Riječ Nadbiskupa

  

Draga braćo i sestre,
dragi hodočasnici!
 
         1. Svake godine na početku Korizme čujemo snažan poziv proroka Joela o potrebi našega povratka Bogu, »jer on je nježnost sama i milosrđe« (Jl 2,13). Te riječi posebno odzvanjanju u nama u ovoj Svetoj godini Izvanrednog jubileja milosrđa, u kojoj se podudario datum Pepelnice i blagdanskoga spomena blaženoga Alojzija Stepinca, povezanoga s njegovim prijelazom u vječnost prije pedeset i šest godina. Nalazimo se i u sedamdesetoj godini od prežalosnoga procesa u kojem je blaženi Alojzije bio sramotno osuđen pred komunističkim sudom.
         Korizmeno vrijeme ponovno nam donosi Isusov poziv na konkretna djela: milosrđe, molitvu i post, kao znakove obnovljene čežnje za Božjom blizinom i kao plodove spasenja što ih je ostvario Gospodin za svakoga čovjeka. U tim se djelima odražava poziv na duhovni rast, a ponekad i na borbu koja računa s Božjom milošću, koja u nama djeluje od dana našega krštenja.
         Duhovna je borba važna u vremenu kakvo je ovo u kojemu mi živimo; u kojemu osjećamo snažan odmak od traženja Božje volje i poštivanja njegova plana. Nudi se kao prihvatljivo i dopušteno učiniti sve što se poželi i što je moguće učiniti. Etički relativizam izorao je duboku brazdu i oslabio važnost izbora, dok istodobno jača dojam da ne treba odlučivati između dobrih i loših opcija, nego ih mijenjati prema mogućnostima. U takvome ozračju duhovna borba i nastojanja nisu na cijeni i gube svoj smisao.
         Papa Franjo kaže: »Relativizam jako ranjava osobe: sve se čini jednakim, sve se čini isto. Ovomu čovječanstvu treba milosrđe. Pio XII.  je prije više od pola stoljeća rekao da je drama našega doba to što je ono izgubilo osjećaj za grijeh, svijest o grijehu. Danas se tome dodaje i drama da se naše zlo, naš grijeh smatra neizlječivim, kao nešto što se ne može iscijeliti ni oprostiti. Nedostaje konkretno iskustvo milosrđa« (PAPA FRANJO, Božje je ime Milosrđe, Split, 2016., 31).
         Zato smo, braćo i sestre, zahvalni Gospodinu što nam je darovao divne uzore svojih svetih i blaženih koji su izabrali Krista. Zahvalni smo što tu vrijednost prepoznajemo. Raduje nas što tu vrijednost prepoznaju naši mladi, koji u blaženome Alojziju vide svoj uzor i svoga zagovornika na putu prema razvoju čvrste i zrele ljudske i vjerničke osobnosti.
 
         2. Srijeda pepelnice je dan u kojemu se lijepo ocrtavaju krjeposti i vrline našega blaženog Kardinala. Crkva pred nas stavlja: post, milostinju i molitvu kao sredstva pomoću kojih učimo biti nenavezani na zemaljsko, napraviti odmak od stvari koje mogu zarobiti srce i postati idolom, zamjenom za Boga.
         Post se većinom uzima kao suzdržavanje od hrane, a nekad i od pića. Iako je crkveni zakon posta i nemrsa danas dosta sužen u Katoličkoj Crkvi, ne smije se zaključiti da je post izgubio na značenju. U potrošačkom stilu života mnogi se daju zarobiti često nepotrebnim i suvišnim proizvodima, postajući ovisni ne samo o alkoholu, pušenju, drogama, nego i o raznim oblicima zabave, kao i onim ovisnostima što ih omogućuje suvremena tehnika: televizija, film, internet, igre na sreću itd. Na svim tim područjima post, u širem smislu riječi, ima veliku ulogu čuvanja čovjekove slobode i cjelovitosti, kao brana da čovjek ne pukne pod nasrtajima vlastitih nagonskih snaga i sve brojnijih podražaja koji dolaze izvana kao posljedica suvremene civilizacije.
         No, ne bi bilo dostatno da se »post« kao izraz pokore shvati samo u svom individualnom pogledu. Postiti znači ujedno odreći se nečega svojega da bismo pomogli ljudima u nevolji. Korizmeni program o milostinji poziva nas na dužnost pomaganja. Milostinja je gesta kojom svoja dobra dijelimo s drugima. Ona uključuje dijeljenje dobara s onima koji nemaju, vodeći računa o njihovim potrebama i apelirajući na našu velikodušnost. Novac nema svrhu u sebičnome skupljanju, nego u korištenju na dobro, s posebnim osjećajima prema najpotrebnijima.
         Post i milostinja su lijek protiv sebičnosti. Takva je i molitva. Ona je dar u kojemu slušamo Božju riječ, doživljavamo Božju prisutnost, razgovaramo s Bogom u povezanosti s Crkvom i cijelim stvorenim svijetom. Molitva nam pomaže odvojiti se od sebičnog korištenja vremena, ona nas oslobađa od suvremenih žurba, nemira i sukoba, a otvara nas Bogu i istinskim vrjednotama. Dragi vjernici, potrebno je više i iskrenije moliti.
 
