Riječ Nadbiskupa

Draga braćo i sestre!

1. Drago mi je što sam s vama u krčkoj katedrali u ovo korizmeno nedjeljno popodne. Zahvaljujući na pozdravima dobrodošlice, pozdravljam pastira Crkve krčke mons. Ivicu Petanjka i sav kler, dijecezanski i redovnički, sestre redovnice te sve Kristove vjernike laike. Rado pozdravljam nadbiskupa metropolita riječkog mons. Matu Uzinića, biskupa gospićko-senjskog mons. Zdenka Križića, te porečkog i pulskog biskupa u miru mons. Ivana Milovana. Povod našeg okupljanja u ovom sastavu proslava je dvadeset i pete obljetnice biskupske službe mons. Valtera Župana, krčkoga biskupa u miru.

U ovome se slavlju zajedno nalazi puno poveznica: crkvenih, osobnih i društvenih. Među njima je lako prepoznati one nosive. Danas je u liturgijskome kalendaru četvrta korizmena nedjelja, zvana Laetare ('Veseli se'), i to na datum koji pred nas stavlja sv. Josipa, Zaručnika Blažene Djevice Marije, svetoga zaštitnika čitave Crkve, ali i zaštitnika Hrvatske. Njegovu ćemo svetkovinu liturgijski proslaviti sutra.

Današnje slavlje i ova katedrala znakovito nam prizivaju u sjećanje 15. ožujka 1998. godine,  kada sam – u zajedništvu sa suzarediteljima: nadbiskupom mons. Antunom Tamarutom i biskupom mons. Ivanom Milovanom, kojemu također čestitam 25 godina biskupske službe, ovdje zaredio biskupa Valtera.

Osim toga, kako da ne osjetim u ovoj katedrali snagu zajedničkoga nam zemaljskog podrijetla i blizinu darovane nam baštine naših otočkih uvala i polja, maslinika i vinograda, sunca i mora, vjetra i oluja, ali ponajviše ljudi, obitelji, zajednica vjernika, susreta i molitava, ljudi od knjige i kulture, glagoljaša i težaka, ribara i moreplovaca; snage Božjega Duha i svetosti koja oblikuje ljude u povijesti i sadašnjosti.

Zato, prije svake druge misli i riječi, želim svima navijestiti ono što u ovome slavlju živimo po Božjoj milosti. To su darovi: svjetla i radosti, zahvalnosti i nade, milosti i sigurnosti, poziva i ispunjenja.
 
2. Danas naviještena Božja riječ najprije govori o Gospodinovoj brižljivosti kojom odabire ljude, gledajući njihovo srce, da bi – snagom svoga Duha – po njima očitovao brižljivost pastira, koji daje odmora i krijepi dušu. Tekst je vrlo jasan. U Davidu raspoznajemo i svoj kršćanski poziv. Božji poziv je uvijek i Božji odabir. A Bog ima drukčija mjerila i drukčije poglede. »Moje misli nisu vaše misli« (Iz 55, 8), veli Gospodin.

Stari Jišaj izredao je pred proroka sedam svojih sinova, a najmlađeg se Davida, koji je bio na paši sa stadom, nije ni sjetio. A upravo je njega Bog izabrao. Biti kršćanin to je Božja milost, Božji odabir, Božji dar. A tako je i biti svećenik i biti biskup u Božjem narodu. Pavao to često posvješćuje svojim vjernicima, nazivajući ih izabranicima Božjim. No Božji poziv je i odgovornost ne samo za sebe, nego i za druge.

Da bismo mogli ispuniti obveze svoga izabranja i mi smo, pomazani uljem na krštenju i na krizmi, a neki u prezbiterskom i biskupskom ređenju. Ulje, koje dolazi iz daleke starine, tako je blisko našem mediteranskom podneblju, a znak je radosti i utjehe, dobrote i milosti. Ono postaje i znakom darovanja Duha, koji je naša svjetlost i naša snaga.

