Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački
Pozdravni govor na otvaranju Druge europske konferencije «Formacija i prevencija – moć kao služenje»
Zagreb, Hrvatsko katoličko sveučilište, 18. rujna 2019. godine.
1. Kao zagrebački nadbiskup, pozdravljam sve sudionike, a posebno organizatore, pokrovitelje i podupiratelje, koordinatore i predavače Druge europske konferencije na temu: »Formacija i prevencija – Moć kao služenje«.
Na ovom skupu u Zagrebu posebno nam je draga nazočnost nadbiskupa mons. Jorgea Carlosa Patrona Wonga, izaslanika pročelnika Kongregacije za kler, kardinala Beniamina Stelle.
Ujedno zahvaljujem svima koji su naše Hrvatsko katoličko sveučilište prepoznali kao primjerenu instituciju i prikladno ozračje za održavanje ovoga znakovitoga skupa ne samo za Crkvu, nego i za društvo, kako hrvatsko tako i europsko.
Mi Kristovi vjernici, kako na putu ljudskoga odgovora na Božji poziv, tako i na zahtjevnome putu pročišćavanja i obnavljanja Crkve, uvijek smo pozvani početi i iznova se vraćati na dar Radosne vijesti, objavljene u Isusu Kristu.
2. U drugom dijelu naslovu ove Konferencije – Moć kao služenje – nalazi se ona plodonosna napetost između moći i služenja koja proizlazi iz specifičnosti kršćanskoga otajstva. Naime, svemogući Bog svoju je svemoć po utjelovljenoj Riječi očitovao u bespomoćnosti i obespravljenosti, to jest u sebedarnoj ljubavi, nespojivoj s nasiljem.
Taj trag svemoći u bespomoćnosti i služenju prožima: susret Anđela i Blažene Djevice Marije u Nazaretu, susret s pastirima i mudracima u Betlehemu, susret u Dvorani Posljednje večere, susret na Golgoti i susrete nakon Uskrsnuća. Isusova briga za najpotrebnije i njegova zaštita najslabijih jasno pokazuje na što su pozvani svi kršćani, a napose oni kojima se izravno povjerava služba u Crkvi, to jest briga za dio vjerničke zajednice.
Svaki poziv u Crkvi, a naročito svaka služba u njoj, nasljedovanje je Krista koji je svojim križem, uskrsnućem i darom Duha Svetoga Crkvi donio radost darivanja i služenja, a ne tugu uzimanja i vladanja. S druge strane, svaki grijeh u sebi sadrži sebičnost, a svaka sebičnost živi od neke vrste nasilja i hrani se nasiljem.
Službenici Crkve, koji povjerenu im službu žive iz perspektive moći, to jest vladalački, klerikalistički, nasilnički, očito da su zanemarili sakramentalnost Crkve i njezina poziva, to jest Kristovu prisutnost u Crkvi i njegovu vidljivost koja traži suobličavanje Isusu Kristu, posebno onih koji u poslanju Crkve nastupaju u Isusovo ime.
3. Prvi dio naslova naše Konferencije glasi »formacija i prevencija«. To su s crkvene strane gledano dva snažna pneumatološka pojma. Za nas se oni ne tiču samo odgojnoga pristupa na razini društvenih vrjednota, nego su duboko eklezijalni.
Službenici Crkve to ne mogu biti, ako ne komuniciraju s Duhom Svetim, ako ne prepoznaju njegovu milost koja prethodi našim dobrim djelima i koja prati naše djelo i preobražava našu nemoć, da ne bismo postali oholi. Upravo zbog toga, jer je rođena iz Duha, Crkva prepoznaje gdje je zanemarena dimenzija milosti, gdje je odbačena sakramentalnost. To je polazište pročišćavanja Crkve. Kao posljedica toga prepoznavanja i pročišćavanja očituju se dobri izazovi i plodovi i u svim područjima u kojima je Crkva prisutna u društvu.
4. Smatram iznimno važnim istaknuti još jedan vidik, a to je odnos prema Bogu i vječnosti. Služenje u Crkvi i svako kršćansko služenje u društvu uvijek u sebi nosi usmjerenost prema nebeskom kraljevstvu, to jest temeljni ljudski odnos prema Bogu. Kada nedostaje ili je poremećen taj odnos, nasilju su širom otvorena vrata.
Biskupi, prezbiteri i đakoni, redovnici i redovnice, kao i vjernici laici, koji su prihvatili odgovornost pojedine crkvene službe, a svoj su duh podredili duhu ovoga svijeta, ne samo da su zanemarili poziv na svetost, nego ostaju zatvoreni za Boga i vječnost. A ondje gdje je čovjek zatvoren za Boga i vječnost, upitno je govoriti o poštivanju dostojanstva i svetosti života.
5. Dok molimo Gospodina da nas neprestano jača svojim Duhom u prepoznavanju otajstva zla, u liječenju rana Crkve, u pronalaženju načina pomoći, blizine i zaštite osoba izloženih nasilju, vjerujem da će i ova Konferencija biti proročki govor i znak za sveukupnu društvenu zbilju u Hrvatskoj i u Europi.
Drago nam je da se iz raznih područja znanosti i skrbi za čovjeka susrećemo u istome nastojanju. Kao što ne smijemo zatvarati oči pred grijehom unutar Crkve, ne smijemo šutjeti ni pred silnicama koje oblikuju tkivo društva s postulatima koji pogoduju i promiču nasilje.
Kao vjernici Crkve zahvalni smo Gospodinu što nam je po crkvenom Učiteljstvu, posebno po jasnim i hrabrim smjernicama i odredbama pape Franje, označio put kojim nam je beskompromisno ići.
Stoga sa svetim Pavlom zaključujem i zazivam: Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac Slave, dao nam Duha mudrosti i objave kojom ćemo ga spoznati; prosvijetlio nam oči srca da upoznamo koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima i koje li prekomjerne veličine u moći njegovoj prema nama koji vjerujemo (usp. Ef 1, 17-19).
Želim blagoslovljen i plodonosan rad Druge europske konferencije pod naslovom Formacija i prevencija – Moć kao služenje. Hvala!