         3. Sve troje: milostinja, molitva i post – onako kako ih je navijestilo Evanđelje – odlike su blaženoga Alojzija Stepinca. Za svako od tih kršćanskih sredstava vjernosti Bogu i bližnjemu, za takav način življenja ima bezbroj primjera u njegovu djelovanju i u njegovoj duhovnosti.
         Posebno je pak zanimljivo da Isus stavlja naglasak na skrovitost, na suprotnost od stava onih ljudi koji nešto čine ne radi samoga dobra, ne radi pomoći bližnjima, nego da ih ljudi vide. Sva tri poticaja današnjeg Evanđelja Isus završava rečenicom: »I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti« (Mt 6,18).
         Blaženi Alojzije nije ni govorio niti postupao na način da bi bio viđen, da bi ostavljao dojam. Živio je evanđeosku skrovitost tako da se ona u punoj snazi očitovala u istinitosti njegovih javnih istupa i očitovanja. Blizina s Bogom u skrovitosti donosila je plodove u javnosti.
         Svatko tko posegne za upoznavanjem Blaženikova života, uranjajući u riznicu njegovih nakana, riječi, pisanoga materijala, a osobito njegovih djela, ostaje iznenađen količinom zauzetosti koja nije bila svima očita niti dostupna, a koja je oslonac svega što je u tom životu bilo vidljivo i javno. Tomu treba dodati da skrovitost njegova djelovanja nije bila u proturječnosti s onim što je bilo poznato, nego čvrsta sigurnost za sve što je iznošeno u javnost.
         Sklad onoga što je ostalo poznato samo Bogu, onoga što su znali njegovi najbliži suradnici i onoga što se ticalo njegove službe u pastoralnome djelovanju i u društvenoj pojavnosti ostaje nadahnućem za nas, kako bismo svoje kršćanstvo živjeli poput kvasca koji je vidljiv po svome djelovanju, a skrovit u svojoj prisutnosti.
 