Ulje, iscijeđeno iz maslina, u kojemu se zrcali: Stvoriteljeva snaga i nebeski sjaj te uloženi trud, vodi nas u drugo čitanje sa snažnim kontrastom svjetla i tame. U njemu nas sveti Pavao podsjeća da smo »svjetlost u Gospodinu«, pozvani donositi plodove svjetlosti: dobrotu, pravednost i istinu. Pozvani smo raskrinkavati djela tame, ostaviti sve što vodi prema umiranju, da bi nam svijetlio Krist i da bismo tako i mi očitovali njegovu svjetlost. Jer, On nam je rekao da smo svjetlost svijeta.

Teško da o toj svjetlosti može nešto snažnije govoriti od današnjeg evanđelja o ozdravljenju slijepca od rođenja, koji je živio u tjelesnoj ograničenosti glede svjetla i boja. No, taj je slijepac ujedno i slika tragedije čovjeka koji se udaljio od Boga i koji je prihvatio sljepilo, tu tamu ništavila. Sva je ljudska povijest stanovito nastojanje da bi se vidjelo svjetlo. Ali – polazeći i od sebe –čovjek često u traganju za prosvjetljenjem, završi u mraku sukoba i razaranja.
 
3. U toj tami Isus dolazi ususret čovjeku, da bi očitovao Božja djela. Ozdravljeni slijepac vidio je novom snagom kojom se mogao usprotiviti onima koji nisu prihvaćali istinu, koji su odbijali Svjetlo, koji nisu željeli vidjeti.

Reakciju susjeda i farizeja na događaj ozdravljenja, njihova pitanja koja su postavljali, susrećemo i danas u odbijanju očitoga, jer se ne uklapa u nečije ideje i želje, jer remeti zacrtanu korektnost mišljenja i življenja. Taj stav nazivamo ideološkim, onim naime u kojemu se neka, najčešće neutemeljena ideja, stavlja prije stvarnosti. Slijepac iz evanđelja ide u suprotnome smjeru koji se ne udaljava od stvarnosti. I zato jednostavno kaže: »Jedno znam: slijep sam bio, a sada vidim«.

Upravo taj čovjek ispovijeda vjeru u Gospodina. Njemu, slijepomu prosjaku, i grješnici Samarijanki Isus daje da ga prepoznaju kao Mesiju. Drugima to nije dano. U jednostavnosti, u otvorenosti svoga duha oni su došli do spoznaje i promijenili vlastiti život. Oni prepoznaju darove koji nadilaze čovjeka, kao što su: stvorenost čovjeka, dar života, čudo Božjega plana.

U Kristu čovjek ponovno vidi ispravno; stvoreni svijet dobiva svoje puno značenje i suodnos s vječnošću. I tada, kada je čovjek naizgled sve izgubio, Isus ga ponovno traži i objavljuje mu se, kako bi darom vjere imao svjetlo i sve što mu je potrebno. Apostol Pavao u svojoj poslanici hrabro poziva Efežane: »Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetlit će ti Krist« (Ef 5,14). Tako slijepi vide, a oni koji misle da vide zapravo su slijepi.

Sve to ljepotom svoga izričaja tumači sveti Augustin: »Sav je svijet ležao u sljepoći, ali je došao on [Krist], da bi oni koji ne vide vidjeli i da bi oni koji vide oslijepili. […] Nakon što su postali još tvrđi, oni koji su se hvalili da vide svjetlo, razapeli su Svjetlo. Kolikog li sljepila! Ubili su Svjetlo, ali je raspeto Svjetlo prosvijetlilo slijepe«.
(Sermo 136, 4; «Totus orbis caecus iacebat, sed venit ille, ut qui non vident, videant; et qui vident, caeci fiant. Duriores facti, caeci facti qui se iactabant videre lucem, crucifixerunt lucem. Quanta caecitas! Lucem occiderunt: sed crucifixa lux caecos illuminavit».)
 
4. Razmatrajući današnju Božju riječ i obljetnicu koju slavimo vidimo bliskost pojedinih naglasaka koji nam danas govore jednako snažno, a možda još i snažnije.

