Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački
Homilija na blagdan bl. Alojzija Stepinca
Zagreb, Katedrala, 10. veljače 2017. godine.
Liturgijska čitanja: 1Pt 3, 14-17; Iv 12, 23-28
Preuzvišeni Apostolski nuncije,
draga subraćo nadbiskupi i biskupi,
cijenjeni oci provincijali, braćo svećenici i redovnici,
poštovane sestre redovnice,
dragi bogoslovi i sjemeništarci,
redovnički kandidati i kandidatice,
dragi hodočasnici, braćo i sestre!
1. Ovo je dan u godini u kojemu svojim zajedništvom, vjerničkim raspoloženjem i brojnom prisutnošću očitujemo da se kršćanska vjera ne može svesti samo na prihvaćanje neke velike ideje; da ona nije suglasnost i dogovor među ljudima o nekim pitanjima, nego ona je istinska novost, Božja novost koja preobražava ljudski život. Biti kršćanin znači susret i zajedništvo s osobom Isusa Krista i susret sa svjedočenjem svetih koji ulaze u naš život.
Zato je na ovaj dan dirljivo doći u zagrebačku prvostolnicu, koju od milja nazivamo i 'Stepinčevom', jer je zadnjih desetljeća dozrijevala svijest da ovaj dom naše nadbiskupijske obitelji, ali i dom svih hrvatskih vjernika u domovini i izvan nje, ne nose samo stoljetni stupovi, niti samo vrjednote koje su svjedočene u dalekoj prošlosti, nego svetost čovjeka koji je na današnji dan prije pedeset i sedam godina, ostavio trag svojih posljednjih zemaljskih riječi, pogleda i molitava; uzdaha, trpljenja i blagoslova.
Tog dana, 10. veljače 1960. godine, bila je srijeda. Oko 10 sati krašićki župnik Josip Vraneković uđe u sobu da bi dao injekciju Kardinalu koji je ležao na bolesničkom krevetu i upirao pogled u sliku Bogorodice povrh kreveta, ali Stepinac mu reče:
»Znate što, župniče, pustite vi sada injekcije, idemo najprije ono što je najvažnije. Uzmite štolu, sjednite ovdje, pa idemo od početka«.
Učinio je opću ispovijed cijeloga života. Župnik Vraneković je zabilježio kako je, nakon što je primio sakramente sv. Ispovijedi, sv. Pričesti i bolesničkog pomazanja, počeo govoriti glasno i veselo, kako nije govorio od početka završne faze bolesti. Stigla je i njegova sestra Josipa koja je plakala. On ju je tješio govoreći o sakramentima što ih je upravo primio, ovim riječima: »Za kršćanina nema veće radosti, nego li su ovi sakramenti… U ruke Božje, čega se onda bojati?«
Nešto poslije dvanaest sati primio je injekciju za srce. Župnik Vraneković je tada opazio da mu je pogled umoran i da oči nemaju onu prijašnju svježinu. Nadbiskup Stepinac je pet puta ponovio: »Deo gratias« (Bogu hvala).
Zatim se malo pridigao na rukama kako bi pogledao Gospinu sliku te je glasno rekao: »Blagoslovljeno Božje ime«. A zatim: »Fiat voluntas tua« (Budi volja tvoja).
Oko dva sata još je glasno rekao: »Dajte mi onu moju svijeću«. Upalili su je. Promatrao ju je, a zatim je čvrsto primio u lijevu ruku. Slijedila su još tri ili četiri bolna uzdaha te je ispustio svoju dušu (usp. Vraneković, Dnevnik, str. 830-839).
Zrno je palo na zemlju, da bi donijelo obilat rod. Na današnji dan, dan pada zrna u zemlju, okupljeni smo oko njegovih zemnih ostataka kao plod nove prisutnosti blaženoga Alojzija Stepinca u našoj sredini. Ta je prisutnost niknula u vjeri koja proslavlja Gospodina, a mi u njoj osjećamo veliku utjehu.
2. Blaženi Alojzije u Isusovome je Duhu bio potresen i suočavao se s pitanjem trpljenja, ali je shvaćao da je i to blagoslovljeni način Božjega djelovanja. Stepinčev primjer privlači, jer se u njegovu ponašanju i držanju, u njegovim riječima i djelima lako čuju Isusove molitve: »Oče, proslavi ime svoje!«
U susretu s trpljenjem Isus zna da nije vrhunac muka i razapinjanje, nego da je najvažnije ostati uz svoga Oca u vjernosti i istini poslanja. Križ je poniženje i čini se da je suprotnost proslavi. Međutim, jedno osvjetljava drugo. Isus se prinosi Ocu koji ga daruje nama, prepuštajući ga ljudskoj nepravdi i mržnji, napuštenosti u kojoj samo vjera govori da će ga Očeva ljubav uskrisiti i proslaviti, to jest: po njemu obdariti svijet novim životom.