         4. Okolnosti koje su vezane uz proces kanonizacije blaženoga Alojzija Stepinca novi su poticaj da se svijetu očituje taj divan sklad, i iz evanđeoske skrovitosti na vidjelo iznesu plodovi njegove svetosti. I zahvalni smo što je nebeski Otac, koji vidi u skrovitosti, već uzvratio kardinalu Alojziju i nagradio njegovu vjernost.
         I više od toga, jer je milošću uzvratio i nama, darovavši nam njegovu blizinu; dopustio nam da ga častimo kao blaženika i po njegovu zagovoru učinio čudo. Po tome Crkva prepoznaje ne samo opravdanost čašćenja dotičnoga Blaženika, nego i potrebu zagovora svoga vjerničkoga puka po tome svecu.
         Golema snaga skrovitosti, kada je Alojzije Stepinac posrijedi, tu ne prestaje. Shvaćanje te skrovitosti seže puno šire i potrebno je nama i svijetu da bi se »očitovale namisli srdaca«, da bi osporavani znak dobio svoju puninu, odnosno da bi mu – kako je rekao sam blaženi Alojzije – »povijest dala pravo«. Dragi vjernici, vidimo da sve vodi prema tomu.
         Braćo i sestre, i što dublje razmatram događaje koji u vjerničkome puku izazivaju pitanja i dvojbe, srce mi govori da se i sâm Blaženik umiješao u proces kanonizacije. Imam dojam da nam želi reći kako još nije dovršeno ono što treba biti dovršeno, ne radi njega nego radi nas, radi povijesne memorije hrvatskoga naroda i Crkve u njemu.
         Blaženi Alojzije je djelovao u skrovitosti i u javnosti. No, protiv njega se djelovalo tako da su silnice zla kanile gurnuti u zaborav, u zabranu, u grješnu skrovitost dobro što ga je činio i za koje je živio. Zato na nama ostaje ustrajnost, molitva i pouzdanje u Boga i u Crkvu; otvorenost za dobronamjerni dijalog, da bi Blaženik zasjao u punome sjaju i da bi se razotkrilo iskrivljavanje istine hrvatske povijesti.
 
         5. Svjesni smo da su se osporavanja blaženoga Stepinca u mnogočemu prebacila u političko područje. Očito da se prigovori žele svesti na njegovo stajalište, koje mu se pripisuje kao grijeh, a to je zagovaranje prava hrvatskoga naroda na vlastitu državu i očitovanja koja su povezana s njegovom radošću da bi Hrvatska bila u prilici stvoriti svoj državni okvir u kojemu bi se na kršćanskim načelima mogle graditi istinske vrijednosti.
         Nismo jedanput čuli kako se prigovara sadržaju njegove okružnice kleru Zagrebačke nadbiskupije prigodom osnivanja Države Hrvatske, od 28. travnja 1941. godine. Optužbe smo čuli, ali jesmo li uistinu upoznati s onim što u Okružnici piše, ili se čak više i ne usudimo zaviriti u taj dokument, jer bi svatko tko traži istinu već unaprijed, »po kratkom postupku«, bio osuđen. A što to piše nadbiskup Stepinac? Veliča li neku stranačku vlast, određeni politički režim, i želi li državu koja zagovara zločine?
         Poslušajmo odlomak koji jasno pokazuje kamo smjera njegovo zalaganje. Navodim Nadbiskupove riječi:
         »Govoreći vam dakle kao predstavnik Crkve i pastir duša molim vas i pozivam da svim silama nastojite i radite oko toga, da naša Hrvatska bude Božja zemlja, jer će samo kao takva moći izvršiti dvije bitne zadaće, koje kao država imade da izvrši u korist svojih članova.
         Vjerna Bogu i svetoj Kristovoj Crkvi izvršit će naša Hrvatska onu uzvišenu misiju, koju zemaljska domovina imade da vrši u promicanju nadnaravnih dobara svojih članova. Vjerna Bogu i Crkvi pokazat će da vjeruje, da je konačni cilj svega ljudskog teženja vječnost, gdje se nalazi prava vječna domovina. Cijeneći i zaštićujući vjerske i moralne vrednote, pokazat će da vjeruje, da je zemaljska domovina samo onda prava majka, kad nam sklapa ruke i uči nas 'dati Bogu Božje', te da je samo onda istinska skrbnica našeg života, kad nam korake upućuje na staze, koje vode u visinu i kad uklanja smutnje od duša, koje je Bog stvorio za sebe.
         No vjerna Bogu i Crkvi naša će Hrvatska ne samo ispuniti svoju dužnost prema unapređivanju nadnaravnih dobara hrvatskog naroda, nego će tako postaviti i najčvršće temelje i zdravog razvitka zemaljskih narodnih vrednota i svoje državne slobode i čvrstoće. […] Moramo stoga smatrati svojom najvećom dužnošću, da u ovim sudbonosim časovima u povijesti hrvatskoga naroda dubokim pogledom u vječnost produhovimo čitavo naše narodno biće. Moramo svuda upozoravati i učiti, da sveti zanos i plemenito oduševljenje u izgrađivanju temelja mlade Države Hrvatske bude nadahnut strahom Božjim i ljubavlju za Božji zakon i njegove zapovijedi, jer će samo na Božjem zakonu, a ne na lažnim načelima ovoga svijeta Država Hrvatska moći biti izgrađena na čvrstom temelju« (J. Batelja [ur.], Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi. Životopis, dokumenti i svjedočanstva – prije za vrijeme i nakon Drugoga svjetskoga rata, Knjiga 2, Zagreb 2010., str. 120).
 
