje prolazeći kroz Vrata milosrđa otvara vrata našega srca. Taj naš korak i put, kojim smo spremni prihvatiti milost obraćenja, u Isusu ne vidi samo zemaljskoga čudotvorca, nego Božje lice i Prijatelja, vidi Spasitelja koji se prigiba nad ljudskom bijedom i koji nas čeka izranjene životnim udarcima i posljedicama naših odbijanja Boga.

Govoreći o sakramentu svete ispovijedi i o važnosti poštivanja Božjih zapovijedi Kardinal Kuharić kaže: »Grijeh je stvarnost, priznaje to čovjek ili ne priznaje. Grijeh je nesreća i u vremenu razara čovjeka. Ako se čovjek zaledi u grijehu, nosi u sebi uzrok vječne odijeljenosti od Božje ljubavi, radosti i mira. Smatram da su ove misli potrebne kako bismo uočili veličinu Božjeg milosrđa i ljubavi prema grješniku, kada mu nudi oproštenje i pomirenje da ga zagrli svojom ljubavlju. Kršteni katolik vraća se u Očev zagrljaj kroz sakrament obraćenja i oproštenja« (Božja remek-djela. Razmišljanja o sakramentima, Zagreb, Glas Koncila, 106).

Kardinalovo polazište nije bila tuga ili zloća. On je naglašavao: ljepotu Božje ljubavi, neizrecivost dara života, otajstvo susreta s Bogom, radost koja izvire iz Božje dobrote.

6. Isus u Hramu stanovnicima Jeruzalema potvrđuje dio njihova znanja. Čini im se da znaju odakle je Isus. No, ono što ne znaju puno je važnije. Ne znaju tko ga je poslao, a tako ne znaju ni odakle je On uistinu. Vidjeti u Kristu samo zemaljsko podrijetlo ne omogućuje susret koji mijenja srce.
Braćo i sestre, svaka naša ispovijed je ispovijed vjere u Boga milosrđa, u Krista, njegova Sina i u Duha Životvorca. U ispovijedi nema mjesta našoj oholosti, umišljenosti da nam je u životu sve poznato. Ispovijed je dar susreta u kojemu molimo Gospodina da nam objavi istinu o nama, istinu o svojoj ljubavi. Zato i ispovijed upućuje na središnji sakrament naše vjere.

Pokojni je Kardinal češće naglašavao da »kršćanski vjerovati znači vjerovati Ljubavi«, a tu je ljubav moguće susresti u Euharistiji za koju je rekao: »Euharistija je najveće čudo Božje ljubavi! Trajno čudo u Crkvi sve do svršetka svijeta« (Božja remek-djela. Razmišljanja o sakramentima, Zagreb, Glas Koncila, 84 i 86).

Došli smo i večeras na ovaj spomen-dan na euharistijsko slavlje, jer osjećamo da je po pokojnome Kardinalu Božje milosrđe progovaralo zahvatima svetosti i milosti koja se očitovala u Kristovoj žrtvi. I mi smo njezini dionici, zahvalni za darove koje živimo u svetosti Crkve.
Kardinal je, govoreći o svetima u nebu rekao i sljedeće: »Dakle, svi sveti u Nebu, plod su Božje ljubavi koja nam je objavljena na križu. Sigurno su i mnogi od njih na zemlji bili grješnici, ali su se obratili, oprali svoju dušu u milosrdnoj Božjoj ljubavi i tako su, makar i kroz čistilište, ušli konačno u tu božansku puninu života za svu vječnost. Obraćenje grješnika najveća je milost Božja, a za tu je milost moliteljica Presveta Bogorodica kao zagovornica sve svoje ljudske djece« (S Bogom licem u lice. Razmišljanja o čovjeku, Zagreb, Glas Koncila, 2002. str. 34).

Sluga Božji kardinal Franjo svoje je homilije običavao završiti upravo spomenom Blažene Djevice Marije i molitvom za Njezin zagovor. Vjerujemo da je u zajedništvu s Njom, s blaženim Alojzijem Stepincem, sa svetima i blaženima, radostan u klanjanju Bogu milosrđa. Usrdno ih molimo da i nas prate na putu obraćenja koje nas vodi u radost Uskrsa.
Amen.