To je neprolazna slava, jer po križu je Božja ljubav postala bol. To je bol koja oplemenjuje čovjeka, jer je prihvaćena i darovana, sposobna otkupiti sve, čak i one koji ga razapinju.
3. Blaženi Alojzije bio je dionik otajstva Isusove kušnje i patnje. S Isusom je živio djetinje pouzdanje u Gospodina, ponavljajući do zadnjega časa prihvaćanje Božje volje. Vrhunac je to do kojega bi trebala doprijeti svaka naša molitva. Zato u Poslanici Hebrejima možemo čitati: »On je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bi uslišan zbog svoje predanosti« (Heb 5, 7).
Od našega Blaženika učimo vrijednost trpljenja zbog pravednosti koja postaje vrjednotom blaženstva! »Morali i trpjeti zbog svoje pravednosti, blago vama!« (1Pt 3,14). Tu nam riječ upućuje apostol Petar, čijim je nasljednicima blaženi Alojzije ostao nepokolebljivo vjeran, jer je bio vjeran Kristu u njegovu otajstvenom tijelu – Crkvi.
Apostolski prvak spominje dva uvjeta za to: odsutnost straha i spremnost za davanje odgovora svakome koji od nas zatraži obrazloženje nade koja je u nama. Ako je Krist u srcu, nema straha. To prepoznajemo u odgovorima koje je i prijateljima i neprijateljima davao blaženi Alojzije. Za njega je Krist bio sve, Krist koji je lice nebeskoga Oca, ali i lice svakoga čovjeka. Nadbiskup Stepinac klanjao se toj svetosti i usvajao je u svojem srcu. Ako tražimo izvor snage za njegove odgovore i njegovu nadu, naći ćemo ga jedino u Kristu.
4. Braćo i sestre, zar nije predivno vidjeti podudarnost Petrovih riječi s načinom na koji je postupao blaženi Alojzije? Kaže Apostol da taj odgovor treba dati: blago i s poštovanjem, dobre savjesti, tako da budu postiđeni oni koji ozloglašuju dobar kršćanski život. To su oznake koje rese život i djelovanje našega Blaženika.
U Stepinčevim se nastupima osjeća blagost, nastojanje da se pomogne, a da se pritom ne zaniječe i ne prešuti istina. Takav je bio i prema pojedincima i prema ustanovama i skupinama u društvu; takav je bio prema onima koji su iskazivali poštovanje i prema onima koji su bili ispunjeni mržnjom i nisu tražili dobro. Nadalje, Blaženik je u savjesti čuvao mir i ostao prepoznatljiv upravo po čistoći savjesti, upozoravajući da nam je u njoj darovan Božji glas. Ona pomaže ispitati razloge određenog postupanja i uskladiti ih s Božjim planom.
Blaženi Alojzije svoj govor pred komunističkim sudom, 3. listopada 1946. godine, počinje i završava s prizivom na savjest: »Na sve optužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego, jer mi je savjest čista, pripravan sam svaki čas i umrijeti«.
I završava: »A što se mene tiče i moga suđenja, ja ne trebam milost, savjest mi je mirna« (Propovijedi, govori, poruke: 1941. - 1946., str. 282-287).
Taj govor pred sudom ni danas ne gubi na aktualnosti. Vrijedno ga je ponovno čitati, jer nije to Stepinčeva samoobrana, nego optužnica nepravednog suda i onoga što se u komunizmu događalo. U njemu je sadržan Blaženikov iskaz za koje je vrjednote i zbilje živio, za koje mu se sudi i za koje je spreman svaki čas umrijeti, jer mu je savjest čista. Nadbiskup Stepinac bio je svjestan da se nije sudilo njemu, nego Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj. Stepinac je doveden na sud zato što je dignuo glas protiv vjerskog progona, što je ustao u obranu vjerskih istina, što je branio obespravljeni hrvatski narod. Naš je Blaženik pravedno, razborito, umjereno i hrabro ostao vjeran vječnim Kristovim načelima te postojan u ljubavi i obrani prava hrvatskoga naroda.