         6. Braćo i sestre, slobodno se pitamo ima li u tim rečenicama išta što danas ne možemo poduprijeti i potpisati. Ili se Nadbiskupu zamjera što je i u njemu »življe zakucalo srce«, što je očitovao »ljubav prema vlastitomu narodu«, što piše kao »sin hrvatskoga naroda«. Ili mu se zamjera to što je vjernike pozvao da mole za državne poglavare, kao da se to nije činilo i ranije i kasnije, i kao da se to ne čini i danas?
         Koliko su dosljedne bile te njegove riječi pokazuje činjenica da je nakon samo dva tjedna (14. svibnja 1941.), istog časa kad je primio vijest, smatrao svojom biskupskom dužnošću podići glas, snažno prosvjedujući Poglavniku protiv strijeljanja u Glini. Budući da to »po katoličkom moralu nije dozvoljeno«, molio ga je da »poduzme najhitnije mjere na cijelom teritoriju države«, i da se nikoga ne kazni ako mu se ne dokaže krivnja, te zaključuje: »Inače ne možemo računati na blagoslov neba, bez kojega moramo propasti« (Idem, str. 123-124). Proročke su to riječi nad kojima se svatko treba zamisliti.
         Tako je govorio onaj koji nije bio dionik neke stranačke vlasti, ni određenog režima, niti je bio odgovoran za konkretnu politiku. Blaženi Alojzije je hrabro i neustrašivo u teškim vremenima rata i diktatura prokazivao zlo bez obzira odakle je dolazilo. Zbog toga je bio nepoćudan svim vlastima koje su se izmjenjivale na ovim prostorima. Proročki je govorio tijekom rata, baš kao što je još krajem tridesetih upozoravao na ideologije komunizma i nacizma, na nepravde državnih uređenja koja nisu poštivala Boga ni čovjeka.
         Dostatno je pročitati njegovu propovijed u bazilici Srca Isusova u Zagrebu, od 27. ožujka 1938. godine. Ne, dakle u jeku Drugoga svjetskog rata, nego u proljeće 1938. godine: »Moderni rasizam zamjera na primjer Crkvi, što neće pasti na koljena pred njegovim kumirom i pokloniti mu se. Ali, zar je narodnost najviše dobro čovječje? Nije, jer bi inače moralo biti u stanju, da ispuni sve težnje čovjekove i učiniti ga blaženim na zemlji. A da to ne može, jasno je. A na koncu konca sa smrću prestaju i sve rasne razlike. Zato se čovjek na sudu Božjem neće opravdati pripadnošću ovoj ili onoj rasi, nego poštenim životom i dobrim djelima. […] I vi dakle nećete nikad ispravnije i korisnije izraziti svoje ljubavi prema hrvatskom narodu, nego ako slijedite nauk Crkve. Ona vas odvraća od ekstrema koji u narodnosti vidi kumira, kojemu moraju pasti žrtvom i najsvetija prava čovjeka i njegove osobe. Ali Crkva vas s druge strane upućuje, da je grijeh biti ravnodušan prema svome narodu, kako to uči razorni i krvavi komunizam. Moralna je i etička dužnost čovjeka, da svoj narod ljubi. I zato svaki pravi katolik narod svoj cijeni, radi oko njegova moralnog i materijalnog pridizanja i brani njegova prava« (Idem, str. 47).
 