Nije teško prepoznati tragove u Krčkoj biskupiji i u Crkvi u našoj domovini koji su ostali utisnuti snagom Božjega Duha i predanim zalaganjem biskupa Valtera. Ipak, posebno valja izdvojiti dva područja, ona naime koja je mons. Župan naznačio i u svome biskupskome geslu: Moliti i služiti (Orationi et ministerio), gotovo je to inačica benediktinskoga slogana: Moli i radi. U biskupskoj je službi mons. Valter bio posvećen molitvi, u svoj širini značenja te riječi, kao i služenju, u kršćanskomu načinu odnosa prema Bogu i ljudima.

To dvoje vidljivo je i po njegovim glavnim službama u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, to jest kao člana Biskupske komisije za liturgiju, a napose kao predsjednika Vijeća za život i obitelj Hrvatske biskupske konferencije.

Poznato nam je koliko se i prije biskupskoga ređenja zauzimao u promicanju života, naglašavajući važnost obitelji; koliko je bio neumoran upozoravajući na pojave ugrožavanja života obitelji, razgrađivanja pristupa koji počiva na otajstvu obitelji. Poput proroka vapio je i iznosio primjedbe na sve što je sprječavalo jačanje obiteljskih odnosa. Promicao je učvršćivanje društvenih pretpostavki koje su nužne za ljudski razvoj u obitelji, nošen duhovnošću i vrjednotama koje povezuju ljudsko i božansko.
 
5. Dobro je u ovoj prigodi prisjetiti se da je pohod pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj 2003. godine, i to gradovima: Rijeci, Dubrovniku, Osijeku i Đakovu te Zadru, bio pod sloganom: Obitelj – put Crkve i naroda. Tada je biskup Valter kao krčki biskup, pri odlasku odnosno pri svakom Papinu povratku u zračnu luku na Krku, dočekivao Svetoga Oca poput 'stanovitog biskupa domaćina'. Mons. Valter Župan je krčki biskup, koji je ušao u povijest ove drevne mjesne Crkve, kao dijecezanski biskup koji je na području Krčke biskupije dočekao i pozdravio rimskoga papu svetog Ivana Pavla II.

Lijepo je to nositi u spomenu, ali i okruglu dvadesetu obljetnicu te geslo koje je uistinu imalo proročke odlike. Još prije dvadeset godina bilo je hrvatskim biskupima jasno što nam je potrebno. Obitelj, kao dragocjenost i kao put koji treba vidjeti i njegovati i u Crkvi i u hrvatskome narodu i u hrvatskom društvu. Braćo i sestre, nemojmo dopustiti da  prevlada sljepilo na tom području.

Osam godina kasnije pohod pape Benedikta XVI. Hrvatskoj u Zagrebu ( 2011. godine) ostvaren je prigodom Prvoga nacionalnoga susreta hrvatskih katoličkih obitelji, koji je tako snažno ležao na srcu biskupa Valtera. I danas nam u ušima odjekuje njegov usklik na zagrebačkom hipodromu: »Sveti Oče, visoko uzdignite danas svoje ruke prema nebu i blagoslovite … nas«. 

U svojoj homiliji papa Benedikt je rekao: »Želim izraziti koliko visoko cijenim tu osjetljivost i zauzetost za obitelj, ne samo zbog toga što se ta temeljna ljudska stvarnost danas, u vašoj zemlji kao i drugdje, mora suočiti s teškoćama i prijetnjama, pa stoga ima i posebnu potrebu da se evangelizira i podrži, nego i stoga što su kršćanske obitelji temelj za odgoj u vjeri, za izgradnju Crkve kao zajedništva i za njezinu misionarsku nazočnost u najrazličitijim životnim situacijama. […]

U današnjem je društvu više no ikad žurno potrebna nazočnost uzornih kršćanskih obitelji. Moramo na žalost ustanoviti, da se, posebno u Europi, širi sekularizacija koja Boga života gura na rub te donosi rastuću razjedinjenost obitelji. Apsolutizira se sloboda bez odgovornosti za istinu, i njeguje se, kao ideal, individualno dobro preko potrošnje materijalnih dobara te površnih iskustava, ne vodeći računa o kvaliteti odnosa s osobama i o najdubljim ljudskim vrijednostima; ljubav se svodi na sentimentalni osjećaj i zadovoljavanje nagonskih poriva, bez nastojanja da se stvore trajne veze međusobne pripadnosti i bez otvorenosti životu. Pozvani smo da se odupremo tom mentalitetu!« (Zagreb, Hipodrom, 5. lipnja 2011.). Očinski nas je hrabrio papa Benedikt XVI.