Blaženi Alojzije, zajedno sa svetim Pavlom, u ovoj katedrali ponavlja ispovijest: »Ovo je naša slava: svjedočanstvo naše savjesti da smo u svijetu živjeli (…) u svetosti i iskrenosti Božjoj, ne u mudrosti tjelesnoj, nego u Božjoj milosti« (2 Kor 1,12). Blaženik nam svima poručuje da budemo ljudi čiste savjesti, da nastojimo uvijek iznova oblikovati svoju savjest, da je nastojimo usklađivati s Bogom i Božjim zapovijedima, da naša savjest bude sposobna razlikovati dobro od zla, da se uvijek opredjeljuje za istinu protiv laži, za pravednost protiv nepravde, za ljubav protiv mržnje, za slogu protiv podjela. Molimo zagovor blaženog Alojzija da se u hrvatskom društvu sve više otkriva savjest kao mjesto slušanja istine i dobra, mjesto odgovornosti pred Bogom i ljudima, da čista savjest bude glavni čimbenik za promicanje općeg dobra.
5. Blaženi Alojzije je 8. listopada 1946. godine na montiranom sudskom postupku izjavio: »Ako ja budem zaista osuđen, pred Bogom kažem da sam nevin osuđen, savjest mi je čista i budućnost će pokazati da sam bio u pravu« (Batelja, Svjedok Evanđelja ljubavi, 3, str. 405). Kako godine odmiču, a dokumente i rasprave ne mogu nadzirati ideološke silnice, sve je očitije Stepinčevo proroštvo: »budućnost će pokazati da sam bio u pravu«. Sve jasnije svijetli lik kardinala Stepinca i sve više blista primjer njegova života i vrijednost njegova svjedočenja. I što je, s jedne strane, razvidnije njegovo djelo, s druge je strane očitija zaslijepljenost onih koji ne želeći se suočiti s istinom ponavljaju laži komunističke osude: ocrnjujući njega, Crkvu i hrvatski narod.
Stoga večeras molimo blaženog Alojzija za oslobođenje koje se događa prihvaćanjem istine o vlastitoj prošlosti, jer se, kako nam u Mariji Bistrici reče sveti papa Ivan Pavao II., u našem Blaženiku spaja cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo tijekom dvadesetog stoljeća, obilježena trima zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom.
Blaženi Alojzije Stepinac je naš kompas da bi se znali orijentirati. Evo glavnih točaka: vjera u Boga, poštivanje čovjeka, ljubav prema svima sve do praštanja, jedinstvo s Crkvom kojoj je na čelu Petrov nasljednik, ne popuštati kad je u pitanju istina, jer istina nije roba s kojom se može trgovati (usp. Homilija, 3. listopada 1998.).
Danas nam je u hrvatskom društvu, zbog odgovornosti pred novim naraštajima i budućnosti za koju želimo da bude oslobođena od ideoloških prepucavanja propalih utopija, potreban Stepinčev ključ za suočavanja s prošlošću.
6. Blaženi je Alojzije za nas, braćo i sestre, u svemu blagoslov. U svemu! Ne zaboravimo to niti u jednome trenutku. I ovo slavlje jača svijest o prisutnosti toga blagoslova: i kada sami moramo trpjeti, kada trpe nama najdraži, kada trpi Crkva, ma gdje se nalazili njeni vjernici.
Nosimo taj blagoslov i kada se pitamo zašto se očitost istina o kardinalu Stepincu tako teško prihvaća. No, kao što smo to već ranije isticali, proces raznih objašnjavanja, odmjeravanja i provjeravanja u koji smo uronjeni pred kanonizaciju blaženoga Alojzija sve više pokazuje da je sve to blagoslov da se razotkriju namisli nekih srdaca.
Što se dublje ulazi u okolnosti i činjenice vezane uz blaženog Alojzija, potvrđuje se ona sigurnost koju su vjernici očitovali u trenutku njegova pastirskoga služenja, njegova izvrgavanja sramoti, njegova sužanjstva i preminuća. Vjernička je to sigurnost, osjećaj za svetost koju Crkva živi kao svoj dodir i blizinu s Bogom što ne vara. Vjernički se puk nije dao zavarati tada niti ga se danas može prevariti.
Iz dana u dan događaji potvrđuju da promicatelji neistine pokazuju svoje pravo lice i da laž nema trajnost. To narod osjeća, a taj se osjećaj može istančati ako se pročišćuje molitvom, žrtvom iz ljubavi i iskrenim traženjem istine. Sigurni smo da će Stepinčeva čista žrtva biti za dobro i na spasenje i onih koji ga ozloglašuju i koji pokušavaju održati laži u javnosti da bi stekli ili čuvali neki zemaljski probitak.
7. Držeći se kompasa kojim se i on sâm služio, blaženi Alojzije nam i danas govori da je za prošlost važno tražiti istinu i od nje ne odustajati; za sadašnjost je neizostavna vjernost i nesebičnost, dok budućnost treba povjeriti sigurnosti nade koja dolazi od pouzdanja u Boga.