         7. Draga braćo i sestre, danas često čujemo da se mi, Hrvati, trebamo suočiti sa svojom prošlošću. Znamo, ima onih koji našu slobodu i narodni ponos žele zatamniti vraćajući nas u povijest, iskrivljujući istinu o njoj. Pozivajući nas da se »suočimo s vlastitom poviješću«, žele zapravo reći da naša povijest govori protiv nas.
         Ima i onih koji, bježeći od istine povijesti i od vlastite prošlosti, kažu da se trebamo »okrenuti budućnosti«. Žele sakriti istinu, zanijekati nepravde, prešutjeti vlastitu prošlost, jer se danas predstavljaju tobožnjim mirotvorcima i pravednicima, pokušavajući graditi neki novi kozmopolitizam, bez oslonca na povijest.
         I jedni i drugi dijele isti cilj, dobro razvidan. Naime, budućnost se ne može graditi na zaboravu, kao što i nade nema ondje gdje nema zahvalnoga sjećanja i spremnosti za opraštanje. Smjelost i jasnoća pogleda u budućnost, oslanja se na snagu sjećanja u kojemu, u nepovrijeđenosti istine, nosimo i svoje vrline i svoje mane, i svoje pobjede i svoje poraze. Blaženi nas Alojzije uči kako se odgovorno i u istini odnositi prema vlastitoj povijesti. Istina ne trpi preuveličavanja ni otklanjanja povijesnih činjenica, ne podnosi mit i ne daje prostora iskrivljivanju povijesti u svrhu ostvarivanja nekih novih ciljeva.
         Zato je blaženi Alojzije orijentir našeg suočavanja s prošlošću i radosna nada naše budućnosti. Da bi se uistinu susrelo s prošlošću, neka blaženi Alojzije bude poticaj da se njegov život, služba, riječi i djela usporede s onim što su na odgovornim mjestima u Crkvama i društvima činili njegovi suvremenici u drugim zemljama i u drugim krajevima. Sigurni smo da će iz te usporedbe u sličnim okolnostima lik blaženoga Alojzija dobiti još jači sjaj.
 
         8. Čuli smo svetoga Pavla kako za Isusa piše: »Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu« (2Kor 5, 21). Ovo je  milosno vrijeme, jer smo pozvani svaku kušnju vjernički prihvatiti kao dar snažnijega očitovanja Božje ljubavi. Braćo i sestre, tako nastavimo živjeti u molitvi i dobrim djelima, jer time najviše govorimo koliko nam je stalo do blaženoga Alojzija.
         Nastavimo živjeti i svoju ljubav prema hrvatskoj domovini onako kako je blaženi Alojzije želio da napreduje Hrvatska, da bude Božja zemlja, da poštuje Božje zapovijedi i da se oslanja na njegovu milost čineći dobro. Neka nad našom domovinom vazda bdije nebeski zagovor Presvete Bogorodice Marije i svetog Josipa, zaštitnika Hrvatske.
         Danas vam svima želim zahvaliti i izraziti oduševljenje koje sam osjetio više puta tijekom protekle godine, u kojoj smo ostvarili Molitveni hod sa Stepinčevim relikvijama po našim župama. Bilo je uistinu divnih iskustava i susreta, skrovitih očitovanja pobožnosti i radosnoga svjedočenja u javnosti. Taj zalog, molitva i zagovori, zavjeti i obećanja već donose plodove i jačaju naše zajedništvo, čuvajući nadu. Blaženi Alojzije uistinu je nada među nama. Pod njegov nebeski zagovor stavljamo odvijanje Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije.
         Braćo i sestre, neka nitko od nas ne zaboravi poziv koji mu je Gospodin povjerio u obitelji, Crkvi i Domovini. Ne štedimo se kao vjernici pri ugrađivanju u dobro hrvatske države i društva. Neka nas ne pokolebaju protivštine i teškoće. Molimo posebno za toliko željeno zajedništvo, međusobno poštivanje i suradnju svih stanovnika naše zemlje.
         Dragi hrvatski vjernici, draga Crkvo i hrvatski narode, tvoj Blaženik je uvijek bio uz tebe, a mi i ovoga 10. veljače svjedočimo da ostajemo uz svoga Blaženika koji u našim srcima trajno živi kao svetac! Uistinu, veliki je svetac među nama!
         Amen.