Nažalost, svjedoci smo i dalje guranja Boga na rub ili izvan života, apsolutiziranja slobode bez odgovornosti za istinu, apsolutiziranja težišta na potrošnji materijalnoga, površnih iskustava, zadovoljavanja nagonskih poriva i zatvaranja životu. Ostaje pitanje hoćemo li ostati zarobljeni u tami. Kao Crkva i vjerničke zajednice budimo podrška, ohrabrenje i zaštita onih obitelji, kojih hvala Bogu ima, i koje svjedoče radost i zajedništvo u Kristu.

S pravom se kaže da treba tražiti više ono što nas ujedinjuje od onoga što nas dijeli, ali to ne vrijedi protiv očitosti istine. Isus je svojom riječju, kada je to bilo za dobro ljudi, i dijelio. Danas imamo poslanje svjedočiti očitosti, ne šutjeti protiv istine i zdravoga razuma. Bili bismo širitelji zaslijepljenosti i krivci tuđe nesreće, kada ne bismo upozoravali na sve što šteti obitelji, počevši od našega života u Crkvi. Ni mi u Crkvi nismo lišeni opasnosti da ne prepoznajemo tamu.
 
6. Braćo i sestre, uporište i pomoć za sve velike i male nakane koje se tiču obitelji, Crkve i naroda nalazimo u svetomu Josipu, čovjeku koji je uzor prihvaćanja Svjetla.

Gospodin, koji gleda srce a ne vanjštinu izabrao je Josipa. A on je s dubokim pouzdanjem u Gospodina jasno razabirao stvarnost i prihvatio otajstveni poziv. Otvoren životu, čuvao je i štitio Isusa po kojemu je svemu svijetu darovano spasenje i svakomu čovjeku otvorena vječnost.

Josipu nije odmah sve bilo jasno, ali je tražio pomoć i vjerovao. Imao je kraj sebe Mariju, Osobu koju je volio. Imao je Božju riječ koju je slijedio. Izvanjski je bio spreman izgubiti sve, jer je Bog bio s njime. Nije težio za nečim dalekim, niti se oslanjao na svoju sigurnost. Nakon Isusova rođenja s divljenjem je pokraj sebe gledao Puninu života kojoj je služio.

I nama je, braćo i sestre, blizu ta Punina. Isus je svjetlo, ali nam se očituje nenametljivo. Bog nam je darovao slobodu kojom možemo odbiti i njega koji je Svjetlo, te ostati u tami. Molimo da nas sveti Josip nauči prepoznati Božje svjetlo u nama, među nama, da bismo po njegovu i Marijinu primjeru prihvaćali Boga i s njime gradili obitelji, Crkvu i domovinu.

Kao što piše papa Franjo u svome apostolskom pismu Patris corde (Očevim srcem), može se činiti da je svijet u raljama snažnih i moćnih, ali 'Radosna vijest', »otvara oči za činjenicu kako Bog, unatoč bahatosti i nasilju zemaljskih gospodara, uvijek nalazi način da ostvari svoj naum spasenja« (PC, 5). I dodaje: »Od Josipa trebamo naučiti istu brigu i odgovornost: ljubiti Dijete i njegovu majku; ljubiti sakramente i kršćansku dobrotvornost; ljubiti Crkvu i siromašne. Svaka od tih stvarnosti i dalje je: Dijete i njegova majka« (Isto).

Ovdje, u Krčkoj biskupiji, primjeri starih nas ohrabruju; sadašnji primjeri nas raduju, a mi posebno zahvaljujemo biskupu Valteru što je i on pomogao da služeći Gospodinu ne previdimo otajstvo spasenja, Dijete i njegovu i našu Majku; majku Mariju i majku Crkvu.

Znam da biskup Valter i danas služi i napose moli za svoju Krčku biskupiju, za Crkvu i hrvatski narod da bismo u novim okolnostima znali evanđeoski progledati i ustrajati na putu života.

Amen.