To su tri odrednice koje večeras povezujemo s riječju apostola Petra: prema prošlosti je odnos vjernika u istinitosti kojom pročišćujemo, bez krivotvorina, ali blago i s poštovanjem. To je naša prošlost. Važno je poznavati je i nositi se sa svime što je zahvaćeno otajstvom i dobra i zla. U sadašnjosti nam je djelovati dobre savjesti, u vjernosti prema vrjednotama koje su prepoznate kao milost i blagoslov i kojima se ne smije trgovati.
A budućnost gledati i njoj se otvarati po uzoru na blaženog Alojzija: In te, Domine, speravi; U tebe se, Gospodine, uzdam! U svom se biskupskom geslu blaženi Alojzije prepoznao i živio ga. Kršćanska nada bila je ključ za njegov život i pogled na svijet.
Draga braćo i sestre, dragi mladi vjernici, današnjem vremenu više od svega potrebna je nada. U hrvatskom društvu mi kršćani trebamo buditi pouzdanje, širiti pozitivno ozračje i samopoštovanje. Kao kršćani nikada ne smijemo izgubiti iz vida konačni cilj koji daje smisao i vrijednost životu te nudi sigurno i duboko nadahnuće za svakodnevno zalaganje u preobrazbi naše stvarnosti.
Današnji je blagdan prigoda da iznova provjeravamo je li naš vjernički hod usklađen s Gospodinovim evanđeljem i vidimo li pred sobom tragove kojima je za Gospodinom prošao blaženi Alojzije. U taj kompas smo zagledani i kao pojedinci i kao Crkva i kao narod.
8. Prošloga smo mjeseca zahvaljivali Bogu za dvadeset i pet godina međunarodnoga priznanja naše hrvatske države. Ako se dublje promotri, do osamostaljenja hrvatske države vodile su vrjednote koje su lako povezive s blaženim Alojzijem, vrjednote zajedništva, vjernosti, pouzdanja u Boga, nesebičnosti, žrtve… Dodajmo tomu da je blaženi Alojzije i u vrijeme komunističkoga totalitarnoga sužanjstva bio glas nade i znak slobode.
Njegov je lik povezivao hrvatske ljude u domovini i u iseljeništvu, one koji su prognani i one koji su se u Hrvatskoj zalagali za slobodu čuvajući hrvatski vjerski, nacionalni i kulturni identitet. Blaženi Alojzije bio je nadahnuće starijima da izdrže, a mladima da ne odustaju, nego da se s novim oduševljenjem zalažu za dobro svojih bližnjih u obnavljanju društva. Hrvatski su mu se branitelji često molili za zagovor; supružnicima je bio nadahnuće za življenje njihove vjernosti; nepravedno osuđenima, zlostavljanima i odbačenima utjeha u njihovim kušnjama.
Blaženi Alojzije je svojim svjedočanstvom brojenim sjemeništarcima, bogoslovima, svećenicima, redovnicima i redovnicama, biskupima, bio poticaj za odgovor na Božji poziv, a ujedno je diljem svijeta prepoznat kao vjerni pastir i mučenik iz Hrvatske. U zatvorenosti totalitarističkih režima on je bio u žarištu mnogih institucija i medija u svijetu. On je bio odškrinut prostor suprotstavljanja nepravdi i nasilju protiv ljudskoga dostojanstva.
9. Dragi vjernici, baštinici smo Stepinčevog dara i plodova koji su nikli iz tog dara. Na mnogim su mjestima niknule mladice i pupoljci. Ne smijemo ih prepustiti hladnoći i nemaru. A nama, Crkvi je povjereno obrazloženje nade. Zato mi je drago da to obrazloženje nade večeras tako jasno očitujemo. Gospodine, ne dopusti da se ikada postidimo.
Moje su česte molitve usmjerene prema obiteljima i prema mladima. Za njih molim pouzdanje u Boga, nadu u život i blagoslov Svemogućega. Mislim ponajprije na sve koji su odgovorni za našu domovinu, mislim i na one koji se nalaze u kušnji da domovinu napuste. I blaženomu je Alojziju bio ponuđen odlazak. I našlo bi se opravdanje zašto bi mogao tako postupiti. Ali je ostao, da mnogi ne budu postiđeni, da hrvatski narod i domovina ne budu pogaženi i opustošeni.
Draga braćo i sestre, u ovoj svetoj misi zahvaljujemo i molimo za troje: za čistu savjest, za nadu i za blagoslov. Time zrači svetost blaženoga Alojzija Stepinca.
Blaženi Alojzije, u zajedništvu s Presvetom Bogorodicom Marijom i svim svecima u nebu, moli za nas i za domovinu nam Hrvatsku. Amen.
